Senahid Halilović: Jezik u sendviču

Povodom stanja koje imamo u našem jezičkom standardu, mogli bismo reći da su upravo Muslimani glavni vinovnici, jer su ignorisali sebe, sami su sebe, jezik svoj, zaobilazili i zapostavljali. Zvuči malčice paradoksalno, ali je uistinu tako: sami smo sebe zaobilazili. Ta nepotrebna, neobična štetna distanca od matice, od vrela, od korijena, od izvornih formi, taj bijeg od vlastitog bića, taj samoubilački pohod u samozaborav

 

Ukoliko se odupremo fizičkom istrebljenju, predstoji nam, pored ostaloga, i bitno drukčiji odnos prema svome jeziku. Krajem 1991. i početkom 1992. konačno je sustavno progovoreno o jezičkom identitetu Bosanskih Muslimana; zainteresiranome čitaocu u rasponu od samo šest mjeseci ponuđene su knjige: Bosanski jezik Senahida Halilovića, Jezik bosanskih Muslimana Dževada Jahića i Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku Alije Isakovića. Doneseni su osnovni podaci o nominaciji bosanski jezik, ukazano je na značajnije pojedinosti kojima bi našu standardno jezičku i pravopisnu normu valjalo dopuniti. (…)

Povodom stanja koje imamo u našem jezičkom standardu, mogli bismo reći da su upravo Muslimani glavni vinovnici, jer su ignorisali sebe, sami su sebe, jezik svoj, zaobilazili i zapostavljali. Zvuči malčice paradoksalno, ali je uistinu tako: sami smo sebe zaobilazili. Ta nepotrebna, neobična štetna distanca od matice, od vrela, od korijena, od izvornih formi, taj bijeg od vlastitog bića, taj samoubilački pohod u samozaborav, ta mimikrija, to nekritičko poimanje tuđeg, to snishodljivo prihvatanje nečijeg kao boljeg samo zato što nije moje, ta tragična raspolućenost između onoga što jesam i onoga što drugi hoće da sam, taj neprirodno golemi jaz između jezičke aktivnosti naše i generacije već naših očeva i majki – nije li to, ipak, izbor samih Muslimana? Manje ili više iniciran spolja, doduše. (…)

Jezička politika jednog doba učinila je da ime bosanskoga jezika ode sa javne scene; to ime jedino druga neka jezička politika na javnu scenu, opet iz naroda, može i vratiti. Jezičke politike, u krajnjem, ima i kada se kaže: ovo može, a ovo ne može. Nema lingvističkoga pokrića, npr., oglašavanje nestandardom forme promaha, usljed čega u standardu ostaju: promaja i recimo, promahati. Lik promaja ima svoje “pokriće”, ali ga također ima i primarni oblik promaha. Mjesto u književnojezičkom standardu treba obezbijediti i mnogim drugim oblicima prisutnim u govornoj praksi i pisanoj tradiciji Muslimana: truhnuti, vihoriti, proha, hrđati, hrvati se, odlahnuti, lahak, mehak; aždaha, kahva, mahana, mahrama, mehlem; čaršaf, čejrek, kafez, mejdan… Neko će možda, reći da su sve ovo sitnice, izolirani slučajevi.

Neću mu povjerovati.

Ovo je vrijeme burnih promjena, lutanja, nesnalaženja, vrijeme krajnosti, što se očituje i u samome jeziku. Bježeći od formi koje su izrazitim obilježjem jedne, preko noći prihvataju oblici druge, podjednako tuđe varijante. Primjetan je, međutim, i sasvim očekivani povratak likovima koji pripadaju bosanskom jeziku, koji su, preciznije, u njemu dublje ukorijenjeni, ili su frekventniji u ostvarenjima Bosanskih Muslimana u mediju jezika. Tako se od fonetskih, tvorbenih, leksičnih i sintaksičkih dvostrukosti preferiraju, npr., forme: so, sretan, plaća, uopće, općina, saopćenje, bašča, uvečer, jučer, također, ogrjev, janje, historija, slavenski, demokracija, diplomacija; uslijed, slijedeći, dječiji, spomen, munara; sufiks irati kod internacionalizama grčkoga i latinskog porijekla: četvero, četverica, obrana; šutjeti, puhati, zrak, uvjet, sigurnost, vlastiti, grah, odgoj, otoka, voz, narodna imena mjeseci (siječanj…); infinitiv umjesto sa + prezent (npr.: hoću reći), nesažeti futur (gledati ću) i dr. A traži se i “pravo građanstva” za oblike: greblje, grješnik, malehan, istovjetan, naslijeđe, srebren, i dr.) …”

Senahid Halilović, Muslimanski glas, 1992.

PROČITAJTE I...

15. juli 2016. godine živ je i svakodnevno prisutan u turskoj javnosti. Bilo bi nenormalno da je drugačije. Svaki (vojni) puč ostavio je dubokog traga u svijesti turskog naroda. Međutim, ovaj pokušaj bio je različit od svega što je taj narod preturio preko glave. Prije svega, to nije bio vojni puč nego pokušaj preuzimanja države od strane jednog kulta čiji se članovi grabe za prljave gaće njihovog lidera. Bio je to pokušaj preuzimanja države po cijenu, ako ne i priželjkivanje građanskog rata

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!