Šefik Džaferović – čovjek kontinuiteta

Džaferovićeva sklonost timskom radu, postepenosti, istrajnosti, ali više od svega odanost ideji kontinuiteta i trajnosti političke vizije ono je što je svojevremeno odlikovalo i Aliju Izetbegovića, a čega je danas SDA jedini politički zastupnik. Sve je to time značajnije jer se Bošnjaci kao narod, ali i Bosna i Hercegovina kao država, nalaze u situaciji u kojoj je najnasušnija potreba upravo kontinuitet političke “teorije i prakse” jer su i bošnjačka nacionalna emancipacija, ali i izgradnja države višedecenijski procesi u kojima je presudna postepena, neprestana i uporna gradnja i dogradnja na ramenima prethodnika

Uveliko zahuktala predizborna kampanja počinje ostavljati prve uočljive tragove, vidljive barem onima koji znaju gdje da gledaju i kako da ih tumače. Način na koji se predizborna kampanja vodi, stavovi koji se zastupaju, poruke koje se pritom šalju, a i sama politička retorika sasvim jasno govore o realnim šansama, političkoj serioznosti, kao i samom kvalitetu kandidata. To je možda najviše primjetno u kampanji za bošnjačkog člana Predsjedništva, gdje je i u ovoj prvoj predizbornoj fazi uočljiva ozbiljna kvalitativna, ali i kvantitativna razlika između pojedinih kandidata. Ako bismo iz sasvim neutralne pozicije napravili komparaciju do sada viđenog, izrečenog i napisanog od pojedinih predsjedničkih kandidata, odmah možemo uočiti da se po ozbiljnosti, staloženosti i realnosti iznesenih stavova među njima izdvaja Šefik Džaferović.

Analizirajući njegove, a zatim i izjave ostalih kandidata, uočljivo je da Džaferović uviđa suštinsku razliku između percepcije stanja u Bosni i Hercegovini i onog stvarnog stanja, pogotovo stoga što na javnu percepciju uveliko utječu neodgovorni, a često i maliciozni mediji, kao i antidržavna politička retorika, koja, iako je isprazna, ipak ima ogroman utjecaj na to kako javnost doživljava trenutno stanje u zemlji. Posebno je značajno to što je Džaferović, za razliku od ostalih, ne samo suparničkih kandidata nego i ogromne većine političara u Bosni i Hercegovini, razumio i javno artikulirao za ovdašnje populističke medije i političare sasvim heretičku ideju o tome da značajan broj, ako ne i skoro većina, odlazaka mlade i produktivne populacije iz Bosne i Hercegovine nema toliko veze s ekonomskom situacijom ili egzistencijalnim pitanjima koliko s lošom političkom klimom koja doprinosi širenju osjećaja očaja, pesimizma, nesigurnosti, ali i zabrinutosti za budućnost.

BEZ RUŽNIH RIJEČI O PROTIVNICIMA

Osvježavajuće je vidjeti da Džaferović, za razliku od nekih drugih, razumije kako je riječ o trendu koji se može povećati ili smanjiti ovisno o vrsti politike koja će se s tim u vezi voditi, a ne o nekom neminovnom procesu i neumitnoj prirodnoj pojavi, kako tvrde mnogi drugi političari kojima takav fatalizam služi kao izgovor da skinu odgovornost sa samih sebe i sa svog političkog djelovanja. To pokazuje i Džaferovićevu spremnost da se uhvati u koštac s ovim konkretnim problemom, ali i da preuzme i političku odgovornost za rezultate tokom svog mandata.

I Džaferovićeve izjave kako se ne stidi svoje prošlosti, već da je ponosan na sve ono što je radio, u ratu i u miru, također su više nego dobrodošle, pogotovo jer već neko vrijeme imamo na bošnjačkoj političkoj sceni prisutan fenomen želje da se prekine s “teškom prošlošću”, kao da se radi o nečemu sramotnom, pa su mnogi spremni čak revidirati i svoje biografije ili barem minimizirati “sporne” dijelove ne bi li kako ispali prihvatljiviji i predstavili se kao novi ljudi. Ovaj detalj bitan je i zato što je iz njega, ali i iz samih Džaferovićevih izjava, sasvim jasno da ovaj kandidat za člana Predsjedništva BiH razumije kako o uspjehu njegove kandidature odlučuje bošnjačko glasačko tijelo, a ne neki vanjski centri, što je samo po sebi u oštroj suprotnosti s ponašanjem, recimo, Fahrudina Radončića, koji svoj imidž, kampanju, postupke i izjave oblikuje ne spram želja bošnjačkih glasača nego upravo vanjskih faktora. Takvi detalji pokazuju ne samo to prema čijim će se željama kandidati ravnati nego i čije će interese zastupati.

Odbijanje Džaferovića da priča o direktnim političkim suparnicima, o ostalim kandidatima za člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka, te insistiranje da vodi pozitivnu, a ne negativnu kampanju, također je dobrodošlo, mada je to, doduše, bilo karakteristično za sve dosadašnje SDA kandidate. Mnogi su skloni tumačiti takvu političku kulturu kao neku vrstu slabosti, no u suštini je riječ o odgovornom političkom ponašanju koje vodi računa da se bošnjački kolektiv ne sukobljava unutar sebe bez prijeke potrebe, pogotovo ne na stranačkim osnovama. I to je u potpunoj suprotnosti s ponašanjem ostalih kandidata koji svoj uspjeh traže ne samo u provociranju jeftinih sukoba nego u potpunoj demonizaciji suparničkih kandidata, a naročito u bjesomučnom, neukusnom, a u krajnosti i za njih sasvim štetnom bezglavom jurišanju na SDA, na njenog kandidata i uopće na bilo kakve tekovine za koje je ova stranka zaslužna.

Da razumije politički trenutak, ali i opasnosti koje predstavljaju potezi i namjere određenih političkih snaga na našoj političkoj sceni, Džaferović je pokazao ispravno ocijenivši HDZ-ov pokušaj otvaranja predstavništva “zajednice” većinski hrvatskih kantona kao pokušaj još jedne reanimacije zločinačkog projekta tzv. Herceg-Bosne kao dijela kontinuirane kampanje legitimizacije ideje etničke podjele Bosne i Hercegovine. Džaferović je ispravno procijenio i opasnost ovakvog čina, ali i iskazao odlučnost da se takvi postupci zaustave još u svom korijenu, što je uz pokazano insistiranje na konstitutivnosti svih na svakom pedlju Bosne i Hercegovine i odbijanju da se prihvati monstruozna podvala o etničkim ekskluzivitetima na određenim dijelovima Bosne i Hercegovine također osvježenje u vremenima kada su ove pozitivne ideje cjelovitosti i suverenosti u svojevrsnoj defanzivi.

TIHA VODA BREGOVE VALJA

Džaferović je sasvim ispravno ocijenio licemjerno ponašanje i Hrvatske i Srbije kao prvih susjeda Bosne i Hercegovine, tačno primijetivši da jedno govore a sasvim drugo rade i da im vrlo rijetko djela prate verbalnu i kurtoaznu podršku suverenitetu naše zemlje. Također je ispravna i Džaferovićeva ocjena uloge međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, koja djeluje uplašeno i tiho, a posebno je značajno što je jedan od prvih koji je široj javnosti razjasnio obaveze koje međunarodna zajednica prema Daytonskom mirovnom sporazumu ima spram Bosne i Hercegovine, tj. o vezanosti aneksa 4. i 10, te o nekorektnom ponašanju međunarodne zajednice, kojoj su poznate mogućnosti blokada koje jedan aneks dopušta, ali ne želi koristiti svoje ovlasti koji joj daje drugi aneks. Džaferović, uz to, smatra kako je neprihvatljivo da međunarodna zajednica napusti Bosnu i Hercegovinu prije nego što ona postane funkcionalna država, drugim riječima, dok se ne promijeni postojeći ustav.

Ipak, možda su za visoku ocjenu Šefika Džaferovića kao kandidata za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda najupečatljiviji njegovi pogledi na mandat svog prethodnika Bakira Izetbegovića, u kontekstu toga kako vidi sebe na toj poziciji. Džaferović, naravno, u pozitivnom svjetlu vidi Izetbegovićevo dosadašnje obavljanje funkcije na koju sada i sam pretendira, no ono što je bitnije jeste da svoju kandidaturu ipak nije predstavio kao nešto novo i neviđeno, kao svježi dašak vjetra u navodno ustajalu prostoriju, kao što je to slučaj s ostalim kandidatima ili uopće političarima sklonim populizmu, nego ju je opisao kao nastavak kontinuiteta onoga što je do sada zastupao i Izetbegović, ali i stranka kojoj obojica pripadaju. Upravo u tom detalju vidi se i Džaferovićeva sličnost s Bakirom Izetbegovićem, koji također nikada nije omalovažavao mandat niti svog stranačkog kolege Sulejmana Tihića, ali niti direktnog prethodnika Harisa Silajdžića. Ova sklonost timskom radu, postepenosti, istrajnosti, ali više od svega odanost ideji kontinuiteta i trajnosti političke vizije ono je što je svojevremeno odlikovalo i Aliju Izetbegovića, a čega je danas SDA jedini politički zastupnik. Sve to je time značajnije jer se Bošnjaci kao narod, ali i Bosna i Hercegovina kao država, nalaze u situaciji u kojoj je najnasušnija potreba upravo kontinuitet političke “teorije i prakse” jer su i bošnjačka nacionalna emancipacija, ali i “state building”, tj. izgradnja države, višedecenijski procesi u kojima je presudna postepena, neprestana i uporna gradnja i dogradnja na ramenima prethodnika, za šta je presudno odsustvo bilo kakvog političkog avanturizma i stihijske promjene kursa. U situaciji u kakvoj su Bosna i Hercegovina i Bošnjaci, u kojoj ne može biti brzih rješenja, gdje za protivnike imamo političke ideje koje traju gotovo stotinu godina, održati kontinuitet bošnjačke političke ideje i graditi na prethodnim rezultatima od krucijalne je važnosti.

Ovakva Džaferovićeva politička kultura, karakteristična i za Aliju i Bakira Izetbegovića, neshvatljiva je ovdašnjim političkim nepristojno ambicioznim bukačima, petparačkim populistima i političkim pehlivanima koji je, uslijed vlastite nemogućnosti da uopće razumiju dugotrajno i predano političko djelovanje, karakteriziraju stranačkom servilnošću nazivajući Džaferovića aparatčikom, čovjekom iz sjene, nezanimljivim, suviše tihim i slično. I upravo je to, ta razlika u političkim kulturama, ta Džaferovićeva odanost politici kontinuiteta, ogromno iskustvo timskog političkog rada, spremnost da se djeluje bez velike buke, ali uporno i neprekidno, to višedecenijski konstantno zastupanje iste ideje i politike bez samoljubivih skretanja i avantura ono što čini Šefika Džaferovića trenutno ne samo najboljim nego i jedinim istinski ozbiljnim kandidatom za bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

PROČITAJTE I...

U završnoj fazi sam trećeg izdanja knjige o balkanskom mafijašu Fahrudinu Radončiću, kojom ću javnosti u potpunosti prezentirati koruptivno-kriminalno djelovanje Radončića u BiH i za sva vremena staviti pečat na njegovo kvazipoštenje i kvazipatriotizam koji već decenijama pokušava podvaliti Bošnjacima. Između ostalog, riječ je o dokumentaciji, fotografijama, transkriptima i izjavama iz kojih će javnost jasno vidjeti da se Fahrudin Radončić u BiH bavio špijunažom, u toku rata sarađivao s agresorskom stranom, te kao ratni profiter trgovao drogom, alkoholom, kahvom i slično, a što je nastavio i u kasnijem periodu

Do izbora nam je ostalo još desetak dana, a kampanja se zahuktava. Sve je više plakata s kojih stižu poruke koje bi trebale privući glasače. Političke plakate nije tako jednostavno ni osmisliti ni dizajnirati, ali se teško oteti dojmu da nekima fali mašte i kreativnosti. Analiziramo šta nam poručuju plakati i ostali promotivni materijali političkih kandidata na predstojećim izborima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!