Senahid Halilović: Jezik u sendviču

Povodom stanja koje imamo u našem jezičkom standardu, mogli bismo reći da su upravo Muslimani glavni vinovnici, jer su ignorisali sebe, sami su sebe, jezik svoj, zaobilazili i zapostavljali. Zvuči malčice paradoksalno, ali je uistinu tako: sami smo sebe zaobilazili. Ta nepotrebna, neobična štetna distanca od matice, od vrela, od korijena, od izvornih formi, taj bijeg od vlastitog bića, taj samoubilački pohod u samozaborav

 

Ukoliko se odupremo fizičkom istrebljenju, predstoji nam, pored ostaloga, i bitno drukčiji odnos prema svome jeziku. Krajem 1991. i početkom 1992. konačno je sustavno progovoreno o jezičkom identitetu Bosanskih Muslimana; zainteresiranome čitaocu u rasponu od samo šest mjeseci ponuđene su knjige: Bosanski jezik Senahida Halilovića, Jezik bosanskih Muslimana Dževada Jahića i Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku Alije Isakovića. Doneseni su osnovni podaci o nominaciji bosanski jezik, ukazano je na značajnije pojedinosti kojima bi našu standardno jezičku i pravopisnu normu valjalo dopuniti. (…)

Povodom stanja koje imamo u našem jezičkom standardu, mogli bismo reći da su upravo Muslimani glavni vinovnici, jer su ignorisali sebe, sami su sebe, jezik svoj, zaobilazili i zapostavljali. Zvuči malčice paradoksalno, ali je uistinu tako: sami smo sebe zaobilazili. Ta nepotrebna, neobična štetna distanca od matice, od vrela, od korijena, od izvornih formi, taj bijeg od vlastitog bića, taj samoubilački pohod u samozaborav, ta mimikrija, to nekritičko poimanje tuđeg, to snishodljivo prihvatanje nečijeg kao boljeg samo zato što nije moje, ta tragična raspolućenost između onoga što jesam i onoga što drugi hoće da sam, taj neprirodno golemi jaz između jezičke aktivnosti naše i generacije već naših očeva i majki – nije li to, ipak, izbor samih Muslimana? Manje ili više iniciran spolja, doduše. (…)

Jezička politika jednog doba učinila je da ime bosanskoga jezika ode sa javne scene; to ime jedino druga neka jezička politika na javnu scenu, opet iz naroda, može i vratiti. Jezičke politike, u krajnjem, ima i kada se kaže: ovo može, a ovo ne može. Nema lingvističkoga pokrića, npr., oglašavanje nestandardom forme promaha, usljed čega u standardu ostaju: promaja i recimo, promahati. Lik promaja ima svoje “pokriće”, ali ga također ima i primarni oblik promaha. Mjesto u književnojezičkom standardu treba obezbijediti i mnogim drugim oblicima prisutnim u govornoj praksi i pisanoj tradiciji Muslimana: truhnuti, vihoriti, proha, hrđati, hrvati se, odlahnuti, lahak, mehak; aždaha, kahva, mahana, mahrama, mehlem; čaršaf, čejrek, kafez, mejdan… Neko će možda, reći da su sve ovo sitnice, izolirani slučajevi.

Neću mu povjerovati.

Ovo je vrijeme burnih promjena, lutanja, nesnalaženja, vrijeme krajnosti, što se očituje i u samome jeziku. Bježeći od formi koje su izrazitim obilježjem jedne, preko noći prihvataju oblici druge, podjednako tuđe varijante. Primjetan je, međutim, i sasvim očekivani povratak likovima koji pripadaju bosanskom jeziku, koji su, preciznije, u njemu dublje ukorijenjeni, ili su frekventniji u ostvarenjima Bosanskih Muslimana u mediju jezika. Tako se od fonetskih, tvorbenih, leksičnih i sintaksičkih dvostrukosti preferiraju, npr., forme: so, sretan, plaća, uopće, općina, saopćenje, bašča, uvečer, jučer, također, ogrjev, janje, historija, slavenski, demokracija, diplomacija; uslijed, slijedeći, dječiji, spomen, munara; sufiks irati kod internacionalizama grčkoga i latinskog porijekla: četvero, četverica, obrana; šutjeti, puhati, zrak, uvjet, sigurnost, vlastiti, grah, odgoj, otoka, voz, narodna imena mjeseci (siječanj…); infinitiv umjesto sa + prezent (npr.: hoću reći), nesažeti futur (gledati ću) i dr. A traži se i “pravo građanstva” za oblike: greblje, grješnik, malehan, istovjetan, naslijeđe, srebren, i dr.) …”

Senahid Halilović, Muslimanski glas, 1992.

PROČITAJTE I...

U tom smislu, ilustrativna je nedavna izjava Ane Babić, predsjednice Skupštine Kantona Sarajevo i članice SBB-a, koju je dala krajem oktobra: da je SBB pogriješio što je glasao za imenovanje škole u Dobroševićima po Mustafi Busuladžiću te da će ta stranka na nekoj od narednih skupštinskih sjednica pokrenuti pitanje promjene imena ove škole

Fahrudin Radončić glavni je nosilac izazivanja, širenja i produbljivanja moralne i političke krize i negativnog stanja među Bošnjacima. Dalji trend takvih pogubnih Radončićevih utjecaja treba spriječiti glasanjem na izborima 2018. godine. Patriotske snage odgovorne su da narodu objasne karakter Radončićeve destrukcije. Ako društveni i politički faktori ispune tu vrstu svoje odgovornosti, onda ostaje samo odgovornost na narodu. Ako se problem Fahrudina Radončića ne objasni narodu, onda za posljedice nije odgovoran narod, već će biti odgovorni politički i drugi društveni faktori koji su trebali, a nisu narod osvijestili o opasnostima Radončićevog neprijateljskog djelovanja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!