Senahid Halilović: Jezik u sendviču

Povodom stanja koje imamo u našem jezičkom standardu, mogli bismo reći da su upravo Muslimani glavni vinovnici, jer su ignorisali sebe, sami su sebe, jezik svoj, zaobilazili i zapostavljali. Zvuči malčice paradoksalno, ali je uistinu tako: sami smo sebe zaobilazili. Ta nepotrebna, neobična štetna distanca od matice, od vrela, od korijena, od izvornih formi, taj bijeg od vlastitog bića, taj samoubilački pohod u samozaborav

 

Ukoliko se odupremo fizičkom istrebljenju, predstoji nam, pored ostaloga, i bitno drukčiji odnos prema svome jeziku. Krajem 1991. i početkom 1992. konačno je sustavno progovoreno o jezičkom identitetu Bosanskih Muslimana; zainteresiranome čitaocu u rasponu od samo šest mjeseci ponuđene su knjige: Bosanski jezik Senahida Halilovića, Jezik bosanskih Muslimana Dževada Jahića i Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku Alije Isakovića. Doneseni su osnovni podaci o nominaciji bosanski jezik, ukazano je na značajnije pojedinosti kojima bi našu standardno jezičku i pravopisnu normu valjalo dopuniti. (…)

Povodom stanja koje imamo u našem jezičkom standardu, mogli bismo reći da su upravo Muslimani glavni vinovnici, jer su ignorisali sebe, sami su sebe, jezik svoj, zaobilazili i zapostavljali. Zvuči malčice paradoksalno, ali je uistinu tako: sami smo sebe zaobilazili. Ta nepotrebna, neobična štetna distanca od matice, od vrela, od korijena, od izvornih formi, taj bijeg od vlastitog bića, taj samoubilački pohod u samozaborav, ta mimikrija, to nekritičko poimanje tuđeg, to snishodljivo prihvatanje nečijeg kao boljeg samo zato što nije moje, ta tragična raspolućenost između onoga što jesam i onoga što drugi hoće da sam, taj neprirodno golemi jaz između jezičke aktivnosti naše i generacije već naših očeva i majki – nije li to, ipak, izbor samih Muslimana? Manje ili više iniciran spolja, doduše. (…)

Jezička politika jednog doba učinila je da ime bosanskoga jezika ode sa javne scene; to ime jedino druga neka jezička politika na javnu scenu, opet iz naroda, može i vratiti. Jezičke politike, u krajnjem, ima i kada se kaže: ovo može, a ovo ne može. Nema lingvističkoga pokrića, npr., oglašavanje nestandardom forme promaha, usljed čega u standardu ostaju: promaja i recimo, promahati. Lik promaja ima svoje “pokriće”, ali ga također ima i primarni oblik promaha. Mjesto u književnojezičkom standardu treba obezbijediti i mnogim drugim oblicima prisutnim u govornoj praksi i pisanoj tradiciji Muslimana: truhnuti, vihoriti, proha, hrđati, hrvati se, odlahnuti, lahak, mehak; aždaha, kahva, mahana, mahrama, mehlem; čaršaf, čejrek, kafez, mejdan… Neko će možda, reći da su sve ovo sitnice, izolirani slučajevi.

Neću mu povjerovati.

Ovo je vrijeme burnih promjena, lutanja, nesnalaženja, vrijeme krajnosti, što se očituje i u samome jeziku. Bježeći od formi koje su izrazitim obilježjem jedne, preko noći prihvataju oblici druge, podjednako tuđe varijante. Primjetan je, međutim, i sasvim očekivani povratak likovima koji pripadaju bosanskom jeziku, koji su, preciznije, u njemu dublje ukorijenjeni, ili su frekventniji u ostvarenjima Bosanskih Muslimana u mediju jezika. Tako se od fonetskih, tvorbenih, leksičnih i sintaksičkih dvostrukosti preferiraju, npr., forme: so, sretan, plaća, uopće, općina, saopćenje, bašča, uvečer, jučer, također, ogrjev, janje, historija, slavenski, demokracija, diplomacija; uslijed, slijedeći, dječiji, spomen, munara; sufiks irati kod internacionalizama grčkoga i latinskog porijekla: četvero, četverica, obrana; šutjeti, puhati, zrak, uvjet, sigurnost, vlastiti, grah, odgoj, otoka, voz, narodna imena mjeseci (siječanj…); infinitiv umjesto sa + prezent (npr.: hoću reći), nesažeti futur (gledati ću) i dr. A traži se i “pravo građanstva” za oblike: greblje, grješnik, malehan, istovjetan, naslijeđe, srebren, i dr.) …”

Senahid Halilović, Muslimanski glas, 1992.

PROČITAJTE I...

Beogradski aplauzi na Rankovićevoj sahrani ozvaničili su vaskrsnuće velikosrpske ideologije koja će se iznutra, kroz partijske redove, uskoro etablirati i krenuti u pokušaj uspostavljanja dominacije koju, sudeći prema povijesno-političkim i ratnim reperkusijama, niko izvan Srbije nije dočekao s naročitim simpatijama. U konkretnom slučaju, aplauzi koji su odjekivali u Aleji velikana u Beogradu bili su podrška sarajevskom egzekutorskom timu koji je postupio rankovićevski, čvrsto i beskompromisno, kao što je i on svojevremeno činio, otpremajući svako sumnjivo lice u ondašnje kazamate

Aktivni član SDP-a Zoran Mijić poručuje Dautoviću da se “moli kome hoće i kako hoće da ga ne sretne u gradu a kamoli u vijeću SG”, ostali bi ga “preimenovali u KUM” i “morat će na plastičnu operaciju da ga prepoznaju”, a “faca mu se ubila za gaženje martinkom”, jer sve te “jebene balijske isprdke treba flammenwerferom”. Smatraju da je vrijeme da se “Antifa i raznorodni anarhisti slobodarci dignu u BiH ko oni u Murici i jebu mater ovim kozojebima ovdje”, na šta se odgovora: “čekaj malo, kuha se čorba”. Dautoviću, sinu od “oca supčića hodžice”, “treba jebat mater i ćao”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!