Serijski ubica iz Tampa Baya

Uviđam da neću moći voziti skroz do North Caroline, uhvatit će me mrak, a po mraku nije džaiz putovati ni u svojoj a kamoli u tuđoj zemlji. Opet pošaljem poruku Šehi: “Imaš li, bolan, koga na Flordi da noćim?” Brzo odgovora: “Imam, Seniju, kćerku nane Fate Orlović.” Senija me zove. “U Atlanti sam, izvini, molim te, ali svrati u Jacksonville kod S., sad ću ga zvati da te nazove.” I čovjek me zove. “Nema problema, tu sam.” Šalje mi adresu

Kad sam prošli put bio na Floridi, upoznam neke naše momke iz Tampa Baya. Razmijenili smo tada tek pokoju, ali nakon što je prošlo otprilike mjesec, zovu me odozdo, našli mi neko auto. Pitam koliko je para, kažu ništa. “Kako ništa”, pitam kao iznenađeno. “Održat ćeš”, kažu, “predavanje u džamiji kod nas i to je to.” Moje je da položim vozački, nabavim osiguranje i odletim do Tampe.

Ovo nabrojano mi se onda razvuklo na više od mjesec. Prvo sam trebao polagati (ovdje priznaju samo vozačke iz Njemačke i Kanade), a na to sam se i u Bosni jedva nakanio. Napokon odem u DMW (Division of Motor Vehicles) i uzmem priručnik za polaganje, knjižicu na pedesetak stranica. Prelistam to za svaki slučaj, pravila su manje-više ista, osim što ovdje ne prave kvantnu fiziku od toga. Ima tu nekoliko stvari, osim saobraćajnih znakova, koje su drugačije: desno se može skrenuti čak i na crveno (osim ako nije naznačeno drugačije). Kada te policija zaustavi, ukoči se i ne diši, kada školski autobus stane, obavezno zaustavljaj automobil jer je prolazak pored zaustavljenog školskog autobusa na cesti uvjerljivo najkažnjiviji prekršaj.

Na polaganje te treba neko dovući autom. Prvo sjedneš za računar i položiš relativno stupidan test. Onda vožnja. Očekivao sam nekog namrgođenog policajca, kakvi kod nas sjedaju na suvozačko mjesto, nekog suštinskog din-dušmanina, kad me zovnu mlađa crnkinja, dvadesetak i koja: “Hajmo, momčino, da polažeš.” U Bosni sam tri puta padao i napokon položio. Priznajem, sa štelom. Uvijek su mi ulazila u auto ista dva tipa, dva mrtva ozbiljna policajca u civilu zbog kojih bih se zaboravio vezati i upaliti svjetla, zbog kojih su mi se ruke lijepile za volan. Odvukli bi me u neku špicu i onda zapovijedali polukružni ili slično. Jednostavno sam bio uvjerio sam sebe da nikad ne mogu naučiti, glup sam i tačka! Ali, ova mala nije bila od te sorte. Odvukla me je u jednu sporednu ulicu poetičnog naziva Poplar Street: desno, lijevo, naprijed, rikverc, upali sva četiri, i to je bilo to. Halal joj vjera. Dođem kući sretan; nekako čovjeku drago, džaba što sam davno jednom položio.

E sad osiguranje. Ovdje je osiguranje zavjetna riječ. Ako nisi osiguran po svim osnovama, to znači ne samo da nećeš moći realizirati namjeravanu aktivnost već i da si ništarija koja ne pridonosi društvu, od koje nema koristi i koju treba pustiti da umre na trotoaru. A u svakoj je osiguravajućoj kući sve, opet, viša matematika. Toliko je začkoljica, zavrzlama i, ako ne pratiš loptu, sigurno ćeš biti donji. Naprimjer, važnu ulogu igra datum polaganja vozačkog. Mene, iskusnog vozača, vode kao da sam jučer položio (što, ako ćemo striktno formalno, i jesam), a što je 100$ na mjesečnom nivou više od onoga koliko bi iznosilo da upišem datum kad sam stvarno položio. Kao i svi žutokljunci, i ja sam mislio da se oko tih stvari ne može pregovarati. Ali, gdje je na tržištu više ponuđača, tu i kupac mora imati svoj manevarski prostor. A ja se baš i ne volim cjenjkati, nemam živce za to, a posebno nakon jednog traumatičnog iskustva na olovskom buvljaku. Slučajno sam se zadesio jednog pijačnog dana u ovom gradiću i bez neke posebne ambicije obilazio štandove. Jedan je čiča prodavao akustičnu gitaru. Bila je u dobrom stanju, znao sam da bi online bila najmanje sedamdesetak maraka.

“Koliko gitara?”, pitam.

“Četiri marke”, kaže čiča.

“Može li za tri?”, izleti iz mene.

Čiča podiže glavu iz onog brloga, skupi podočnjake i, kao da ga nikad niko u njegovom dugom i napaćenom životu nije tako duboko uvrijedio, othuknu: “Ne može.”

U tom naiđe neki Rom, neka nadolazeća zvijezda koju je također privukla gitara: “Koliko ti je ova muzika?” Čiča uze onu gitaru i, gledajući me s prezirom, dade svoju cijenu: “Džaba.” Ja se povukoh u drugi brlog kao posljednja fukara.

Na kraju zovnem prijatelja iz Charlotta da se malo raspitam oko osiguranja i on mi, da ga Allah nagradi, to svojim kanalima završi.

Bili smo pozvani na Thanksgiving kod nekih američkih prijatelja, ali nekako se potrefilo da sam baš tu večer morao za Tampu. U uberu je vozač bio penzionirani američki oficir. Svuda je bio, a sad uživa u velikoj penziji, drži predavanja i vozi uber. Na aerodromu je bilo relativno pusto. Ko bi za Thanksgiving putovao avionom: neki groteskni manijak, neka repa bez korijena, serijski ubica sa savršenim alibijem. Iako je bio kraj novembra, u Tampi je bilo još uvijek ljeto. Miriše more. Moj domaćin na Tampi, J., istu je večer putovao u Bosnu, prati kući punicu, ali je ostavio vjerodostojnu zamjenu: M. i S. Doslovno su nam se mimoišli avioni, ja sam sletio, on poletio. I J. i M. i S. su iz Srebrenice. J. se tokom rata u Srebrenici bavio borilačkim vještinama. Ima iz tog perioda sliku na Facebooku na kojoj leti u zraku s nogom u visini suparnikove glave. Na Tampi je godinama radio kao lakirer, volonterski kao imam.

Sjedim na sijelu kod M. Nema tuke, nema Thanksgivinga. Samo onaj naš fini svijet koji mi usputno i nenamjerno oživljava one neizbrisive godine srebreničkog stradanja. U svakoj porodici među braćom nedostaje poneki brat, među sinovima poneki sin. Opet, ma koliko zauvijek ostali zarobljeni genocidom, ima i ovdje neka budućnost, postoji neki cilj. Imaju prelijepu džamiju, sad su kupili još i crkvu, mnogo prostraniji i efektivniji prostor, a staru će džamiju prodati. Sada svi volonterski preuređuju crkvu sagrađenu 1993. godine. Da im je onda neko u Srebrenici rekao da im se u meksičkom zaljevu gradi crkva, tj. džamija za njih, ošamarili bi ga.

Domaćini me odvedu hotel da se ljudski odmorim za sutrašnji put. Svunoć su neke delije hodale hodnicima. Ujutro za doručkom, neki penzioneri, neke porodice čije su kuće nestale u proteklim uraganima, još se, kao drva iza poplave, povlače po hotelima.

Evo ga, stiže S., koji će mi biti domaćin ovo jutro. Prvo idemo na doručak (drugi u sat vremena) u jednu našu ćevabdžinicu. Danas je “Black Friday” i ljudi su probdjeli noć pred vratima radnji kako bi ugrabili snižene proizvode. Poslije odemo malo do plaže. Tmurno je, neki ribari nešto diskutiraju kod jednog čamca. S. i ja vadimo golfske loptice iz vode. Tampa, ili tačnije Clearwater, izlazi na meksički zaljev. Staneš na obalu i, ako se zagledaš u daljinu, pogled ti udara direktno u Havanu. Gore je Orlando i Disneyland, a dolje Miami. Počinje prokapavati i već me hvata panika kako ću to auto dovući. Što mi je ovo trebalo? S. je iskusni šofer i primjećuje moju zabrinutost: “Vidim, efendija sokole, da se sikiraš kako ćeš auto dovući. Auto je automatik, uključiš navigaciju, ne prelaziš 75 milja na sat i gospodin si, vjeruj mi.” Volim ljude kao što je S., koji ekser tuku drito u glavu. A meni još jedan udarac, i dosta.

Dođosmo pred džamiju, nekadašnju crkvu, bankrotiranu bogomolju. S. mi pokazuje auto.

“Kakav vam je ovo autobus?”, pitam iznenađen kombijem.

“Neka, efendija sokole, još ćeš ti djece praviti”, smije se S.

“Tu bi mi bio kraj”, promrsim dok tražim mjenjač kojeg nema.

Neki mi se strah uvukao, napravit ću belaj, mogu kucnuti koga, mogu se slupati ili, još gore, zgaziti kakvu staricu, kao moj drug iz Medrese Maki, koji je išao trideset na sat i ubio osamdesettrogodišnjakinju. Na ročištu je pokušao uvjeriti sudiju da je starica umrla u padu od srčanog, ali nije pilo vode. Morao je na kraju odležati tri mjeseca, a kada je izašao, potezao je taj zatvor kao prijetnju. Jednom ga je neki hodža gurnuo na terminu usred kontre, a on se zaletio na njega: “Znaš li da sam ja ležao zbog takvih kao ti!?”

Ali nije isto, drug moj, ležati na Igmanu i u američkim zatvorima, svi smo gledali televiziju. Učim na džumi što znam i što ne znam da se hairli vratim. “Mislim da je auto ispravno”, pokušava mi olakšati S. poslije džume. U džamiji vidim i Huseina Živalja i, naravno, javim se radosno, nekim instinktivnim polupokličem: “Mladi će mjesec opet blistati!” Husein je izgleda jedan fini gospodin s kojim lahko započinjem razgovor, o ratu i miru, ali S. me vuče za rukav: “Efendija sokole, moraš krenuti.” Nema se vremena za historiju, ceste me čekaju, dragi gospodine Živalj.

Sjedam u auto i propadam u bezdan. Kombi, automatik, drugi kontinent. Što mi je ovo trebalo? Počinje padati neka sitna kiša, auta jure cestama. Džematlije mi mašu, a ja učim, učim, učim… Nekako idem, izlazim na autoput, ali na vijugavom mostu “Sunshine Skyway”, koji je dug više od šest kilometara, auta jure kao u košnici i u svemu tome ne primjećujem da je kiša prestala i da je duga napravila most nad mostom.

Kada sam sišao s mosta u ravnicu, bilo je nekako lakše. Navigacija je govorila put i sada se uvjeravam da je veće auto nekako lakše voziti nego malo. Ali, onda uviđam da neću moći voziti skroz do North Caroline, uhvatit će me mrak, a po mraku nije džaiz putovati ni u svojoj a kamoli u tuđoj zemlji. Opet pošaljem poruku Šehi: “Imaš li, bolan, koga na Flordi da noćim?” Brzo odgovora: “Imam, Seniju, kćerku nane Fate Orlović.” Senija me zove. “U Atlanti sam, izvini, molim te, ali svrati u Jacksonville kod S., sad ću ga zvati da te nazove.” I čovjek me zove. “Nema problema, tu sam.” Šalje mi adresu.

Sad je lakše, sad mogu malo i da razgledam. Farme, krda, zalazak sunca u jezerima.

U Jacksonville sam stigao oko osam. Malo sam se bio izgubio, najgore je što se nema gdje stati da se razmisli i obave konsultacije s navigacijom. Grad je bio prilično pust. Sada u domovima preslažu današnju kupovinu, prispajaju plazme, računare i mobitele. Stižem u tihu i usku ulicu i zovem domaćina da izađe pred mene. Evo ga, veseo neki tip, zove se isto kao i S. iz Tampe (čiju poruku upravo čitam: “Efendija, sokole, brinem se, ne javljaš se…”). Kuća je lijepa, kuhinja prostrana s velikim, luksuznim šankom. Unutra sjedi naša nana, majka od S., i poluzainteresirano prati naše vijesti.

Umoran sam, ali red je da se malo porazgovara. S. je poduzetan tip, ima velike planove i ovdje i u Bosni. Namjerava ovu kuću prodati i već je kupio drugu u luksuznom kvartu kraj plaže koji je tek u izgradnji. To mu ne odgovora majci jer je predviđeno da bude na spratu.

“Zašto?”, pitam je.

“Đe će me, bolan, nebu pod oblake”, odgovara nana žustro.

“Ali, to je prvi sprat…”

“Bojim se basamaka”, odmahuje gnjevno rukom.

Ali S. i za to ima rješenje. Specijalnu stolicu koja će je izvlačiti uz stepenice i spuštati niz njih. Kako joj on pokazuje tu stolicu na mobitelu, njeno lice poprima izraz najveće uvrede: da ona sjeda na tu stolicu i ide gore-dolje! “Sine, ti sjedi, a mene samo mrtvu možete posaditi na to.” Njena sklonost ka dramatiziranju sada već postaje notorna. Ja sam tada izvalio onu šalu: “Nisam majku mjesec dana niz basamake gurnuo”, što je samo pogoršalo situaciju, pa je nana počela da uzdiše i evocira slučaj nekog čovjeka iz Podrinja koji je to stvarno i uradio, pa ga je poslije zgazilo auto.

“Eh, kad bi mene moji i trećinu pazili k’o što ja tebe pazim”, smije se S. i grli je. Njemu su, također, otac i brat ubijeni u Srebrenici. Jedan mu je, opet, brat prije rata otišao u Rusiju, ondje se oženio i skrasio u Sankt Petersburgu. Danas je jedan Amerikanac, drugi Rus. Ljetos su se našli u Bosni, odakle su otišli na neko ljetovanje, gdje im je policija, nakon kontrole pasoša, dobacila: “Kakva ste vi mafija?”

Ustao sam u 4:00. Supruga od S., koja je radila drugu, napravila je kahvu. Izvinjavam se na zahmetu. S. me je otpratio do autoputa. Jacksoville je izgledao nekako crno-bijelo kao u stripovima o superherojima, groteskni prizor zombijevskog grada obasjanog stravičnim neonima. Vozio sam mostom gledajući zbunjeno u bolnicu u kojoj sam prije dva mjeseca gledao kako roditelji mlade žene čekaju da im isključe kćerku s aparata. Pritisnuo sam po gasu.

Treba mi desetak sati, da idem easy, što rekao S. Ceste su relativno puste i izmaglice vijugaju pored zaprljanih bankina, ali opet policijske rotacije iza zaustavljenih kola svakih dvadesetak milja. Pjevam da zadržim usredsređenost. Brzo sam u Georgiji, a kad je sunce izašlo, i u South Carolini. U ovim predjelima ima raznovrsne divljači, raznobojna krzna leže pored ceste. Samo da mi ne izleti kakav crni jelen, mada pri ovoj brzini ni lisica, ni dabar, ni rakun nisu bezopasni.

Prolaze sati, cesta se troši kao vrijeme, kao život. Stižem s hajrom poslije podne. Djeca se obradovala autu. Pijem sa ženom kahvu i prepričavam put. Naredna tri dana hiberniram.

Na vijestima uhapšen neki serijski ubica u Tampi, Howele Donaldsnon, ubio je četiri osobe.

“Šta je to bilo?”, pita žena.

“Ma nahvatali nekog levata crnca u Tampi. Kažu pobio neke ljude”, velim umoran.

A Nura, koja je već počela snimati razgovore, zabrinuto mi šapuće: “Dobro si, babo, došao, mogli su te uhapsiti.”

PROČITAJTE I...

Već nekoliko mjeseci traju prepirke mještana Fojnice u vezi s premještanjem Muharem efendijine džamije u ovom gradu. Stara građevina iz 17. stoljeća već je odavno postala suviše mala za sve tamošnje vjernike i neuvjetna za sve aktivnosti; dio džematlija želi premještanje džamije i ugrađivanje njenih dijelova u novu džamiju, za čiju su gradnju pronađeni donatori, ostatak džemata takvoj se ideji protivi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!