Šejtanska posla

Ima u Sarajevu nekih mjesta predodređenih za nevolje. Jedno je od njih, recimo, uličica u čijoj blizini stanujem. Svake je godine ruju dva-tri puta, ali izgleda da uvijek zaborave neku lopatu. I svake godine uličica uredno tone

Rijetki, zaista stari građani Sarajeva mogli bi se sjetiti jedne prodavnice na Marijinom Dvoru s početka prošlog stoljeća, možda bi bolje bilo kazati radionice s prodajom iznad čijih se vrata jasno vidjela napisana debelim plavim slovima, gotovo kaligrafskim: “MARINDVORSKA PSIHA”.

Sve je istovremeno bilo i posebno i obično. Majstor, odnosno prodavač, jer bio je i jedno i drugo, pojavljivao se nakon zvuka kao iz muzičke kutije koji bi ulazna vrata neumorno svaki put odsvirala i činilo se da je uvijek isti. Star, plav s brkovima i bradicom, zlatnim naočalama i u plavoj kecelji.

Ljudi su tu gledali različita ogledala, gledali sebe u njima i, naravno, kupovali.

Posebno su gledali i istraživali psihe.

Na kraju bi stari majstor i prodavač obavezno kazao svakom svom posjetiocu:

– Obratite pažnju na prag kad izlazite. Viši je nego što se čini. Viši nego što je to potrebno.

Svak je o tome imao svoje mišljenje, ali ipak se niko nije spotaknuo ili pao.

Ta je rečenica zapisana i u jednom novinskom tekstu, vjerovatno u Bosanskom glasniku, koji se bavio sudbinom majstora i njegove porodice koja ga je na kraju dovela u Sarajevo i gdje je vidio svoju otvorenu budućnost. Novinaru je on tad kazao da vidi Sarajevo kao veliku psihu i da se zbog toga i odlučio za naziv koji je ispisao iznad vrata. Budućnost je uskoro pokazala sasvim druga lica. Jedino su obred rada u radionici i majstorovo ponašanje u prodavnici ostali isti. Majstor i radionica i u novoj su državi bili novinama zanimljivi. Posebno im je bilo zanimljivo to što se majstor zvao Ferdinand i što je bio rodom iz Praga. Nije se prezivao Švejk, iako ne vjerujem da bi mu Hašek zamjerio tu nevjerovatnu slučajnost. Po svemu sudeći, prezivao se Čapek.

Njegova je oproštajna rečenica dvosmisleno opet zapisana, kako o tome s obiljem ilustracija izvještava Jutarnja pošta. Mnogo toga u članku nije moglo biti obuhvaćeno, naročito one prijesne i surove podvale i pošalice koje su se ticale atentata.

Kad je majstor Ferdo umro i kada su prodavnicu zaposjeli neki novi prodavači, kažu, ljudi su se neprestano spoticali i padali na izlasku. Bilo je to poznato mjesto za padove najrazličitijih tipova. Od onih koji su se završavali u bolnici do skarednih prizora u kojima se, ne svojom voljom, znala zadesiti neka gospođa sa suknjom rastvorenom poput cvijeta.

Zaista je neobično kako taj prag ni majstor ni oni koji su ga naslijedili nisu sveli na običnu ljudsku mjeru.

Mala stvar, ali važna. Kao broj u algebarskim i geometrijskim igrama.

Mnogo godina poslije, taj prostor preuzeo je gostioničar. Naravno, pogađate, padovi su bili neizbježni. Gostioničar se morao sjetiti poznate Ferdine rečenice, onako kako ju je on čuo, i uporno je ponavljati svojim gostima. Pripiti ljudi, međutim, ne razumijevaju previše ovakva upozorenja ili naprosto ne haju za njih. Vozilo hitne pomoći moglo je tu uspostaviti svoju stanicu.

Tako je, za mnoge neočekivano, gostioničar zatvorio svoju krčmu. Lokal je ostao. I prag na njegovom ulazu.

Uzgred, ima u Sarajevu zaista nekih mjesta predodređenih za nevolje. Jedno je od njih, recimo, uličica u čijoj blizini stanujem. Svake je godine ruju dva-tri puta, ali izgleda da uvijek zaborave neku lopatu. I svake godine uličica uredno tone. Ostaju samo rupe nalik na provalije te novi i prastari šahtovi na vrhu. Možete misliti koliko je prolazak njome siguran. “To je zbog podzemnih voda”, kazuju neki, a drugi se odavno više ne čude kao da su podzemne vode nešto čemu se ne može stati ukraj. “Namjerni javašluk”, kažu drugi i tu prestaje svaki razgovor jer nailaze treći sa svojim muklim “Šejtanska posla.” A stanovnici umorno i uporno prolaze uličicom i biraju mjesto gdje neće možda propasti u ždrijelo gladnih podzemnih voda ili biti dočekani od harambaše namjernog javašluka. Na treću mogućnost da se i ne pomisli.

I tu završavam s ovim opaskama o uličici jer ovo nije tekst o njoj nego o jednoj rečenici i mjestu na kojem je ponikla.

Kao čitač starih tekstova i starih dijelova grada, nedavno sam se zadesio pred vratima lokala na kojemu je nekad pisalo “MARINDVORSKA PSIHA”.

Nešto je pisalo, ali još uvijek nije sve naznačeno jasno. Bilo je prilijepljenog papira s čudnim etiketama, kao da čišćenje prije otvaranja tek predstoji.

Ipak sam otvorio vrata i ušao. Čula se neobična škripa. Kad je podmažu, pomislio sam, možda će i zasvirati.

Unutra je bila trgovina različitih aparata.

Jedna djevojka što je tu prolazila ugleda me i ljubazno mi se obrati:

– Izvolite?

– Jeste li otvoreni?

– Zapravo jesmo, iako će zvanično otvaranje biti za koji dan.

– Znači nešto kao pokusno razdoblje?

– Upravo tako. Šta vas zanima?

– Nisam mislio ništa kupiti… Ušao sam iz radoznalosti zbog samog ovog mjesta.

– Možda ste tu nekad stanovali?

– Ne, nije to u pitanju. Zanimljivost ovog mjesta u nečemu je sasvim drugom.

– Dobro, gospodine, kako želite.

– Ne bih vas više smetao…

– Nema problema. Do viđenja i…

– I?

– Pripazite na izlasku. Prag je malo viši nego što je uobičajeno. Primijetila sam to dok smo pripremali sve za otvaranje. Jedan se naš kolega čak i spotaknuo dok je iznosio…

I tako se jedna uzrečica, poput zbunjena čovjeka ili zlosretne priče, obnovila i ponovno krenula u svijet.

Prethodni članak

ŠAKOM OD STO

Sljedeći članak

Nije to vaša pjesma

PROČITAJTE I...

Nisam bio tu kad se to dogodilo. Doputovao sam odmah, autobusom, i krenuo kući najkraćim putom. Dok nisam začuo: “Stoj!” Načinio sam još nekoliko koraka. “Stoj! Pucam!” Tad sam stao. Vojnik je tražio da podignem ruke i onda sam shvatio da iza te prečice ima nekoliko zlatarskih radnji. I da je on tu zbog pljačkaša koji su se poput lešinara obrušili na grad

Držim se svoje slike iz djetinjstva i pokušavam je nekako uklopiti u veliku sliku koju živimo, a nikako je ne možemo ni vidjeti. Oni koji je vide, vide samo bilješke svojih obavljenih i predviđenih poslova, a mi smo u toj slici samo kolateralna šteta. Šta bismo drugo i bili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!