Senahid Halilović: Jezik u sendviču

Povodom stanja koje imamo u našem jezičkom standardu, mogli bismo reći da su upravo Muslimani glavni vinovnici, jer su ignorisali sebe, sami su sebe, jezik svoj, zaobilazili i zapostavljali. Zvuči malčice paradoksalno, ali je uistinu tako: sami smo sebe zaobilazili. Ta nepotrebna, neobična štetna distanca od matice, od vrela, od korijena, od izvornih formi, taj bijeg od vlastitog bića, taj samoubilački pohod u samozaborav

 

Ukoliko se odupremo fizičkom istrebljenju, predstoji nam, pored ostaloga, i bitno drukčiji odnos prema svome jeziku. Krajem 1991. i početkom 1992. konačno je sustavno progovoreno o jezičkom identitetu Bosanskih Muslimana; zainteresiranome čitaocu u rasponu od samo šest mjeseci ponuđene su knjige: Bosanski jezik Senahida Halilovića, Jezik bosanskih Muslimana Dževada Jahića i Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku Alije Isakovića. Doneseni su osnovni podaci o nominaciji bosanski jezik, ukazano je na značajnije pojedinosti kojima bi našu standardno jezičku i pravopisnu normu valjalo dopuniti. (…)

Povodom stanja koje imamo u našem jezičkom standardu, mogli bismo reći da su upravo Muslimani glavni vinovnici, jer su ignorisali sebe, sami su sebe, jezik svoj, zaobilazili i zapostavljali. Zvuči malčice paradoksalno, ali je uistinu tako: sami smo sebe zaobilazili. Ta nepotrebna, neobična štetna distanca od matice, od vrela, od korijena, od izvornih formi, taj bijeg od vlastitog bića, taj samoubilački pohod u samozaborav, ta mimikrija, to nekritičko poimanje tuđeg, to snishodljivo prihvatanje nečijeg kao boljeg samo zato što nije moje, ta tragična raspolućenost između onoga što jesam i onoga što drugi hoće da sam, taj neprirodno golemi jaz između jezičke aktivnosti naše i generacije već naših očeva i majki – nije li to, ipak, izbor samih Muslimana? Manje ili više iniciran spolja, doduše. (…)

Jezička politika jednog doba učinila je da ime bosanskoga jezika ode sa javne scene; to ime jedino druga neka jezička politika na javnu scenu, opet iz naroda, može i vratiti. Jezičke politike, u krajnjem, ima i kada se kaže: ovo može, a ovo ne može. Nema lingvističkoga pokrića, npr., oglašavanje nestandardom forme promaha, usljed čega u standardu ostaju: promaja i recimo, promahati. Lik promaja ima svoje “pokriće”, ali ga također ima i primarni oblik promaha. Mjesto u književnojezičkom standardu treba obezbijediti i mnogim drugim oblicima prisutnim u govornoj praksi i pisanoj tradiciji Muslimana: truhnuti, vihoriti, proha, hrđati, hrvati se, odlahnuti, lahak, mehak; aždaha, kahva, mahana, mahrama, mehlem; čaršaf, čejrek, kafez, mejdan… Neko će možda, reći da su sve ovo sitnice, izolirani slučajevi.

Neću mu povjerovati.

Ovo je vrijeme burnih promjena, lutanja, nesnalaženja, vrijeme krajnosti, što se očituje i u samome jeziku. Bježeći od formi koje su izrazitim obilježjem jedne, preko noći prihvataju oblici druge, podjednako tuđe varijante. Primjetan je, međutim, i sasvim očekivani povratak likovima koji pripadaju bosanskom jeziku, koji su, preciznije, u njemu dublje ukorijenjeni, ili su frekventniji u ostvarenjima Bosanskih Muslimana u mediju jezika. Tako se od fonetskih, tvorbenih, leksičnih i sintaksičkih dvostrukosti preferiraju, npr., forme: so, sretan, plaća, uopće, općina, saopćenje, bašča, uvečer, jučer, također, ogrjev, janje, historija, slavenski, demokracija, diplomacija; uslijed, slijedeći, dječiji, spomen, munara; sufiks irati kod internacionalizama grčkoga i latinskog porijekla: četvero, četverica, obrana; šutjeti, puhati, zrak, uvjet, sigurnost, vlastiti, grah, odgoj, otoka, voz, narodna imena mjeseci (siječanj…); infinitiv umjesto sa + prezent (npr.: hoću reći), nesažeti futur (gledati ću) i dr. A traži se i “pravo građanstva” za oblike: greblje, grješnik, malehan, istovjetan, naslijeđe, srebren, i dr.) …”

Senahid Halilović, Muslimanski glas, 1992.

PROČITAJTE I...

Da li “vraćanje sarajevskog duha” znači da treba vratiti Park cara Dušana, Nemanjinu ulicu, Obalu vojvode Putnika, Ulicu Miloša Obilića? Treba li vratiti marksizam, a ukinuti vjeronauku u sarajevskim školama? Hoće li, kad budu vraćali prijeratni duh Sarajeva, iz njega istjerati one koji su u njemu potražili i pronašli spas od progona i poniženja, a vratiti one koji su ga gotovo četiri godine držali pod opsadom, bez struje, vode, grijanja..., one koji su ubijali i Sarajevo i njegove žitelje, jer su i oni činili duh prijeratnog Sarajeva

Svi simptomi političke ideologije Naše stranke prisutni su u ovom prilogu Glasa Amerike: insistiranje na nevažnosti ratnih biografija, nipodaštavanje ratnih zasluga, amnestiranje dezerterstva kao karakterne mane, lakonsko tretiranje straha građana od novih sukoba, želja da se skloni fokus s lekcija i pouka agresije i tako dalje. Kao potvrda ovakvom štihu priloga izneseno je još nesmislenih tvrdnji tipa da “oni političari koji često naglašavaju prošlost obično nemaju šta ponuditi građanima u sadašnjosti ili budućnosti”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!