Senahid Halilović: Jezik u sendviču

Povodom stanja koje imamo u našem jezičkom standardu, mogli bismo reći da su upravo Muslimani glavni vinovnici, jer su ignorisali sebe, sami su sebe, jezik svoj, zaobilazili i zapostavljali. Zvuči malčice paradoksalno, ali je uistinu tako: sami smo sebe zaobilazili. Ta nepotrebna, neobična štetna distanca od matice, od vrela, od korijena, od izvornih formi, taj bijeg od vlastitog bića, taj samoubilački pohod u samozaborav

 

Ukoliko se odupremo fizičkom istrebljenju, predstoji nam, pored ostaloga, i bitno drukčiji odnos prema svome jeziku. Krajem 1991. i početkom 1992. konačno je sustavno progovoreno o jezičkom identitetu Bosanskih Muslimana; zainteresiranome čitaocu u rasponu od samo šest mjeseci ponuđene su knjige: Bosanski jezik Senahida Halilovića, Jezik bosanskih Muslimana Dževada Jahića i Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku Alije Isakovića. Doneseni su osnovni podaci o nominaciji bosanski jezik, ukazano je na značajnije pojedinosti kojima bi našu standardno jezičku i pravopisnu normu valjalo dopuniti. (…)

Povodom stanja koje imamo u našem jezičkom standardu, mogli bismo reći da su upravo Muslimani glavni vinovnici, jer su ignorisali sebe, sami su sebe, jezik svoj, zaobilazili i zapostavljali. Zvuči malčice paradoksalno, ali je uistinu tako: sami smo sebe zaobilazili. Ta nepotrebna, neobična štetna distanca od matice, od vrela, od korijena, od izvornih formi, taj bijeg od vlastitog bića, taj samoubilački pohod u samozaborav, ta mimikrija, to nekritičko poimanje tuđeg, to snishodljivo prihvatanje nečijeg kao boljeg samo zato što nije moje, ta tragična raspolućenost između onoga što jesam i onoga što drugi hoće da sam, taj neprirodno golemi jaz između jezičke aktivnosti naše i generacije već naših očeva i majki – nije li to, ipak, izbor samih Muslimana? Manje ili više iniciran spolja, doduše. (…)

Jezička politika jednog doba učinila je da ime bosanskoga jezika ode sa javne scene; to ime jedino druga neka jezička politika na javnu scenu, opet iz naroda, može i vratiti. Jezičke politike, u krajnjem, ima i kada se kaže: ovo može, a ovo ne može. Nema lingvističkoga pokrića, npr., oglašavanje nestandardom forme promaha, usljed čega u standardu ostaju: promaja i recimo, promahati. Lik promaja ima svoje “pokriće”, ali ga također ima i primarni oblik promaha. Mjesto u književnojezičkom standardu treba obezbijediti i mnogim drugim oblicima prisutnim u govornoj praksi i pisanoj tradiciji Muslimana: truhnuti, vihoriti, proha, hrđati, hrvati se, odlahnuti, lahak, mehak; aždaha, kahva, mahana, mahrama, mehlem; čaršaf, čejrek, kafez, mejdan… Neko će možda, reći da su sve ovo sitnice, izolirani slučajevi.

Neću mu povjerovati.

Ovo je vrijeme burnih promjena, lutanja, nesnalaženja, vrijeme krajnosti, što se očituje i u samome jeziku. Bježeći od formi koje su izrazitim obilježjem jedne, preko noći prihvataju oblici druge, podjednako tuđe varijante. Primjetan je, međutim, i sasvim očekivani povratak likovima koji pripadaju bosanskom jeziku, koji su, preciznije, u njemu dublje ukorijenjeni, ili su frekventniji u ostvarenjima Bosanskih Muslimana u mediju jezika. Tako se od fonetskih, tvorbenih, leksičnih i sintaksičkih dvostrukosti preferiraju, npr., forme: so, sretan, plaća, uopće, općina, saopćenje, bašča, uvečer, jučer, također, ogrjev, janje, historija, slavenski, demokracija, diplomacija; uslijed, slijedeći, dječiji, spomen, munara; sufiks irati kod internacionalizama grčkoga i latinskog porijekla: četvero, četverica, obrana; šutjeti, puhati, zrak, uvjet, sigurnost, vlastiti, grah, odgoj, otoka, voz, narodna imena mjeseci (siječanj…); infinitiv umjesto sa + prezent (npr.: hoću reći), nesažeti futur (gledati ću) i dr. A traži se i “pravo građanstva” za oblike: greblje, grješnik, malehan, istovjetan, naslijeđe, srebren, i dr.) …”

Senahid Halilović, Muslimanski glas, 1992.

PROČITAJTE I...

Strategija sadrži sastavnice koje počivaju na interesnim prožimanjima struktura bliskim Fahrudinu Radončiću i ostaloj skalameriji, onom najgorem djelu SDA koji je, srećom, otpadao, poput Bakira Alispahića. Riječ je o eksplozivnom spoju (para)obavještajnog, medijskog i političkog. Ne postoji nikakva ideologija koja je mogla spojiti te ljude, nikakva ideja, jedino i isključivo interes ili čak preživljavanje s obzirom na to da je neka sila reda i zakona takvim ljudima uvijek za repom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!