Šejh hadži hafiz Mustafa ef. Mujić: Dobrotvor kojem je namaz bio ispred svega

Čuveni šejh Lemeš bio je oženjen iz Paleža, pa je prilikom posjete Paležu upoznao novog imama Mustafu Mujića, kod kojeg je odmah primijetio oštroumnost, znanje i lijepo ponašanje, tako da je mještane upozorio da ga dobro čuvaju i slušaju i, u slučaju da ga izgube, izgubili su sve što imaju. Prema mišljenjima mnogih alima, upravo ova rečenica bila je presudna da Mustafa Mujić prihvati tarikatsko učenje. Kroz druženja se upoznavao sa šejhom Lemešom i s tesavvufom, tarikatom i unutrašnjim, batinskim znanjem

Šejh hadži hafiz Mustafa ef. Mujić rodio se 15. maja 1910. godine u Rogatici. Imao je četiri godine kada je ostao bez majke, a, nakon povratka iz Prvog svjetskog rata, otac mu se razbolio i umro. Mustafa, kao siroče, odrasta uz nanu i dedu, i to u veoma teškim uvjetima siromaštva i poslijeratne velike krize. Ostaje uz njih sve do njihovog preseljenja, a ženi se 1933. godine, prije odlaska u vojsku. Priča se da je prije ženidbe Mustafa Mujić otišao s društvom da “ukradu” mladu, pa je ostao da ih sačeka na obližnjoj livadi. Kada su se vratili, zatekli su Mustafu kako klanja akšam, te su taj prizor prokomentirali riječima: “Samo njemu može biti namaz ispred svega ostalog.”

BIO JE PRISILJEN VRATITI SE U RODNI KRAJ

Nakon četverogodišnje osnovne škole, Mustafa Mujić završio je i četverogodišnju Sudžauddinovu medresu u Rogatici. Uporedo s pohađanjem nastave u medresi, radio je u pekari kako bi zaradio i time pomogao dedi i nani. Po završetku medrese, efendija Mujić radio je kao imam u okolnim rogatičkim selima – Karačićima i Đedovićima. Na početku Drugog svjetskog rata proveo je neko vrijeme i na Kosovu, nakon čega s porodicom dolazi u Sarajevo, u kojem je radio kao imam u Kečedži hadži Sinanovoj džamiji na Bistriku (u narodu poznata kao Bakarevića džamija). U tom je periodu s hafizom Kamilom Silajdžićem i Halilom ef. Huremovićem radio i kao mualim u mektebu na Hridu, kroz koji je prošlo više od 600 učenika. Na samom kraju rata Mujić završava hifz pred kurra-hafizom Džemaludinom Hadžijahićem. Učenje hifza trajalo je svega osam mjeseci, pet mjeseci za učenje napamet, a ostatak vremena za ponavljanje i spremanje za komisiju. Po završetku Drugog svjetskog rata, 1945. godine, proučena mu je dova u Carevoj džamiji u Sarajevu.

S obzirom na to da su poslije Drugog svjetskog rata muhadžire protjerivali iz kuća i stanova, hafiz Mujić biva prisiljen vratiti se u rodni kraj nastavivši imamsku službu u mjestu Dobrače, i tu se zadržava osam mjeseci. U oktobru 1946. godine prelazi u Palež kod Kiseljaka, gdje je postavljen da vrši imamsko-mualimsku dužnost. U ovom periodu hafiz Mujić radi kao mualim u četiri mekteba s velikim brojem učenika: u Paležu, u džematu Mutapi, zatim u Rotilju i kao mualim u Kiseljaku. U mjesecu ramazanu klanjao je noćne namaze i podne u Paležu, učio mukabelu poslije podne-namaza u mektebu, a zatim odlazio u Kiseljak, gdje je predvodio ikindiju i učio mukabelu poslije namaza. Kaže se da je najvažniji trenutak za hafiza Mujića i njegovo dalje djelovanje u Paležu trenutak upoznavanja sa šejhom Muharem ef. Lemešom.

Čuveni šejh Lemeš bio je oženjen iz Paleža, pa je prilikom posjete Paležu upoznao novog imama Mustafu Mujića, kod kojeg je odmah primijetio oštroumnost, znanje i lijepo ponašanje. Stoga je mještane upozorio da Mujića dobro čuvaju i slušaju i, u slučaju da ga izgube, izgubili su sve što imaju. Prema mišljenjima mnogih alima, upravo ova rečenica bila je presudna da Mustafa Mujić prihvati tarikatsko učenje. Kroz druženja se upoznavao sa šejhom Lemešom i s tesavvufom, tarikatom i unutrašnjim, batinskim znanjem. Šejh hafiz Mustafa Mujić vjerovatno je počeo voditi zikr i prije smrti šejha Lemeša, ali sa sigurnošću se zna da je počeo nakon šejhovog preseljenja 1955. godine. Od tada je u narodu poznat kao “Šejh Hafiz s Paleža”.

MUJIĆEVA ŠKOLA HIFZA

Hadži hafiz Vehbija ef. Šećerović, dugogodišnji mujezin Begove džamije i jedan od učenika Šejha Hafiza, kaže kako se ovaj period njegovog boravka u Paležu može okarakterizirati kao najplodniji period njegovog rada, jer u tom komunističkom vremenu, kada je visoko obrazovanje muslimana Jugoslavije bilo svedeno na Gazi Husrev-begovu medresu, šejh Mujić veliki je dio vremena posvećivao podučavanju svojih učenika, tako da je Palež u muslimanskim krugovima nazivan “mala medresa”.

“Mujić je veliku pažnju posvećivao pravilnom učenju Kur’ana, tako da su njegovi učenici bili po tome prepoznatljivi. Učio je ljude da budu tzv. teravih-imami, osposobljavao ih da pravilno uče u Kur’anu i da znaju predvoditi džemat, pa bi ih dalje slao po cijeloj Bosni. Imao je i svoju školu hifza i mnogo momaka i djevojaka učilo je hifz kod njega. Pred njim smo nas petero završili hifz: prvo je završio hafiz Zilko Žolja, pa onda njegova kćerka hafiza Nura, onda ja, nakon mene hafiz Kemal Mehić, a poslije toga je završio i hafiz Abdulkadir Kadrić, njegov unuk. Preda mnom je kasnije devet ili deset ljudi završilo hifz, pred hafizom Zilkom i hafizom Abdulkadirom hifz je završilo podosta ljudi. I pred tim učenicima, koji su pred nama završili hifz, sada završavaju hifz novi hafizi. Ta loza od Šejha Hafiza do današnjih hafiza, koji nastaju od učenika njegovih učenika, još traje i neće, ako Bog da, biti prekinuta do Kijametskog dana”, objašnjava hafiz Šećerović. Nedavno je i unuka Šejha Hafiza položila hifz, te je i na taj način nastavljena Šejhova hafiska loza.

Šejh hafiz Mustafa ef. Mujić bio je šejh nakšibendijskog tarikata. Njegovi učenici kažu da je uvijek bio umjeren i predan onome što je znao i da je to uvijek provodio u djelo. Kažu da je bio izuzetno skroman čovjek, lijepe naravi i izuzetne sposobnosti prenošenja božanskih istina. Uvijek je držao pognutu glavu i nije nikako volio da se promovira niti da se fotografira. “U Visokom smo jedne prilike hafiz Zilko i ja došli kod njega kući, sjedili smo i pričali. Odjednom Šejh Hafiz izvadi džepni sahat, pa nam reče: ‘Hajte vas dvojica da obavite zikr dolje u džamiju, ja večeras nešto nisam nagodan.’ Pogledamo se, ništa nam nije bilo jasno. Došli smo do džamije. Hafiz Zilko bi obično mene propusti u mihrab da klanjam. Kako sam se okrenuo da kažem džematu da popune i poravnaju safove, pogledao sam na musanderu i vidio da su novinari neke televizije već pripremili i montirali kamere da snimaju zikr koji je Šejh Hafiz trebao učiti tu večer. Samo sam hafizu Zilki naišaretio da pogleda na musanderu. Odmah nam je jasno bilo zašto je nas poslao tu večer da mi učimo zikr. Džabe je, Šejh Hafiz jednostavno nije volio EPP”, kroz smijeh će hafiz Šećerović.

“Jednog dana mi je Šejh Hafiz došao u Begovu džamiju na podne. Nakon namaza, otišli smo mojoj kući, a ja sam se ubrzo morao vratiti na ikindiju. Dođoh u harem Begove, kad tamo šejh Halid ef. Salihagić. Selam, kelam: ‘Hoćemo li kahvu piti’, odmah me šejh Halid pita. Rekoh mu: ‘Imam jednu molbu. Bi li došao kod mene kući, došao mi je Šejh Hafiz.’ – ‘Pod jednim uvjetom. Da nikog ne zoveš’, odvrati šejh Salihagić. On je znao da dođu ljudi sa svih strana kad je Šejh Hafiz kod mene. Oni su godine zajedno provodili u Ostružnici i, kad se vidješe, mnogo su se obradovali jedan drugom. Krenu priča, a ja već moradoh na akšam, kad šejh Mustafa ef. Čolić u Begovoj. Rekoh mu: ‘Sad kad ti nešta kažem, nećeš znati ni kako ćeš klanjati akšam.’ ‘Što, šta je bilo?’, upita me. ‘Klanjat ćemo akšam i idemo kod mene, Šejh Hafiz efendija i šejh Halid efendija su u mene musafiri, eno ih gore sjede’, rekoh mu. ‘Ama, hajmo gore onda klanjati akšam’, reče šejh Čolić”, prisjeća se Vehbija, te nastavlja: “Kad su se sva trojica sreli, taj susret se riječima ne može opisati. Klanja se jacija, Šejh Hafiz obavi malo zikra, sjedosmo i poče priča. Ja sam sve do tada mislio da ko nešto i znam. Jedan sahat je iza ponoći prošao i sijelo se završi, šejh Halid i šejh Čolić odoše kući. Nakon duge šutnje, upitah: ‘Šejh efendija, sve sam večeras slušao šta govorite, ali vas ama baš nijednu rečenicu nisam razumio.’ On malo zašuti, pa mi reče: ‘Ah sinko, najvjerovatnije ti je neko od njih dvojice rekao da nikoga ne zoveš na sijelo.’ Tad sam uvidio da su drugačija sijela kad ima još neko sa strane, a drugačija kad se oni sami sastave pa krenu pričati. Kasnije, kad sam počeo čitati neka teže razumljiva djela, onda sam tek počeo shvatati o čemu je tu bilo riječi i o čemu se pričalo”, kaže hafiz Šećerović.

Priča se da je tokom jednog sijela na kojem je šejh Mujić govorio pomno ga pratio i jedan mještanin katoličke vjeroispovijesti. Kada se sijelo razišlo, mještanin je prišao svojim komšijama i rekao: “Da se vi muslimani svi ponašate kako vam ovaj ‘odža govori, vi bi vladali svijetom.” Šejh Mujić bio je prepoznatljiv i po tome da su ga svi voljeli i da je oko sebe okupljao i mlade i stare. Bio je alim iznad svega. Znao je arapski, tako da nije koristio rječnike za prevođenje ajeta. Također, knjige na staroosmanskom jeziku čitao je kao na maternjem. Iščitavao je djela na originalima dok nije bilo prijevoda na bosanski jezik. Danas, oni koji su ga poznavali kažu da je bio i intelektualac tog vremena.

BESPLATNO PODUČAVAO MLADE

Šejh Mujić za svog je života četiri puta bio na hadžu, jedanput za sebe 1970/71. godine, te ostala tri puta kao bedel. Otišao je u penziju 1974. godine, ali je i dalje ostao aktivan u imamskoj djelatnosti. Vodio je zikr u Paležu te predvodio noćne namaze. Svaki posao koji je radio bio je specifičan isključivo za njega. Nikad nije viđen bez kape, a dok je bio u Paležu, nikad nije uzeo abdest u kući, bilo ljeto ili zima. “Izađi bi iz svoje kuće u nanulama i otiđi bi do česme koja se nalazila vani, i tu bi uzimao abdest. U Visoko kad je došao, uzeo bi ibrik i lavor i uzimao bi abdest. Kadgod je mogao, pio je vodu iz ruke, iz šake, a ne iz čaše, iz poštovanja prema Božijoj blagodati. ‘Voda je nimet Božiji’, govorio bi nam, a meni u stanu voda znači račun iz Vodovoda”, pojašnjava hafiz Munir Mujić, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Munir Mujić završio je hifz pred Hafizovim učenikom, hadži hafizom Vehbijom ef. Šećerovićem, a Šejha Hafiza i lično je poznavao. “Šejh je nakon Drugog svjetskog rata doselio u Palež. Stjecajem okolnosti, prezivao se Mujić i nastanio se u mahali u kojoj su stanovali Mujići. I danas mi se desi da u razgovoru o Šejhu sagovornik podrazumijeva da smo iz iste familije. Nekada pojasnim da se slučajno isto prezivamo, a nekada to ostavim tako, jer svi mi iz Paleža doživljavamo Šejha kao našega najbližega”, pojašnjava Munir Mujić, te dodaje da, kada je o Šejhu Hafizu riječ, tu nije bilo nikakve fascinacije, jer autoritet Šejha Hafiza nije iznikao iz umijeća tumačenja snova ili sličnoga, niti iz kakvog trenutka ili događaja. “Bio je to rad, odricanje i ustrajnost, dugogodišnja. Poštovao je druge i drugi su njega poštovali. Pored svih obaveza, pripremao je i brojne dječake za imamske ispite iz različitih krajeva, a i mualime. Djeca su dolazila iz Srednje Bosne, Konjica, čak i iz Istočne Bosne, bivala po nekoliko mjeseci, ili čak više od godine smještena kod nekoga u nekom seoskom domaćinstvu i preko dana bi učili kod Šejha u mektebu ili u njegovoj kući. Ja se pitam ko bi danas godinama davao besplatnu poduku iz bilo čega u vlastitoj kući brojnoj djeci, i to bez očekivanja bilo kakve nadoknade. Ko bi danas primio na stanovanje studenta ili učenika? Iskreno, ja već imam razloge zašto ne bih mogao ni jedno ni drugo, pa zato i ne bih mogao biti ni šejh ni dobrotvor s Paleža”, potcrtava hafiz Munir Mujić.

Godine 1993. stanovnici Kiseljaka i okolnih mjesta, uključujući i selo Palež, morali su napustiti svoje domove. Šejha Hafiza, prije samog pada Kiseljaka u ruke HVO-a, jedan svećenik obavijestio je da bi uskoro trebao napustiti Palež i preći na sigurnu teritoriju. “Svećenik mu je poručio još i da ponese svoju biblioteku sa sobom. Iz primjera svećenika katoličke crkve primjetno je iznimno poštovanje prema Hafizu, a stanovnici Kiseljaka i danas navode izjavu jednog Hrvata koji je rekao: ‘Ako ima svetac na zemlji, to je on, Šejh Hafiz’”, prepričava Samedin Sinanović, nekadašnji student Islamskog fakulteta u Sarajevu. Sinanović je za temu svog magistarskog rada izabrao upravo život i djelo Mustafe ef. Mujića, nailazeći pritom na brojne poteškoće, jer, prema njegovim riječima, o Šejhu Hafizu ima vrlo malo toga napisano. “Ima jedna biografija od tri stranice koju je napisao njegov unuk Abdulkadir Kadrić iz Visokog. Izvor su mi bili živi ljudi, a i oni su opet vrlo često izbjegavali da pričaju o njemu. Šejh Hafiz je u životu bio vrlo skroman. Iza Hafizove smrti nije ostalo ništa od dunjaluka; umro je u vakufskom stanu u Visokom, koji je nastavila koristiti njegova supruga do svoje smrti i za koji je plaćala kiriju kao i on. Kuća u Paležu srušena je u ratu, ali ni ona nije bila u njegovom vlasništvu jer su dvojica ljudi dali svoju zemlju da se Šejhu Hafizu na njoj sagradi kuća, te ona nikada nije bila na njega prevedena. Također je koristio nekoliko njiva u Paležu koje nisu bile u njegovom vlasništvu, nego je imao pravo korištenja”, objašnjava Sinanović.

Šejh hadži hafiz Mustafa ef. Mujić preselio je na ahiret 12. jula 1999. godine u svojoj kući nakon obavljenog podne-namaza. Sutradan su mu klanjane dvije dženaze, jedna pred Pertačkom džamijom u Visokom, u kojoj je Hafiz godinama vodio zikr. Nju je predvodio Šejhov zet Hajrudin, a drugu, pred džamijom u Gračanici, predvodio je njegov najstariji učenik hafiz Zilko Žolja, gdje je i ukopan pored kabura svog šejha Muharema Lemeša.

Kćerći u amanet ostavio ručno pisanu knjigu na bosančici

Šejh hadži hafiz Mustafa efendija Mujić iza sebe nije ostavio nikakvog dunjalučkog imetka, ali je ostavio knjigu koju je ručno napisao na bosančici svojoj kćerci Nuri. Knjigu su priredili hafiz Abdulkadir Kadrić i Dženan Handžić. U opisu biografije navodi se da su tokom Drugog svjetskog rata četnici u Karačićima zarobili Šejhovu suprugu Hasniju i dvije kćerke, Nuru i Fatimu, te s ostatkom stanovništva poveli na strijeljanje. Na putu do odredišta pojavio se neki Srbin, kojeg su inače smatrali ludim, i nagovorio Hasniju i još nekoliko žena da skrenu u jednu njivu zasijanu kukuruzima. Na taj način su se i spasile.

Nakon Drugog svjetskog rata, u periodu koji provodi u Paležu, uprkos teškoj finansijskoj situaciji, svaki dan osim petka neumorno je radio s djecom učeći ih kur’anskom pismu i temeljnim vjerskim dužnostima. Zikr i vazovi koje je održavao privukli su pažnju slušalaca iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine. Prisutni su bili ne samo obični vjernici već i mnogobrojni učeni ljudi koji su imali običaj reći da kvalitet i kvantitet informacija koje je Hafiz davao nije isključivo odraz bavljenja literaturom, nego, prije svega, znak Božije nagrade u obliku ilhama – inspiracije koju Allah, dž.š., spušta na srce Svoga roba kojeg voli. Koliko je pazio da nikoga ne uvrijedi, svjedoči njegov vasijjet (oporuka), u kojem je naredio da se na smrtovnici napiše: “Pozivam zetove, komšije, prijatelje, ahbabe da mi halale, a ja svima halalim.”

 

PROČITAJTE I...

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!