Šestogodišnja Aida Huremović na čelu kolone sjećanja

Tešku je ulogu predvodnice kolone Srebreničanki prihvatila krhka djevojčica koja zna svoj zadatak tokom protesta i koja se njime ponosi. Nena je Aidu na proteste počela dovoditi nedugo nakon što je prohodala. Dok se Hasiba kretala na čelu protestne kolone, Aida se čvrsto držala za njene dimije i, korak po korak, tiho i dostojanstveno, baš poput odraslih a ne djeteta, išla je s ostalim članicama Udruženja “Žene Srebrenice”

Nekoliko mjeseci nakon smrti Hasibe Huremović (63), žene koja je bila prepoznatljiva po tome što se tokom mirnih protesta Srebreničanki, koji se svakog 11. dana u mjesecu održavaju u Tuzli, nije odvajala od rama s fotografijama svoje ubijene djece i muža, tradiciju nošenja rama nastavila je njena unuka, šestogodišnja Aida Huremović.

Aida sada predvodi tužnu kolonu majki, supruga i sestara koje na svakom koraku opominju da zločince nije stigla ruka pravde, te da se još više od hiljadu osoba vode kao nestale nakon genocida počinjenog u Srebrenici u julu 1995. godine.

Aida Huremović, baš kao što je to radila njena nena, kojoj je ubijeno četvero djece i muž, fotografijama i bez riječi svjedoči o tome da nestali i ubijeni nisu samo broj ili ime na jastučnici, peškiriću ili spomeniku, te da nisu samo mezar više u Memorijalnom centru u Potočarima.

Fotografijama koje su sve bljeđe Aida pokazuje da nije imala priliku upoznati svog djeda Fahrudina i amidže Halida i Ševala, koji su poginuli prilikom pokušaja da se nakon pada zaštićene UN-ove zone Srebrenica kroz šume domognu Tuzle. Svi su ukopani u Potočarima. Na fotografijama je, između ostalih, i Hasibin ubijeni sin Mehmedalija, čiji su krik i vapaj (“Majko, pomozi mi! Ne daj me!”) Hasibu progonili sve dok u novembru prošle godine nije preselila na bolji svijet. Na fotografijama jedino nedostaje Aida, Hasibina kćerka koju su, kako su se komšije zlikovci hvalili, zapalili s bratom Mehmedalijom i još nekoliko osoba u jednoj bošnjačkoj kući.

Rat i genocid, uz Hasibu, preživjeli su sinovi Nesib, Fahro, tada dvomjesečni Ramo, te kćerke Ševala, Fahreta i Kada. “Moja je tetka ubijena, a zvala se Aida i, kada sam se ja rodila, babo je htio da se i ja tako zovem”, govori nam Aida, s kojom smo razgovarali na tuzlanskom Trgu žrtava genocida u Srebrenici nakon posljednjeg održanog mirnog protesta na koji ju je dovela majka Amra Aličić, a tu je bio i Aidin mlađi brat Halid, koji je dobio ime po ubijenom amidži.

“Rahmetli svekrva kazala je mom mužu Nesibu ko je komšija srpske nacionalnosti koji je odveo Mehmedaliju i Aidu, tako da on zna ko ih je poveo u smrt”, kaže nam Amra.

DJECA RAZUMIJU I NAJBOLNIJE ISTINE

Tešku je ulogu predvodnice kolone Srebreničanki prihvatila krhka djevojčica koja zna svoj zadatak tokom protesta i koja se njime ponosi. Naime, nena je Aidu na proteste počela dovoditi nedugo nakon što je prohodala. Dok se rahmetli Hasiba kretala na čelu protestne kolone, Aida se čvrsto držala za njene dimije i, korak po korak, tiho i dostojanstveno, baš poput odraslih a ne djeteta, išla je s ostalim članicama Udruženja “Žene Srebrenice” i ostalim građanima koji bi se pridruživali da omasove protest.

Na protestima nije progovarala. Nije se bunila, nije plakala i ništa nije zahtijevala, što bi bilo svojstveno ponašanju djeci njenog uzrasta. Uvijek je šutjela, baš kao i nena Hasiba, čiji je pogled stalno lutao prema neodređenim tačkama i daljinama. Hasibini pokreti bili su brzi i žustri, pa je djevojčica ponekad kaskala za njom. Hasiba je znala reći da je davno isplakala sve suze. Kada bi se sjetila svojih pet rana, svaki je put pokušavala zaplakati, a jedino što joj je uspijevalo bilo je da rukom, po navici, briše suhe obraze.

Sve je unuke, naravno, voljela, ali Aida joj je bila “zakletva”. Niti je Hasiba to krila, niti su se ostali sinovi, kćerke ili unuci bunili zbog toga. Prateći nenu, Aida je naučila kada protestna kolona građana treba krenuti, kada usporiti, kojom brzinom koračati, te kada treba zastati nakon što svi obiđu oko Čaršijske česme i kada se početak kolone spoji s krajem. Gledajući u nenu, Aida bi podizala ručice i učila Fatihu svojim ubijenim amidžama, djedu i tetki, a onda bi s ostalim ženama ušla u Čaršijsku džamiju da svim žrtvama i šehidima prouče tevhid.

“Sada me i zovu Nena”, ističe Aida, a Amra dodaje da je uz rahmetli Hasibu provela posljednjih 15 dana prije njene smrti. “Hasiba je posljednjih dana bila veoma slaba, a zaova mi kaže da je i psihički bila veoma loše. Za nekoliko dana se sve to desilo: i otišla je u bolnicu, i vratila se kući, i umrla, a sve od jednog bola”, dodaje Amra.

Nije izdržalo majčino srce koje se počelo lomiti 1992. godine, kada su joj sin Mehmedalija i Aida odvedeni i još nisu identificirani. Još po jedan komad duše otkidali su joj poslijeratna nepravda, svaka identificirana kost i dženaze u Potočarima.

“Ja sam neni posljednji put dala da jede. Ona je legla u adžinu sobu i ja sam joj natočila vode, stavila sam hljeb i u tanjir ono što nam je pravila taj dan”, kaže Aida.

“I, je li mogla jesti”, pitamo je. “Sve je pojela”, odgovara spremno, a Amri se oči pune suzama dok gleda u kćerku.

“Aida veoma dobro shvata šta se dešavalo. Ona je gledala dosta toga i na televiziji, a od ranije zna da su joj ubili djeda, amidže i tetku, ali ne odgajamo je da bilo koga mrzi”, priča majka Amra. “Znam, sve to znam”, potvrđuje Aida, pitajući možemo li napisati da će u septembru krenuti u prvi razred i da se polasku u školu veoma raduje.

I dok brojni roditelji djecu žele “poštedjeti” činjenica o najtežim danima i godinama kroz koje je prošla Bosna i Hercegovina, nerijetko bježeći od razgovora i o vlastitim porodičnim tragedijama, a sve to pravdajući time da djeca možda ne bi razumjela, Aida svojim primjerom šalje poruku da će mlađe generacije nastaviti pričati o genocidu ondje gdje majke Srebrenice stanu.

PROČITAJTE I...

Dva dana nakon posjete Sarajevu, Esedu je ponovo dostavljeno tijelo zatvoreno u limeni sanduk. Ukopano je iznad džamije u Žepi. Roditelji su bili uvjereni da su im opet poslali tuđe tijelo pa su odlučili da mu ne podižu nišane. Godinama je Esed tragao za sinovim posmrtnim ostacima. Do njega i Fatime stizale su vijesti da je živ, čak i da ima porodicu. Sve se to promijenilo 2009. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!