Sedina Muhibić, čudo od cure

“Svima onima koji sjede i čekaju da im prilika dođe, pa i u svijetu sporta, mogu slobodno reći da im nikada neće doći. Morate krenuti ka prilikama, tražiti ih, ništa neće doći samo. Ako ništa, morate imati želju za nečim, a to je nekad dovoljno da se stvari dalje razmotaju. Ali, morate se i spremiti i krenuti ka tome nečemu, šta god to bilo”

 

Kaže da skijanje voli od rođenja, tačnije, otkako zna za sebe. Stane na skije i povezana je s nebom. “Srce mi oživi, osjećanje sreće i zadovoljstva odmah je tu. Volim brze discipline više nego tehničke. Jednostavno je prelijepo. Zaboraviš na svijet, čist zrak fijuče oko ušiju. Ujutro krenem i do mraka najčešće ne pravim pauzu ni da jedem. Ponekad ponesem sendvič, flaša vode je tu, i tamam. Ako nema ni to, nema veze, ne mora, ne treba. Nekada ne mogu da izdržim da dođem na vrh, samo mislim kako da se brže-bolje ponovo spustim”, priča Sedina Muhibić, dvadesetšestogodišnja studentica pedagogije.

Rođena je 18. decembra 1991. godine i odrasla je u SOS dječijem selu. Prve mjesece života provodi u domu na Bjelavama, a na samom početku rata ide u Njemačku. Kaže da se tog perioda provedenog u Njemačkoj uopće ne sjeća, a samo po priči drugih zna šta se dešavalo. U SOS dolazi u oktobru 1997. godine. “Živjela sam tu u kućicama do kraja osnovne škole. Upisala sam Srednju tehničku školu grafičkih tehnologija dizajna i multimedije. Bila sam odlična učenica i nisam imala problema da upišem pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Sada sam na petoj godini studija i u budućnosti mislim povezati pedagogiju sa skijanjem. Mislim da to može uroditi kvalitetnim plodom. U međuvremenu sam s prijateljicom iznajmila stan. Međutim, zbog povrede sam se morala vratiti u ‘selo’ jer nisam mogla stajati niti hodati, morao mi je neko pomagati.”

Povredu je zaradila 2013. godine vježbajući spust na Igmanu. Dvoje djece koje je učila da skijaju poslala je na presvlačenje i u međuvremenu je uradila jedan spust kako bi testirala stazu. “Staza je bila loša, bilo je rupa, kamenja, nešto mi je izbilo skiju. Uopće se ne sjećam pada, mislim da sam išla preko 100 km/h. Onda počinje rat s povredom i s vremenom. Iskreno, ni sama ne znam svoju dijagnozu, samo znam da mi je koljeno užasno. Ligamenti, meniskus, hrskavica, mišić, tetiva, sve sam ovo pokidala i to mi se nalazi u dijagnozi. Onda sam radila operaciju u Vojnoj bolnici. I dalje sam imala probleme, pa sam otišla u Rijeku doktoru Borisu Nemecu. Tamo sam isto uradila operaciju i on je konstatirao da u životu nije vidio goru nogu i povredu. Rekao mi je da, kad me vidi, svjestan je da je još uvijek u procesu učenja, iako je prekaljeni, dugogodišnji doktor”, tvrdi Sedina, te dodaje da su joj Nemeca preporučili roditelji Ilme Kazazić, prve bosanskohercegovačke paraolimpijke u alpskom skijanju. Oni su odlučili da joj pomognu pa su je povezali s doktorom Nemecom. “Njima sam beskrajno zahvalna. S Ilminim ocem Zlajom sam išla i na fizikalne terapije. Zaista to neizmjerno cijenim i poštujem i to mu nikad ne mogu zaboraviti.”

Prošle godine u januaru održavao se Svjetski kup na Sljemenu u Hrvatskoj, a ujedno je i Međunarodna skijaška federacija (FIS) slavila svoj pedeseti rođendan. Sedina je imala preveliku želju da prisustvuje ovoj proslavi jer je najavljen dolazak brojnih legendi skijanja. “Pratim Svjetski kup i od malena s užitkom gledam skijaše i skijašice. Uvijek sam imala miljenike u svijetu skijanja i vjerovala sam da će na ovu proslavu doći i neke legende koje su skijale i prije naših vremena. Jedva sam čekala da krenem. Pitala sam na Facebooku da li neko želi da ide sa mnom, međutim, niko nije htio. Javila mi se jedna prijateljica koja mi je rekla otprilike ovako nešto: ‘Ne možeš ti tek tako izlaziti iz države, moraš svoj put 24 sata ranije napismeno najaviti SOS-u pa da ti se dozvoli da izađeš iz Bosne.’ Ja je samo blokiram i nastavim dalje sa svojim planom. Imala sam podršku od odgajatelja, a mami sam već ranije kazala da idem”, prepričava Muhibić.

DOŠLA SAM DA SE S NJIMA FOTOGRAFIRAM, NEĆU IM NIŠTA

Od Autobusnog kolodvora Zagreb do mjesta gdje se održavala manifestacija prolazila je gomila ljudi. Međutim, Sedini kao da su se svi ljudi sklanjali s puta koji vodi pravo do pozornice na kojoj završava staza. Organizatori su u centru grada napravili umjetnu stazu i tu se obilježavao rođendan. Skijaši koji su nastupali izlazili su u opremi iz vremena kada su oni skijali. “Stare skije od pedeset godina, stare pancerice, stara odijela, ama neopisivo. Na ekranu se moglo vidjeti koje su rezultate svi skijaši postizali i koje rekorde još uvijek drže. Kada su svi završili, okupili su se da naprave zajedničku fotku dolje na stejdžu. Dobro znam da sam tada gledala i govorila sebi da mi je to jedinstvena prilika. Pošto mi je noga povrijeđena, zamolila sam neke Hrvate da mi pomognu da preskočim ogradu. Prođem tu pored osiguranja i pravo se zaputim tamo da se fotografiram sa skijašima. Tu ugledam i Tinu Maze, rekoh joj samo: ‘Tina, hajde da se fotografiramo.’ Ona uze mobitel da nas fotka, meni se bile zaledile ruke. Poslije su došli i Janica Kostelić, Alberto Tomba, Niki Hosp”, prisjeća se Sedina, te objašnjava na koji je način uspjela ući među legende svjetskog skijanja i fotografirati se s njima a da je zaštitari ne izbace vani.

“Vidite, tu sam među njih uletjela kao metak preskačući ogradu. Na nozi sam imala ortopedsko pomagalo koje mi je olakšavalo hodanje. Kad su novinari i fotografi to vidjeli, svi su počeli da me fotkaju, tako da bi im to bila velika sramota da su me izbacili i zato su me i pustili da budem tu. ‘Pa, ljudi moji, došla sam samo da se s njima fotografiram i da malo popričamo, i to je to. Neću im ništa”, kroz smijeh će Sedina.

Pri završetku manifestacije Sedina pronalazi člana organizacije pitajući ga gdje može kupiti karte za sutrašnju utrku jer je željela pratiti Kup. Međutim, sve je bilo rasprodano. “Ja sam insistirala. Fino sam mu objasnila da sam došla iz Sarajeva kako bih pratila Kup. Tada čovjek stade u čudu i s nevjericom, pa mi ispriča da su po školama dijelili džabe karte, ali djeca nisu htjela da dođu. Mole se mladi da dođu i da gledaju Kup, a otkako Kostelići više ne skijaju, broj gledalaca se umnogome smanjio. Onda mi je ovaj rekao da ću od njega dobiti kartu, samo da se javim u taj i taj hotel. ‘Hajde dobro’, mislim se, i u tom trenutku zaista ni za jednu sekundu nisam posumnjala da se to neće ostvariti. Međutim, sada kada gledam, ne mogu da vjerujem da sam bila toliko naivna da sam povjerovala tom nekom nepoznatom čovjeku. Valjda su me bile obuzele emocije”, prisjeća se Sedina i nastavlja:

“Već je skoro pa ponoć, razmišljala sam da mogu prespavati negdje na aerodromu ili na autobuskoj stanici ako ne nađem drugi smještaj. Sve je bilo puno, ali ipak naiđem na jedan hostel gdje je bilo slobodno mjesto. Ujutro sam regularno otišla u dogovoreni hotel i preuzela svoje karte. Tu su bili i svi skijaši, čitave ekipe koje su odsjele tu u hotelu. Sav je pres tu i kruna je tu. Meni je to zaista bio pravi doživljaj. Preuzevši karte, saznala sam da je tu uključen i prijevoz do Sljemena, a uz to, dobila sam i hranu i piće, all included. Stojiš na tribinama, a pored tebe plinske grijalice koje griju publiku, tako da možete čitav dan tu stajati i da ne osjetite hladnoću. I tu sam preskakala ograde jer sam htjela da dođem do skijaša, i naravno da sam uspjela.”

Pri povratku u Sarajevo Sedina je odlučila da se zahvali Hrvatskom skijaškom savezu jer je bila prezadovoljna organizacijom. “Napisala sam im mail, pa sam ih zamolila da mi omoguće, ako ikako može, da postanem dio njihovog tima. Oni su mi odmah odgovorili pozitivno, s tim što se moralo čekati da se dobiju određene dozvole za rad. Ostali smo u kontaktu tokom cijele godine, a u međuvremenu sam imala još jednu operaciju noge. Dugo sam se oporavljala, ali ni jednog trenutka nisam odustajala od plana da radim s ovim ljudima”, tvrdi Muhibić.

“NEĆEŠ TI U BOSNU, TI OSTAJEŠ U NAŠEM SAVEZU”

Krajem novembra je stupila u kontakt i s Renom Fleissom, šefom natjecanja na Sljemenu. S njim dogovara finalne detalje i bilo je pitanje dana njihove realizacije. “Dogovor je bio da dođem prije Nove godine. Ja sam im kazala kako uopće nije problem za finansije i za smještaj. Ja bih sebi sve sama platila, samo da mi oni omoguće da držim jednu kapiju na stazi i da o njoj vodim računa. Oni su tu valjda prepoznali moju ljubav i želju i odmah su mi na početku rekli da oni ne žele da ja držim kolac, već mi moraju dati nešto ozbiljnije. Dogovor je pao da budem u organizaciji FIS trke i tu sam bila sa čelnicima Hrvatskog skijaškog saveza. Šef mi je bio Reno Fleiss. Od prvog smo dana odmah krenuli na stazu, gdje zapravo počinje moja obuka. Upoznata sam s nazivima kako se koji dio staze zove, kako se postavlja snijeg, kako ćemo reagirati na vremenske promjene u toku jednog dana. S Fleissom i njegovim pomoćnicima obišla sam cijelu stazu, objasnili su mi i kako se obilježava staza, gdje će biti kolci, gdje se stavlja mreža, voda, skladišta za opremu… ”

Tokom FIS Kupa 2018 Fleiss joj je kazao da je u njoj prepoznao ljubav, želju, volju, te da su oni voljni da je nauče svemu što znaju kako bi nove generacije nastavile raditi ovaj posao. “Ja sam vidjela da se ovaj posao može raditi isključivo s velikom količinom ljubavi. Fleiss mi je kazao da je to dobra prilika da ispečem zanat kako bih mogla to znanje prenijeti u Bosnu, pa da Svjetski kup dovedemo i u Bosnu. Ja onda razmišljam, pa kakvih planina mi imamo u našoj Bosni, a oni pokosili brdo i napravili Svjetski kup. Međutim, kad je Reno vidio koliko sam ja zagrijana za ovaj posao i koliko s ljubavlju prilazim svemu tome, kazao je na kraju Kupa: ‘Nećeš ti u Bosnu, ti ostaješ u našem savezu'”, kaže Sedina.

Kada je pitaju za planine, ističe da tu ne postoji nikakva usporedba. Na Igmanu je naučila skijati, a Bjelašnica joj je najljepša i tu, tvrdi, nema priče. Dodaje i da Sljeme ima svoju vrijednost i veličinu, jer se tu organizira Svjetski kup, a, kako kaže, na Sljemenu je ostvarila svoje snove i gdje god dalje da ode, to će joj ipak ostati baza.

LEŽE, TRAŽE POSAO I MOLE BOGA DA GA NE NAĐU

Sedina uvijek ima svoju ušteđevinu i široka je lepeza poslova kojim se u životu stigla baviti. Radila je sezonski na benzinskim pumpama čisteći šoferšajbe, radila je i u “Mercatoru” na kasi, a i na drugim angažmanima. Ove angažmane nalazi preko Dječijeg sela i kaže da svi imaju podjednaku šansu, samo je pitanje da li ćete tu šansu iskoristiti ili ne. “Ja sam uvijek gledala da iskoristim sve što može. Radim i s ‘Inditex’ grupacijom u SCC-u, slažem odjeću po radnjama, studentski angažman. Tu poslodavci odmah prepoznaju da ti želiš raditi i onda imate dvije ili tri radnje u koje vas stalno zovu da radite. Jučer sam baš radila pet sati, nedjelja je bila, a za dva dana me čeka nova operacija u Rijeci. Vjerujte da se odmorim. Ostavim mobitel sa strane, odradim posao, uživancija. Radit ću šta god treba, nije problem. Osjećaš da si koristan, a istovremeno imaš neki cilj kojem stalno težiš. Omladina danas leži, traži posao i moli Boga da ga ne nađe. Mislim da se tu krije veliki problem. Ja nisam taj tip.”

Preko udruženja “BH UF” upoznala je ljude iz Norveške s kojima se brzo sprijateljila. Kada su Norvežani 2016. godine dolazili u Bosnu, s njima se upoznala, a kasnije su je pozvali da ih posjeti u Norveškoj. Odmah su je zavoljeli, pa su joj za idući rođendan poslali najnoviji model iPhonea. Pošto je već imala mobitel, prodala je iPhone i uplatila časove za polaganje vozačkog ispita. Prošle je godine u februaru isprve položila. Kaže da trenutno baš i ne zna gdje će to iskoristiti, ali trenutno radi na CV-ju, pa želi da stekne što više iskustva i certifikata kako bi bila konkurentnija na tržištu rada.

“Mislim da, kad bi se sastavilo deset iskrenih ljubitelja skijanja poput mene, mi bismo u Bosnu doveli Svjetski kup za desetak godina. Isprva se čini se da je to mnogo vremena, ali je nemoguće to brže uraditi, jer do toga da bi se došlo, morate uraditi desetine trka evropskog kupa. Morate proći godine i sezone rada da bi vas Svjetski kup uopće uvrstio u kalendar. Nemoguće je to organizirati ranije, i to u slučaju da se večeras krene raditi. Ja hoću da radim kvalitetno i džaba ću raditi ako treba, ginut ću. Ali nemoj me, majke ti, da negdje stojim i da ne radim ništa, to jednostavno nije za mene. Za mene je fizički posao, rad, staza. Uostalom, gdje se drugo vodi bitka nego na stazi. Učila sam ovo i tu želim i da ostanem. Ovo što sada znam to je svega tri posto ukupnog znanja koje mogu naučiti”, kaže Sedina.

“Svima onima koji sjede i čekaju da im prilika dođe, pa i u svijetu sporta, mogu slobodno reći da im nikada neće doći. Morate krenuti ka prilikama, tražiti ih, ništa neće doći samo. Ako ništa, morate imati želju za nečim, a to je nekad dovoljno da se stvari dalje razmotaju. Ali, morate se i spremiti i krenuti ka tome nečemu, šta god to bilo”, poručuje Muhibić.

PROČITAJTE I...

Fadil Turković posthumno je dobio nekoliko priznanja. Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona odlikovalo ga je Zlatnom policijskom značkom, koja se vrednuje kao najveće priznanje, “Zlatni ljiljan”. Odlikovan je kada i rahmetli Hajrudin Mešić, heroj oslobodilačkog rata. No, porodicu Turković najviše boli to što “Zlatnog ljiljana” nije dobio od Armije Republike Bosne i Hercegovine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!