Selim Bešlagić i Meša Bajrić o 15. maju 1992. godine

Čelni ljudi odbrane Tuzle još čekaju da se Tužilaštvo BiH izjasni o događajima 15. maja 1992. godine na Brčanskoj Malti. Ilija Jurišić oslobođen je na sudu u Beogradu, Bešlagić i Bajrić iz Federacije BiH ne smiju izaći jer se njihova imena dovode u vezu s navodnim zločinima, oni tvrde da su godinama taoci gluposti, politikantstva i licemjerja

“Izuzetno mi je važno da se Tužilaštvo Bosne i Hercegovine već jednom očituje o 15. maju 1992. godine i pitanju tzv. ‘tuzlanske kolone’, odnosno ‘Brčanske Malte’. Ponosan sam što je Tuzla tog dana uspjela da se odbrani i ne doživi sudbinu drugih gradova sjeveroistočne Bosne. Ponosan sam na sve koji su odbranili dostojanstvo čovjeka, a tu mislim na policiju, građane, ljekare, radioamatere, bivši Radio Tuzla, a zatim i sve pripadnike Drugog korpusa. Ono što me žalosti jeste činjenica da ni deset godina poslije pokretanja ovog pitanja Bosna i Hercegovina kao država nije uspjela okončati ovaj proces, iako postoje brojni dokazi o tome da se s naše strane radilo o odbrani, a ne o ‘genocidu’, kako to potcrtavaju neki iz bh. entiteta Republika Srpska. Ne tražim da me oslobode, nego da me država ne tretira kao taoca i da sud odluči da li sam kriv.”

Ovako Selim Bešlagić, ratni načelnik Tuzle, započinje priču o svom i statusu Mehmeda Meše Bajrića, načelnika Stanice javne bezbjednosti Tuzla od 1986. do 1997. godine. Njih dvojica ni danas ne znaju da li su optuženi ili nisu, a kretanje im je ograničeno jer se njihova imena pojavljuju na srbijanskim potjernicama.

Čelni ljudi grada koji nisu dozvolili nikakvo individualno ni nacionalno organiziranje i koji su se borili za mir, slobodu i očuvanje dobrih međunacionalnih odnosa od 1992. do 1995. godine, za šta su dobili priznanja iz skoro cijele Evrope, danas su, kako Bajrić ističe, “taoci određenih fašistoidnih i birokratskih ideja iz bh. entiteta Republika Srpska kojima se uz pomoć propagande, spinova, medijskih, ekonomskih i pravnih opstrukcija i dalje radi na razgradnji ove države”.

Mjeseci i dani uoči 15. maja 1992. godine, koji se računa kao dan kada se Tuzla organizirano oduprla agresoru, bili su, sjeća se Bešlagić, dani napetosti, straha i neizvjesnosti.

Stizale su informacije o tome kako se vojska Jugoslavenske narodne armije (JNA) pomjera iz Hrvatske i Slovenije i raspoređuje po BiH. Pojavila su se svjedočanstva o krvavom Bajramu u Bijeljini. Formira se Vojska Republike Srpske, teži se srpskoj općini Tuzla…

ORGANIZIRANJE REZERVNE POLICIJE

“Podsjećanja radi, nekoliko dana prije 15. maja donesena je odluka o formiranju Vojske Republike Srpske i većina momaka koji su služili u JNA a koji nisu bili iz BiH otišli su svojim kućama, dok su se kao pripadnici nove vojske pojavili mladići s Ozrena, iz Crnog Blata i slično (sve okolina Tuzle, op.a.), te prekaljeni četnici s ratišta u Vukovaru, Vinkovcima… Zatim, SDS hoće da formira srpsku općinu Tuzla koja bi se protezala do Pivare ka Bulevaru. Ipak, svi potezi od strane tadašnje aktuelne vlasti u Tuzli, a ovdje ne naglašavam svoju ulogu, bili su usmjereni ka tome da se pruži odbrana. Cijelo vijeće, u kojem je osim Bošnjaka bilo i Srba i Hrvata, podržalo je ovaj prijedlog. Ali, kako organizirati vojsku kada tadašnje Predsjedništvo Bosne i Hercegovine još uvijek nije bilo proglasilo ratno stanje? Dobro, vojsku nismo mogli, ali smo zato organizirali policiju koja je morala štititi građane. Atmosfera je bila veoma napeta, a ta nova vojska konstantno je izlazila iz grada i provocirala. Jedne su prilike pucali na džamiju. Dakle, mnogo varnica, a onda 15. maja pokušavaju iznijeti naoružanje Teritorijalne odbrane koje je bilo predviđeno za odbranu Tuzle, Lukavca, Živinica i Srebrenika. Dakle, kradu naše oružje kako bi nas kasnije ubijali, a pri tome njihov komandant Mile Dubajić stavlja ljude na minsko-eksplozivna sredstva i gorivo u kamionima”, priča Bešlagić.

Bajrić, koji je, između ostalog, 4. aprila 1992. inicirao donošenje odluke o organiziranju odbrane Tuzle, navodi da su danima bili pod neviđenim pritiskom. S jedne strane, ističe, nisu se željeli sukobljavati s daleko superiornijom JNA, kasnije Vojskom RS-a, dok su ih s druge strane neki počeli kriviti da su na prosrpskoj strani. Bilo je to, priča, blago rečeno nezgodno stanje.

“Ljudi iz mjesnih zajednica puno su pomogli da se formiraju stanice rezervne policije u kojima bi bili svi oni koji u skladu sa zakonom žele štititi imovinu i živote ljudi. Dakle, građani, a ne pripadnici bilo kojeg naroda. Vidio sam koliko imamo oružja. Ubrzo me zove general Savo Janković i kaže: ‘Vidim da formiraš vojsku, a znaš da dvije vojske ne mogu biti na jednom prostoru jer je to onda rat.’ Ja mu kažem: ‘Nije tačno, ne formiramo vojsku, nego od JNA očekujemo da nas štiti od bilo kakvih paravojnih i jednonacionalnih formacija. Evo pogledajte, ovo su ljudi u uniformama Civilne zaštite s grbom Tuzle i pripadnici policije.’ Zaista, nismo imali uniforme. Teško je povlačiti poteze u stanju panike i sukoba koji prijeti da eskalira, a pri tome znate da su u Tuzli kasarne, da je tu aerodrom, KOS, JNA. Istovremeno, i dalje polažete nade da međunarodna zajednica neće dopustiti bilo kakve zločine u BiH, jer je BiH već bila međunarodno priznata država”, navodi Bajrić.

On ističe da se u propagandi koju danas koriste pojedinci iz RS-a, igrajući se s osjećanjima porodica stradalih momaka, ne spominje da su 15. maja 1992. godine njihovi dobrovoljci počeli pljačkati naoružanje koje je pripadalo Teritorijalnoj odbrani za odbranu Tuzle, Lukavca, Živinica i Srebrenika.

“Slagali su Selima da neće dirati oružje, a pokupili su oružje, municiju, minsko-eksplozivna sredstva, benzin i naftu. Jedan vozač koji se preziva Ivković svjedočio je na sudu u Beogradu i rekao je da je sve to bilo natovareno na kamion u kojem su bili ljudi, a postoje posebni propisi za vožnju u kojima se jasno navodi da se živa sila ne smije nikako prevoziti s ovim sredstvima. Krenuli su kamionima iz grada, a u komandi smo bili Budimir Nikolić, Ilija Jurišić i ja. Od komandira s terena dobivamo informacije da pijani momci pucaju. Isto nam javljaju Ivica Divković s kapije kasarne, zatim komandir Rahman Šahmanović, koji je bio kod pumpe ‘Energopetrol’ u Slavinovićima, pa komandir Kadro Pekarić, koji je bio kod ‘Tuzka’, kao i Ekrem Selimović i Niko Jurić. Javljaju nam da se puca po građanima, zgradama i policijskim patrolama. Pucano je na patrolu u kojoj je bio Zoran Teofilović, koji je i danas sjajan pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona”, priča Bajrić.

NA VATRU ODGOVORITI VATROM

Nakon što je čuo da je jedna prolaznica ubijena, kao i da su ranjena dvojica policajaca, Bajrić je, kao nadređeni starješina Iliji Jurišiću, izdao naredbu da se na vatru odgovori vatrom.

“Ilija je tu naredbu prenio jer je bio pri stanici. Da sam ja bio bliže, sam bih to izgovorio. O ovome sam svjedočio videolinkom kada se Iliji sudilo u Beogradu, jer sam bio apsolutno siguran u njegovu nevinost i ne bih ga ni zbog čega na svijetu žrtvovao. Godine 1993. Vojno tužilaštvo iz Beograda vršilo je istragu bitke na Brčanskoj Malti, a njihove je zapisnike preuzelo i civilno tužilaštvo. Ključni su segmenti tog procesa da su se, pazite sada, Turci organizirali i mučki, iz zasjede, napali vojnu kolonu, te da su vojnici ubijani pucnjem u anus školskim mecima, a da smo ih poslije toga bacili na deponiju i zatrpali smećem do visine pet metara. To je konstrukcija i velika laž. Prvo, u svim jedinicama i policijskim stanicama bilo je i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka. Čak je i pokojni Ćasto, nažalost, oprostite mi jer mu se ne mogu sjetiti imena, bio Srbin, on je bio komandir u Jali, koje je sto posto bošnjačko naselje. Bili su tu moji saradnici, profesionalci i divni ljudi: Budo Nikolić, Zoran Stanivuk, Nikola Slavuljica, Milenko Milićević, Ivica Divković i drugi koje je to tužilaštvo okvalificiralo kao Turke, što je, prema njihovom shvatanju, bio pogrdan naziv za Bošnjake, tada muslimane. Uostalom, znamo dobro šta je Ratko Mladić rekao kada je počinio genocid u Srebrenici”, priča Bajrić.

On ističe da je vrlo važno da se zbog mogućih dilema, ukoliko one postoje, i kod nekih manje obaviještenih Bošnjaka u drugim dijelovima BiH zna da tzv. vojnici nisu “poginuli”, nego su “nastradali”.

“Kada su počeli pucati, morali smo uzvratiti. S obzirom na to da ih je njihov nadređeni Mile Dubajić stavio u kamione pune oružja, municije, benzina, nafte i slično, oni su izgorjeli. Nakon suđenja Iliji, to je jasno kao dan. Uostalom, to je utvrđeno i obdukcijama, a rijetki su bili oni koji su pogođeni metkom. Sahranjeni su na Trnovcu i kasnije razmijenjeni. Preživjeli koji su se razbježali po Tuzli uhvaćeni su i u pratnji policije odvezeni u Požarnicu. Također, imamo i svjedočenje jednog vojnika koji je u Beogradu izjavio da želi doći u Tuzlu, pronaći ljekare koji su mu spasili život i zahvaliti im se. Dakle, branili smo se i bitka na Brčanskoj Malti jedna je od važnih za odbranu Bosne i Hercegovine. Kasnijim formiranjem Drugog korpusa, kada je rahmetli predsjednik Alija Izetbegović došao u posjetu, nije mogao da se načudi da se drži teritorij veći od Crne Gore. Obišao je Gračanicu, Gradačac, Rahić, Čelić, pa ovamo do Kladnja, i onda je pitao: ‘Pa zar je ovo stvarno sve naše?'”, navodi Bajrić.

Za dešavanja na Brčanskoj Malti srbijansko pravosuđe donijelo je dvije presude o krivici Ilije Jurišića, koje je Apelacioni sud u Beogradu prošle godine poništio i Jurišića oslobodio. Iako nevin, tokom trajanja suđenja i duže od dvije godine zatvora, njegovo je zdravlje nepopravljivo narušeno. No, dočekao je potvrdu o svojoj nevinosti.

Upravo to brine Selima Bešlagića – da li će doživjeti izjašnjavanje Tužilaštva BiH.

“Ako je američki sudija rekao da nema naše krivice, Tužilaštvo treba reagirati. Godinama ne smijemo izaći iz Federacije BiH, godinama smo taoci gluposti, politikantstva i licemjerja. Vrijeme ide i bojim se da ću umrijeti, a moje i Mešino ime dovodit će se u vezu s navodnim ratnim zločinom. Težak bi to bio teret za naše potomke. Želja mi je, dok sam živ, da se izborim za pravnu satisfakciju”, zaključuje Bešlagić.

PROČITAJTE I...

Nameće se "standard" po kojem Bošnjaci ne samo da ne smiju braniti državu ili sebe nego se nekome ne smije ni pričiniti da se branimo. To je pokušaj nametanja cenzure i autocenzure bošnjačkim političkim predstavnicima, čime se želi problematizirati i onemogućiti čak i samo obavljanje ustavnih obaveza izabranih bošnjačkih dužnosnika, kakva je, recimo, odbrana cjelovitosti i suvereniteta države Bosne i Hercegovine, čak i verbalno. To je pokušaj potpune neutralizacije bošnjačke političke misli i djela i nametanje dvostrukih mjerila

“Nezamislivo je i pomisliti da bismo takvo što uradili, da ljudima koji su prošli sve grozote u borbi protiv četnika ponudimo da u seriji glume četnike. Niti smo to napravili niti bismo tako nešto ikada učinili. Osim toga, starosni profil demobiliziranih boraca nije ni odgovarao našim potrebama jer smo većinom tražili statiste između 18 i 30 godina, znajući da se u ratovima bore ljudi uglavnom te dobi”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!