Sedmočlana porodica iz Sirije: Svi Adilovi putevi uvijek su vodili u Sarajevo

Adil Abdulah došao je sa svojom porodicom prije dvije godine u Bosnu i Hercegovinu, spašavajući se od ISIL-ovih ubica. Prethodno su nekoliko godina proveli u središtu sirijskih sukoba, a potom šest mjeseci u izbjegličkom kampu u Turskoj. Šta su preživjeli i s kojim se problemima danas suočavaju, pričali su za Stav Adil, nekadašnji pripadnik Armije RBiH, i njegova porodica

 

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Sigurna sam da će vam svaki Sirijac koji se uspio spasiti od strahota sedmogodišnjeg sukoba ispričati tužnu priču o svojoj sudbini, ratu, bijegu i čežnji za domovinom. Od 2011. godine do danas ubijeno ih je više od pola miliona, njih četrnaest miliona moralo je napustiti svoje domove, a ratu se još ne nazire kraj. Neki od njih spas su potražili u Turskoj, Jordanu, Libanu ili zemljama Evropske unije. Sigurno ćete reći da nam je sve poznato. No, jeste li čuli da ima Sirijaca koji su spas i utočište potražili u našoj zemlji? Sedmočlana porodica Adila Abdulaha jedna je od njih. Ovo je njihova priča, a i priča o nama samima.

Srdačno su me ugostili u skromnom i toplom domu u sarajevskom naselju Jezero. U dva sobička pod kirijom žive Adil, njegova supruga, kćerke Gufran (17) i Marija (9), sinovi Rajid (18), Rijad (14) i dvogodišnji Muhamed, koji se rodio u Bosni i Hercegovini. Želeći im osigurati bolju budućnost, nakon što je protjeran iz Sirije prije dvije godine, Adil je porodicu odlučio dovesti u našu zemlju. Za te dvije godine djeca su naučila bosanski jezik i krenula u školu. Kaže da nastavnicima ne dopušta da ih tretiraju kao “djecu iz rata”, nego zahtijeva da se prema njima ponašaju isključivo kao prema ostalim učenicima. Gufran i Rajid četvrti su razred Gimnazije Obala i odlični su učenici, a Marija je u karateu uspjela osvojiti čak tri bronzane medalje.

Žive od pomoći i donacija prijatelja. Adil, iako vrsni stomatolog s tridesetogodišnjim iskustvom, poznavanjem bosanskog jezika i s mnogim drugim kvalifikacijama, u protekle dvije godine nije mogao naći posao u struci. Trenutno je na probnom radu u jednoj sarajevskoj ordinaciji i nada se da će konačno dobiti stalno zaposlenje. Obraćao se za pomoć različitim institucijama, ali sve što je dobio bila je hrpa odbijenica, između ostalog, i odbijenica za dječije doplatke, stipendije i socijalnu pomoć.

POSEBNA VEZA SA SARAJEVOM

Da priča bude još tužnija, Adil ima naše državljanstvo, a sada ga imaju i njegova djeca. U ulozi liječnika bio je i kao pripadnik Armije RBiH za vrijeme agresije na našu zemlju. Njegova veza s Bosnom i Hercegovinom počela je 1982. godine, kada je kao dvadesetogodišnjak došao na studij stomatologije u Sarajevo.

“Bio sam protiv Asada još kao dijete. Da nisam tada otišao, sigurno bih završio u zatvoru jer je ondje vladala i još vlada diktatura. Prvo sam otišao u Mađarsku na studije, a ondje mi je jedan Iračanin pričao o Sarajevu. Bilo mi je zanimljivo ono što sam čuo pa sam odmah sjeo na voz Budimpešta – Beograd – Sarajevo. Kad sam stigao u Sarajevo, sjećam se, bio je akšam, rekao sam sebi da je to mjesto gdje želim živjeti. To je bio najljepši grad koji sam vidio u životu”, počinje priču Adil.

Nakon što je doselio u Sarajevo, četrnaest sljedećih godina nije odlazio u Siriju. Završio je studij stomatologije, a u Bosni ga je zadesio rat.

“Rekao sam sebi, po cijenu života, da neću napustiti ovu zemlju”, priča Adil. Služio je narodu kao ratni stomatolog, a bio je ranjavan čak četiri puta. Po završetku rata, pošto nije mogao naći posao u struci, 1998. godine odlučio je napustiti Bosnu i Hercegovinu i vratiti se u Siriju. U svom rodnom gradu Deyru'z Zoru na rijeci Eufrat osnovao je porodicu i otvorio privatnu stomatološku kliniku. Vodili su idiličan život, dok u martu 2011. godine nije počeo rat.

“U Siriji sam sve stvorio za godinu dana. Deyru'z Zoru je grad najbogatiji naftom u Siriji. Grad kojeg sada svi razaraju – Amerikanci, Rusi, Iranci… Za jedan sam dan zarađivao kao ovdje za godinu. Kod nas su stomatološke usluge dosta skuplje, a u mom gradu bio je razvijen i dentalni turizam. Svojoj djeci sam osigurao sve”, priča Adil i dodaje da nakon 1998. godine nije moglo proći duže od šest mjeseci a da ne posjeti Sarajevo, makar na 24 sata, kako kaže, makar da pojede ćevape.

Kontrolu nad gradom Deyru’z Zoru preuzeo je ISIL. Adil kaže da su se svega nagledali, a najstariji sin Rajid svjedočio je klanju svog vršnjaka, nakon čega danima nije mogao ništa jesti. Siriju su napustili u ljeto 2015. godine, u čarapama i s hrpom ključeva, kako kažu.

“Nismo znali da će biti tako katastrofalno. Mijenjali smo mjesto stanovanja nadajući se da će rat stati. Međutim, to se ni nakon pet godina nije dogodilo. Morali smo pobjeći, jer sam upozoren da sam sljedeći na ISIL-ovoj listi ljudi koje planiraju ubiti. Ja sam to pretpostavljao, jer su prethodno ubili moju kolegicu stomatologinju. Nakon dva dana provedena na turskoj granici, nekako smo ušli u Tursku. Ondje smo u kampu proveli šest mjeseci. Nadao sam se da će se situacija smiriti i da ćemo se vratiti u Siriju. Međutim, to se nije dogodilo. Vidio sam da se situacija samo pogoršava”, prisjeća se Adil.

NI IZBJEGLICA, NI GRAĐANIN

Djeca su u kampu krenula u školu i počela učiti turski jezik.

“Ja sam sve žrtvovao zbog njih. Žena i djeca su jedina moja briga. Mi smo vrijedna i školovana familija. U našim porodicama nema propalica. Sirijci su, inače, najškolovaniji narod na Bliskom istoku”, ističe Adil.

S obzirom na to da je Adil imao bosanskohercegovačko državljanstvo, odlučio je prvi doći u našu zemlju kako bi sredio papire za ostatak porodice. Kaže da su mu ljudi u bosanskohercegovačkim institucijama izašli u susret i odmah mu dali dokumentaciju za spajanje porodica. Na Sarajevskom aerodromu dočekali su ih Adilovi dugogodišnji prijatelji.

“Oni su mene stalno zvali da dođem ovamo. ‘Ako nemaš gdje, mi ćemo seliti, ti dođi’, govorili su mi. To je čistoća ovog naroda. Ovaj narod ne možeš nigdje drugo naći, možda čak ni u Siriji. Ovi ljudi su mi i od bliže familije bliži”, kaže Adil.

Djeca su bila presretna kada su došla u Bosnu i Hercegovinu. Jezik su naučili samostalno. Gufran kaže da im je školi odlično i da imaju dosta prijatelja. Želi upisati Medicinski fakultet, a njen brat Rajid vojnu ili policijsku akademiju. Bez obzira na situaciju i njihov uspjeh, nisu ostvarili pravo niti na jednu stipendiju.

“Svaki dan mi samo za hljeb treba šest maraka. To su momci. Rastu brzo. Treba im nova odjeća. Oni su u najljepšim godinama, a ja im ne mogu pružiti ono što bih želio. Ono što su meni moj babo i moja majka pružali. U našoj porodicu su svi doktori i inžinjeri. Imao si sve, a sad nemaš ništa. Tražim posao, nema posla. Nema gdje nisam predavao papire za pomoć za djecu i dobio samo odbijenice. Čak su mi u jednoj instituciji tražili da donesem papir da mi djeca nemaju doplatak u Siriji. U Siriji ne postoji tako nešto, niko nije umro od gladi jer svako radi. To je vrijedan i bogat narod. Pomoć ne tražim, ja želim posao”, priča Adil i dodaje da ima drugove koji mu pomažu, ali da se srami zbog toga jer period u kojem je bez posla predugo traje.

Kaže da bi i volontirao samo da se osjeća korisno.

“Neću da budem izbjeglica, ali daj mi priliku da budem dostojan građanin Bosne i Hercegovine. Ako mi ne daš posao, bujrum, brini se za moju porodicu. Čovjek kad uđe u tunel, uvijek nađe malo svjetla da ga uputi. Ja trenutno ne vidim nigdje to svjetlo, to je problem”, kaže Adil.

RAT SE RODIO S ČOVJEKOM

Sirija najviše nedostaje Adilovoj supruzi. “Moja porodica mi je u Sarajevu, ali moji misli i srce su u Siriji. Nadam se da će rat uskoro završiti”, kaže ona, a sudeći po Adilovim izjavama, to se neće uskoro desiti.

“Boga pitaj ko se sukobljava tamo. Ili su Kinezi, najviše Iranci, Pakistanci, Afganistanci, Alžirci, Amerikanci, ‘Hezbollah’, Britanci, Kurdi, Aleviti… Ko god je želio da ubija nekog, došao je u Siriju, a najviše je stradao običan narod. To je bruka svijeta, šta su uradili od učenog i civiliziranog naroda. Evo, sad će osma godina kako rat traje, a to je mnogo”, izričit je Adil. Smatra da je cilj rata mijenjanje demografske slike Sirije.

“Ne mora značiti da su svi oni protiv Asada. ISIL je iluzija. Skoro svaka zemlja koja u Siriji ratuje ima svoj ISIL. Oni nemaju veze s islamom. U islamu, ako ubiješ jednog nevinog čovjeka, isto kao da si ubio cijeli svijet. ISIL nije ubio niti jednog vojnika iz Bašareve armije, niti šijje, niti kršćanina. Oni su ubijali sunije muslimane, kao da smo mi svi ćafiri”, tvrdi Adil. Cijeni da se trenutno Sirija želi podijeliti na četiri ili više dijelova.

Da je svaki narod u Siriji imao svoje pravo i slobode, do sukoba ne bi ni došlo, smatra naš sagovornik. “Ti ih natjeraš da ratuju protiv tebe tako što ih ponižavaš, ne daš im u školu, u partiju, u parlament, ne daš im da koriste svoj jezik i tako si sebi stvorio neprijatelja”, objašnjava Adil i dodaje da je dosta članova njegove porodice ostalo u Siriji, ali da je većina njih izbjegla iz zemlje.

Kao neko ko je preživio dva rata, bosanski i sirijski, Adil kaže da je rat rođen s prvim čovjekom na zemlji i da nivo civilizacije i obrazovanja ne znači da će ljudi prestati ratovati. Upravo su “civilizirani” i obrazovani vrsni naučnici napravili najrazornije bombe, tvrdi Adil.

“Sve možeš graditi, ali rušenje čovjeka je katastrofa. Oni sistemski to rade. Osam godina je dovoljno da srušiš čovjeka. Mogu ti uzeti sve, al’ to sve ne vrijedi života jedne nevine bebe”, kaže Adil.

To isto, kaže, važi i za Bosnu i Hercegovinu i za Siriju i za svakog drugog čovjeka na svijetu. Za njega u Sarajevu svaka ulica i zid imaju neku priču. “Kad vidim neko mjesto, ili se nasmijem ili se naljutim. Kad se nasmijem, uspomene su lijepe, a naljutim se kada se sjetim da je na tom mjestu neko poginuo”, kaže Adil.

 

 

PROČITAJTE I...

Osim po materijalu od kojeg su izgrađeni, od nadgrobnih spomenika u ostalim dijelovima Bosne, krajiški bašluci bitno se razlikuju po izgledu i visini, te motivima kojima su ukrašeni. Pored kulturno-historijske, oni imaju spomeničku, estetsku te pejzažno-oblikovnu funkciju. U novije vrijeme stari krajiški nišani sve su izloženiji uništavanju, a praksa podizanja novih nišana u skladu s vlastitom tradicijom sve je rjeđa

Takva dehumanizacija neistomišljenika, kojem se najprije uskrati sposobnost racionalnog misaonog procesa (kao što je Haverić uradio u Kritici bosanskog uma), a zatim ga se demonizira kao besprizornu hulju ili šljam, jeste Haverićev današnji intelektualni doprinos nastavka obračuna s “neprijateljima” s kojim su se Haverićevi ideološki prethodnici obračunavali prijekim sudom i kuršumom u gluho doba noći.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!