Selma Alispahić, dobitnica nagade “Actor of Europe”: Moj glumački put uvijek je bio usamljenički, ali svoj

Teatar je za mene mjesto koje nam pomaže da razumijemo svijet i ljudsku prirodu, da ne osuđujemo prije nego što razumijemo, da ne mrzimo prije nego što pokušamo zavoljeti, da shvatimo da je svaki čovjek priča za sebe i da je svaki ljudski život vrijedan pričanja priče o njemu. Teatar je zato vrlo specifično mjesto gdje imamo mogućnost da pogledamo ljudima u oči i čujemo ljudski dah, da znamo da smo tu s drugima i zbog drugih

Bosanskohercegovačka glumica i prvakinje drame SARTR-a Selma Alispahić upravo se vratila u Sarajevo iz Makedonije, gdje joj je na Međunarodnom teatarskom festivalu “Actor of Europe” uručena nagrada za glumicu godine u Evropi. Riječ je o jednoj od najvažnijih evropskih teatarskih glumačkih nagrada, koju je Jordan Plevneš utemeljio 2003. godine s ciljem vrednovanja individualnih umjetničkih ostvarenja i kreativnog doprinosa zajedničkom sjećanju na evropsku civilizaciju, a koju su prethodno dobijali velikani glumačkog poziva, kao što su Ljuba Tadić, Rade Šerbedžija, Milena Zupančič… U ekskluzivnom intervjuu za Stav, nakon preuzimanja ovog priznanja, Selma Alispahić govori o svom životnom pozivu, o karijeri ravnoj fenomenu, svojoj posvećenosti glumi i uzajamnoj ljubavi s publikom, ali se i prisjeća Nade Đurevske, saradnje s velikanima londonske teatarske scene te “zahvaljuje” na krajnje ignorantskom odnosu rukovodstva Udruženja glumaca BiH prema jednom od najvećih bh. glumačkih uspjeha, a zatim izlazi na ulicu kako bi ispratila srebrenički konvoj.

STAV: Kako je protekla svečana dodjela i s kakvim se osjećanjima vraćate u Sarajevo?

ALISPAHIĆ: Počašćena sam, presretna, ponosna i duboko dirnuta ovim prestižnim priznanjem. Pogotovo što se dodjeljuje za individualni pečat koji umjetnik ostavlja svojim radom. Nagrada se odnosi na cjelokupni rad, oni to zovu nagradom za životno djelo, i divno mi je što je neko moj profesionalni put istakao kao primjer upravo te individualnosti. Ceremonija je prelijepo prošla, u jednom divnom zdanju s početka prošlog stoljeća koje je u gradu Resenu, na tromeđi Makedonije, Grčke i Albanije, sagradio izvjesni Nijazi-beg sa željom da pokaže da i male sredine i ljudi u njima svojim individualnim doprinosom mogu ostaviti pečat u kulturnoj baštini Evrope. Jedan od najvećih makedonskih glumaca Meto Jovanovski i jedan od najznačajnijih makedonskih pisaca Jordan Plevneš održali su divne besjede o meni. Uživala sam u svakom trenutku te lijepe i dostojanstvene ceremonije. Makedonska gostoljubivost nadaleko je poznata. Prvi dan je gradonačelnik Resena organizirao ručak u moju čast, a zatim su me domaćini odveli da vidim ljepote i znamenitosti tog kraja. Nevjerovatna kombinacija različitih kulturnih naslijeđa koje domaćini s ponosom ističu kao svoje najveće bogatstvo, od njih se može mnogo toga naučiti, a pogotovo o ljubavi prema svojoj zemlji.

STAV: Šta ova nagrada predstavlja u Vašoj glumačkoj karijeri?

ALISPAHIĆ: Sama činjenica da sam se našla u istoj kategoriji s ljudima koji su moji glumački idoli velika je, prevelika za mene. Ne očekujem da će ova nagrada išta promijeniti u mojoj karijeri jer mi to ovdje ne znamo i nikada nismo znali vrednovati. Narodskim rječnikom rečeno, da su se pitali neki “lokalni šerifi” iz kulture, ja ne bih imala hljeba za jesti. Moj glumački put uvijek je bio usamljenički, ali svoj. Nikada nisam bila popularna glumica, ali sam zato uvijek imala ogromnu ljubav i poštovanje od publike koja je prepoznavala da je ono što radim iskreno, da ih nikada nisam potcijenila i da poštujem to što su ljudi platili kartu i odvojili svoje vrijeme da pogledaju predstavu u kojoj igram. Moja je karijera na ovim prostorima ravna fenomenu jer je vezana uglavnom za teatar, posljednjih dvadeset godina za Sarajevski ratni teatar, i nikada nisam izdala svoje standarde profesionalizma, a ono što je najvažnije: nisam zavisna, ovisna i dužna nikome.

STAV: Kroz svoju ste impresivnu karijeru imali priliku igrati na scenama nekih od najprestižnijih svjetskih teatara, kao što je The Royal National Theatre u Londonu. Koja je razlika između londonske i sarajevske teatarske scene, ne samo kada je u pitanju finansijski aspekt već i istinsko značenje teatra i glume? Čini se da teatar i gluma u Bosni i Hercegovini nemaju tradicionalni, kulturološki, društveni pa i duhovni značaj koji zaslužuju i koji je kroz stoljeća prisutan u svijetu?

ALISPAHIĆ: Slažem se s Vašom konstatacijom, ali odgovor na Vaše pitanje prilično je složen i tražio bi mnogo više prostora od ovoga što nam intervju omogućava. Ukratko, jednom me je jedan moj prijatelj podsjetio da ne trebam očekivati da teatru bude bolje nego što je državi. Za takvo stanje u teatru kriva je i država, ali i teatarski radnici. Mi nemamo u svojoj kulturi i tradiciji običaj da sami sebi dajemo značaj. Nisam dobila niti jednu zvaničnu čestitku za ovu nagradu, ali zato je jedan od najznačajnijih režisera u svijetu Simon McBurney na Twitteru kultnog Complicite teatra iz Londona stavio obavijest o mojoj nagradi uz čestitku koju mi je i lično poslao. To je čovjek koji je radio s Al Pacinom, režirao na Broadwayu, dobio Olivier nagradu, radi sa svjetskim imenima, ja sam s njim radila dvije predstave prije dvadeset godina u Londonu. On i kolege iz Complicitea nisu me se morali ni sjetiti poslije toliko godina, ali jesu, i to dovoljno govori o odnosu kakav mi imamo prema našim ljudima koji vrijede. Vaše kolege novinari pokušali su dobiti izjave od rukovodstva Udruženja glumaca BiH, ali baš su u tom trenutku oni bili “toliko zauzeti” da nikako nisu mogli reći nekoliko rečenica o meni. I hvala im, bolje što nisu! Ako vam kažem činjenicu da su vaše kolege pokušale dobiti izjave od nekih kolega nakon smrti Nade Đurevske, i da nisu uspjeli, jedino im se u odazvao Josip Pejaković, onda nam je valjda sve jasno. Ne možemo baš, kao što Jung piše, personificirati državu i optuživati državu za sve. Državu čine pojedinci i od odnosa pojedinaca zavisi kakva će biti sudbina i značaj teatra u ovoj sredini. Zato sam i ja sretna što sam dobila prelijepe pojedinačne čestitke koje su mi poslali moji prijatelji i mnoge kolege: Aco, Alena, Amila, Emina, Alban, Dragan, Kaća, Mirso, Davor, Irfan, Ana Mia, Sead A., Maja, Atko, Dina, Sanela, Lajla K., Džana, Mirza, Andrea, Armin, Željka, Malik, Rijad, Jovo Divjak…, kao i pjesnikinja Ferida Duraković, moj profesor Boro Stjepanović, prof. Marina Katnić, prof. Sulejman Bosto, prof. Nenad Dizdarević, prof. Ejup Ganić, akademik Ferid Muhić…, nemam mjesta da sve nabrojim, dug je spisak ljudi iz Bosne i Hercegovine, regije i iz cijelog svijeta koji su sa mnom podijelili ovaj trenutak sreće, i to ću uvijek pamtiti.

STAV: Uprkos iznimno bogatoj karijeri i saradnji s inostranim glumačkim imenima kao što su James Fox, Jane Birkin, Rosemary Harris, te režiserima poput Simona McBurneya, kao svojevrsnog uzora i glumicu za primjer svima, Vi uvijek navodite Nadu Đurevsku. Kakav je utjecaj Nada imala na Vas kao glumicu, a kolika je njena ostavština za bosanskohercegovačko glumište i cjelokupnu našu kulturnu scenu?

ALISPAHIĆ: Imala sam zaista veliku sreću da radim s našim najvećim glumačkim imenima i svi su ostavili lijepe tragove u mojoj karijeri. Nada Đurevska jedina je naša glumica koja je dobila dvije Zlatne arene u Puli, odrastali smo uz njenu Hasanaginicu. Nas dvije imale smo uvijek odnos ispunjen poštovanjem i uvažavanjem. Njenu distancu prema svemu sam razumjela. I sama gesta na kraju života da ne želi nikakve posmrtne govore i komemoracije i da je odlučila da je sahrane samo u krugu najuže porodice pametnom je dovoljna poruka. A bila je velika, baš velika za ovu sredinu!

STAV: Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu teatar je predstavljao svu moć ove umjetnosti, naspram fašizma kao jednog od čovjekovih zala. Šta teatar danas znači našim građanima?

ALISPAHIĆ: Ja sam uvjerena da teatar građanima Bosne i Hercegovine i dalje znači mnogo, to mi pokazuju primjeri iz pozorišta kojima svjedočim. Samim tim je i naša odgovornost kao umjetnika veća kada odlučujemo o onome šta ćemo i kako ponuditi publici. Naravno, mi bijemo veliku bitku s drugim medijima, s televizijom, gdje se ljudima sadržajima poput reality show programa ispira mozak, serviraju im se gluposti da bi se njihova intelektualna oštrica otupila što je više moguće, pa samim tim bila podložna manipulaciji. A da ne govorim šta se sve nudi mladim ljudima s programima u kojima svako može postati tzv. zvijezda preko noći; nigdje se ne podstiču rad, zalaganje, znanje i usavršavanje. Dobija se utisak da je sve moguće postići nabrzinu i naravno da svako može bljesnuti na trenutak, ali poslije bljeska nebo se opet zamrači i valja dočekati idući dan. Važno je igrati veliku literaturu, važno je ljude podsjećati i na velike ljubavne priče, važno je i kritizirati društvo u kojem živimo, ali ne radi kritike same, treba ponuditi i neku nadu u svemu tome, važno je imati sadržaje koji oplemenjuju, pričati o zlu da bismo podsjećali na dobro, važno je teatrom vratiti ljepotu u život.

STAV: Kao neko ko je kroz cijelu svoju karijeru podučavao i predavao glumu, šta je to što prvo savjetujete svojim studentima (posebno budućim mladim glumicama) prije negoli se odluče upustiti u okrutni glumački svijet, u kojem je danas zaista tanka granica između moralnog i nemoralnog, prihvatljivog i neprihvatljivog, uspjeha i neuspjeha?

ALISPAHIĆ: Prvo što im kažem jeste da gluma u današnje vrijeme ne može biti jedina njihova profesija, da moraju imati i druge opcije i obrazovati se za to, jer, realno, posla nema. Ja sam se u zrelim godinama nastavila obrazovati i doktorirala jer sam svjesna da glumice u nekim godinama imaju sve manje i manje uloga. Željela sam da imam paralelni svijet koji će me okupirati i ispunjavati. Sada kod nas postoji hiperprodukcija mladih glumaca, tržište je malo, radna mjesta se ne otvaraju, iako pozorišta vape za novim snagama. Mladim ljudima nije lahko i srce me boli kad vidim kroz šta sve prolaze i kakva je njihova borba. Ima divnog i vrijednog mladog svijeta koji nema nikakvu šansu, ne pripadaju nikakvim sekcijama (namjerno ne kažem lobijima, jer lobiji su ozbiljna stvar, a ovo kod nas su sitne pijačarske sekcije), pogrešno ih se uči da moraju biti dobri s nekim da bi nešto uradili…, a ja im govorim sve suprotno. Podstičem ih da imaju svoj put, da usavrše svoj zanat toliko da budu u svojoj profesiji neprikosnoveni. Ako se ne mogu baviti glumom, neka rade nešto drugo. Svaki posao je dostojanstven ako čovjek može od njega da živi. I ja sam bila u situaciji da radim i kao konobarica i dadilja da bih preživjela, ali kada sam dobila priliku u svojoj profesiji, moje znanje i moj zanat bili su neupitni. U stjecanju znanja nema odmora i zaustavljanja, nema uljuljkivanja i čekanja šansi, život ne može samo da se događa. Često sam čula kako mi ljudi kažu da sam sretna… Da, gospodo, jesam, ali sam ja itekako teško radila na toj svojoj sreći. Iza te “sreće” stoji ogroman rad, ne možemo utjecati na sve, ali možemo na mnogo toga kada je u pitanju ovaj trenutak vremena koji smo dobili na poklon.

STAV: U anketi Stava za najbolju postratnu teatarsku predstavu u BiH, ostvarenje Ay, Carmela, u kojem igrate naslovnu žensku ulogu (s Draganom Jovičićem), zauzelo je treće mjesto, iza naslova Helverova noć i Kad bi ovo bila predstava. Riječ je o iskrenoj, emotivnoj i autentičnoj teatarskoj posveti glumačkoj igri i njenoj istinskoj ulozi u teatru koji je jedini u mogućnosti da spasi ljudski život, čak i kad je smrt neizbježna. U čemu se krije uspješnost ove predstave i njena historijska dugovječnost? U jednostavnosti?

ALISPAHIĆ: Rekli ste ključnu riječ, baš jednostavnost. To je predstava koja je istinski primjer i odgovor na pitanje zašto je glumačka i teatarska umjetnost preživjela i živi preko dvije i po hiljade godina u historiji ljudske civilizacije. Trendovi u teatru dolaze i prolaze, inovacije, mutacije, interpretacije, države, politike, nacije…, ali postoji nešto što je neuništivo, a to je iskrena ljudska emocija i istinski ljudski kontakt. To je nepobjedivo! Kao i poruka koju predstava Ay Carmela nosi, a to je vjera u ljudsko dobro i moć dobra da pobijedi zlo. Ta vjera nam svima treba da bismo mogli opstati u ovom suludom svijetu i trenutku u kojem je uglavnom sve izokrenuto naglavačke. Kako napisa Jean-Paul Sartre: “Možda je bilo i boljih vremena, ali ovo je naše.” I predstava Ay Carmela govori o individualnoj odluci kako trajati u vremenu različitih izazova i upozorava da umjetnost uvijek, ali uvijek mora podsjećati na toleranciju, razumijevanje, vrijednost svakog ljudskog života, na važnost istine, ljubavi i ljepote.

STAV: Teatar kao umjetnost koja živi “ovdje i sada” vječito predstavlja prostor za suočavanje s izgubljenim svijetom u kojem čovjek od postanka živi. Šta za Vas predstavlja teatar?

ALISPAHIĆ: Kad sam živjela i radila u Engleskoj, vrlo često sam čula da glumci za sebe ne upotrebljavaju riječ “actor”, nego “storyteller”, znači onaj čija je primarna funkcija u društvu da priča priče. Priče su čuvari naše kolektivne memorije, što i teatar mora biti. Naš životni put jeste i treba biti individualan, ali ga je nemoguće odvojiti od porijekla, geografske širine i dužine, kulturne tradicije i naslijeđa, sve nas to određuje i sve je to dio našeg DNK, htjeli mi to ili ne. Teatar je za mene mjesto koje nam pomaže da razumijemo svijet i ljudsku prirodu, da ne osuđujemo prije nego što razumijemo, da ne mrzimo prije nego što pokušamo zavoljeti, da shvatimo da je svaki čovjek priča za sebe i da je svaki ljudski život vrijedan pričanja priče o njemu. Teatar je zato vrlo specifično mjesto gdje imamo mogućnost da pogledamo ljudima u oči i čujemo ljudski dah, da znamo da smo tu s drugima i zbog drugih.

STAV: U aktuelnoj bh. stvarnosti riječ “gluma” posjeduje krajnje pogrdno značenje, koje po pravilu podrazumijeva laž, lažno predstavljanje, sredstvo manipulacije. U teatru, gluma je čista istina. U kakvom su odnosu stvarnost i teatar, gdje se oni susreću i razdvajaju, a gdje mire i sukobljavaju u stvaralaštvu i životu jednog glumca?

ALISPAHIĆ: Davno je rečeno da je teatar ogledalo života. Ali, za sve ovo vrijeme koje sam provela u teatru shvatila sam da teatar nikada ne može ispričati priču onako kako je život sam uredi i ispriča. Život je čudo, teatar je blizak tom čudu. Posao koji ja radim je svakako privilegija u kojoj vam priroda pokloni nešto talenta, a onda je na vama šta ćete s tim uraditi. Ja sam mnogo uložila i ulažem u glumu kao zanat, usavršavam svakodnevno taj zanat do filigranske preciznosti i svaki put nađem neki novi rukavac koji treba otkriti i osvojiti. Ne volim mistificirati svoju profesiju iako jeste specifična i po tome što glumci jedini kao svoj alat i instrument imaju sebe same, ništa se tu ne nalazi izvan mene, nego samo u meni. Zato je važno da čovjek / glumac razvija i obogaćuje svoj unutrašnji svijet kako bi mogao na najbolji način ispričati priču koja je samo jedan od mogućih načina razumijevanja i osjećanja života.

PROČITAJTE I...

Kada u radnim grupama imate i po stotinu ljudi, a u cjelokupnom mehanizmu oko 1.600 osoba od kojih svaka ima pravo veta, a zadatak bude obavljen, onda ne možete reći ništa drugo nego da je mehanizam učinkovit. On je utemeljen na strukturi i diobi nadležnosti u Bosni i Hercegovini i zato ne može biti jednostavan. No, koliko god bio važan za proces integriranja, mehanizam koordinacije samo je alat za saradnju. Kada se kao alat i koristi, ne pokazuje značajnije manjkavosti, kaže direktor Direkcije za evropske integracije BiH Edin Dilberović

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!