Sedamdeset godina od razlaza Jugoslavije i SSSR-a: O nekim implikacijama sukoba s Informbiroom

Za izučavanje ovog vremena i procesa neophodno je, prije svega, da postoji “svijest o realnom, istorijskom vremenu u kom se sve to događalo i odvijalo”. Pritom se mora imati u vidu da je geopolitički položaj Jugoslavije i Balkana u politici velikih sila uzrok da “istorija Balkana jesu ratne drame između velikih imperija i sukoba među balkanskim narodima”, kao i činjenica da je jugoslavensko-sovjetski “sukob” jedan od najznačajnijih događaja u političkoj historiji Jugoslavije, čije su se posljedice direktno odrazile na sudbinu jugoslavenske države i život njenih stanovnika još dugo nakon njegovog okončanja

 

PIŠE: Senija Milišić

Bez sveobuhvatnih arhivskih istraživanja, među kojima bi bila i istraživanja sovjetskih arhiva, nemoguće je dati kvalitetan odgovor na niz pitanja vezanih za sukob Jugoslavije s Informbiroom. Uvidom u objavljenu literaturu o ovoj temi može se zaključiti da prevladavaju historiografska i memoarska djela, a ni nakon sedamdeset godina još ne postoji “ono što bi se moglo nazvati sociologijom ili političkom psihologijom 1948. godine”. Historiografija se do 1992. godine bavi uglavnom “opštim mjestima, ideološkim stavovima i političkim ocjenama”, dok memoarska djela opisuju mučenja i stradanja onih koji su osuđeni kao pristalice rezolucije Informbiroa.

O Golom otoku i svemu onome što on znači (podrazumijeva) i dalje su dominantna dva načina razmišljanja i pisanja. Prvi je stari, nastao po partijskom klišeu, po kojem je sve bilo dobro a u kojem se ne iznose detalji. Drugi događaje tretira kao zlodjelo i stavlja sve ono negativno što se desilo na dušu Josipa Broza. U suštini, oba su načina pogrešna.

Bez otvaranja arhiva i razumijevanja konteksta vremena i okolnosti nemoguće je razumjeti poteze koje poduzima vodstvo države netom izašle iz strašnog rata, a kojoj prijeti nova opasnost. Ta se država brani tako što se obračunava s onima koji su se izjasnili za Informbiro i koji su realna opasnost za njenu sigurnost, koji su peta kolona de facto vrlo respektabilne neprijateljske snage unutar vlastitih redova. Od 1948. do 1963. godine organi unutrašnjih poslova u Jugoslaviji evidentirali su 55.663 lica koja su na razne načine podržavala akciju Moskve i istočnog tabora protiv Jugoslavije.

Nakon 1992. godine povećava se broj radova koji se bave kontroverzama o Informbirou i Golom otoku. Nudi se “nova” dokumentacija Moskve i Beograda s ciljem da se za sve što nije valjalo u tom vremenu optuži Josipa Broza. Ove autore ne zanima suština procesa. Bosanskohercegovačka historiografija u procijepu je između dvaju naprijed rečenih stajališta. Nedostaju joj kompletno izučavanje ovog procesa, ali i analiza i nove ocjene, te smjelija zaključivanja.

PRVI VELIKI RASKOL U KOMUNISTIČKOM SVIJETU

Za izučavanje ovog vremena i procesa neophodno je, prije svega, da postoji “svijest o realnom, istorijskom vremenu u kom se sve to događalo i odvijalo”. Pritom se mora imati u vidu da je geopolitički položaj Jugoslavije i Balkana u politici velikih sila uzrok da “istorija Balkana jesu ratne drame između velikih imperija i sukoba među balkanskim narodima”, kao i činjenica da je jugoslavensko-sovjetski “sukob” jedan od najznačajnijih događaja u političkoj historiji Jugoslavije, čije su se posljedice direktno odrazile na sudbinu jugoslavenske države i život njenih stanovnika još dugo nakon njegovog okončanja. Ovaj sukob, ili razlaz, ne može se razumjeti bez međunarodne dimenzije, odnosno mora se sagledavati u sklopu odnosa između zapadnih i istočnih vojno-političkih saveza u periodu pred izbijanje hladnog rata.

Što se tiče samog vrha Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), a posebno Broza, samostalnost Jugoslavije nikada nije bila upitna. U krajnjem, to je bio jedan od ciljeva antifašističkog rata. Mnogo puta članovi Centralnog komiteta KPJ govorili su o tome, o vlastitom putu i samostalnosti Jugoslavije. Naročito je u vezi s tim bio precizan Broz kada je u svom govoru 27. maja 1945. u Ljubljani rekao: “(…) S novom Jugoslavijom nema mešetarenja, nema trgovine (…), mi tražimo da svako bude gospodar na svome, mi nećemo da plaćamo tuđe račune, mi nećemo da budemo moneta za potkusurivanje, mi nećemo da nas miješaju u neku politiku interesnih sfera…” Broz nije pravio razlike između saveznika, što se nije svidjelo kako Rusima, tako ni Amerikancima i Englezima.

Govor u Ljubljani posebno je naljutio Sadčikova, sovjetskog ambasadora u Beogradu, a Molotov i Staljin taj su govor koristili u optužbama protiv Tita i KPJ 1948. godine kao primjer nedopustive identifikacije zapadnih saveznika sa SSSR-om. Da su Broz i Centralni komitet imali isti stav prema svima kada je u pitanju samostalnost zemlje, te da veliko “NE” Staljinu i IB-u nije bilo iznenađenje, svjedoče i sljedeći primjeri reakcija prema Amerikancima i Zapadu: Jugoslavija je istupila protiv tendencije zapadnih država da pod vidom slobode plovidbe i zaštite stečenih prava ugroze njenu samostalnost, suprotstavljajući im načelo slobode plovidbe Dunavom u skladu s interesima i suverenim pravima pribrežnih zemalja; odnosi između Jugoslavije i SAD-a bili su znatno zaoštreni još od 1946. godine zbog američkih povreda zračnog prostora Jugoslavije te suđenja Draži Mihailoviću i Alojziju Stepincu; zaoštravanje odnosa s utjecajem ometanja ekonomskih poslova Jugoslavije naročito je dobilo na snazi nakon određivanja Beograda za sjedište IB-a.

Broz i Politbiro bili su svjesni strateškog značaja jugoslavenskog prostora i za Istok i za Zapad. Bili su svjesni i činjenice da će se njihov eventualni sukob odvijati na prostoru Jugoslavije, zbog čega pritisci i jednih i drugih nisu bili iznenađenje. Iznenađenje i za jedne i za druge bio je stav jugoslavenskog rukovodstva: mala država spram velikih sila, drskost, a očekivali su da će pritisci biti djelotvorni, da će Jugoslavija pokleknuti i prikloniti im se. Naprosto nisu mogli povjerovati da tako značajan prostor baš oni ne kontroliraju. U tom kontekstu, i sigurnost Jugoslavije bila je upitna. Njeno rukovodstvo bilo je svjesno te činjenice. Bilo je svjesno da ne može imati i sigurnost, i slobodu, i samostalnost. Žrtvovali su sigurnost zarad slobode i samostalnosti.

Ne treba gubiti iz vida činjenicu da je jugoslavenskim narodima antifašistička borba u Drugom svjetskom ratu osigurala počasno mjesto u povijesti evropskih naroda, a odlučan otpor staljinističkoj hegemoniji uveo ih je u samu orbitu svjetske povijesti. Sovjetsko-jugoslavenska konfrontacija dovela je do stvaranja samostalnog puta u socijalizam koji je zajedno sa sveukupnim, pionirskim reformama nudio alternativu sovjetskom državnom socijalizmu. Ovim su jugoslavenski narodi ušli u strašnu historijsku neizvjesnost.

Političko vodstvo Jugoslavije računalo je na punu podršku naroda. Pokazalo se da je ta podrška bila i najpresudniji činilac u tom sukobu. “Politički vrh zemlje znalački je iskoristio nacionalni momenat u izgrađivanju političko-strateškog koncepta odbrane.” Uz to, većina preživjelih boraca ustala je da štiti tekovine rata, čast i dostojanstvo i suverenitet ugrožene zemlje. Izglede u toj opasnoj krizi olakšavala je specifična geostrateška pozicija zemlje, kao i snažno izražena spremnost zapadnoevropskih država i Amerike da Jugoslaviji pruže materijalnu i vojnu podršku.

Ovo je bio prvi veliki raskol u komunističkom svijetu. Predmet sukoba bilo je miješanje u politički život Jugoslavije, odnosno, Rusiji je smetala “jedino prekomjerna samostalnost Tita”.

OBRAČUN UNUTAR VLASTITIH SNAGA

Zašto je do njega došlo, manje-više je poznato, međutim, kako se to moglo desiti unutar KPJ? To je ključno pitanje. Ključno zbog činjenice da su mahom stradali stari komunisti koji su se svi odreda borili za državu u nedavno završenom ratu. Borili se za njenu slobodu i samostalnost. Kako je, dakle, moglo doći do toga? Najprihvatljiviji odgovor bio bi nedostatak informacija, odnosno nedostatak komunikacije i pravih informacija na relaciji Centralni komitet – republički / pokrajinski komiteti i niže instance. Da li je taj komunikacijski kanal namjerno prekinut da bi se zaštitile operacije Centralnog komiteta SKJ i državnog rukovodstva s obzirom na veliki broj ruskih špijuna, ili je bilo nešto drugo u pitanju? NKVD u vrijeme Informbiroa služio se svim sredstvima da unese smutnju, prije svega među komuniste i stare revolucionare, za šta je imao veoma rasprostranjenu agenturnu mrežu u Jugoslaviji (9.322 zavrbovana agenta).

Država, njena samostalnost i sloboda morale su se sačuvati. Izdajnike se moralo izolirati. Pritom su činjene i greške, veće ili manje, zavisno od cilja zbog kojeg se taj period analizira. Dešavanja koja su nakon toga uslijedila jasno su pokazala razliku između jugoslavenskog puta (socijalističkog) i sovjetskog puta (komunističkog), kao i razlike između Broza i Staljina. Većina autora slaže se da se Tito rukovodio duhom vremena, našavši izlaz u bipolarnom svijetu pri pružanju otpora Staljinu.

Obračun unutar vlastitih snaga, a za očuvanje države i sistema mora se posmatrati u kontekstu vremena i okolnosti. Je li izveden na najbolji način, jesu li odabrane nabolje metode i kolike su pritom bile počinjene greške, drugo je pitanje.

Mnogi unutar sistema to su zloupotrijebili. U krajnjem, svi negativni rezultati borbe, odnosno obračuna, jer on to jeste bio, išli su na račun KPJ i njenog rukovodstva i historija ih pripisuje njima. Stvorena je takva klima da su mnogi uzeli sebi za pravo da se obračunaju s kim i kako stignu. Taj period ostavio je u Bosni jednu izreku: dva bez duše, jedan bez glave. Mnogi čestiti ljudi i kadrovi stradali su zbog činjenice što nisu znali o čemu se zapravo radi. Najteži oblik zloupotrebe bio je onaj u nasilnoj istrazi, po kojoj je na izdržavanje kazne otišao izvjestan broj nevinih ljudi koji su bili žrtve montiranih procesa od nesavjesnih službenih lica. One nisu bile prouzrokovane tzv. sudskom zabludom, već su bile posljedica namjerno / prinudno falsificiranih “dokaza” za sud ili iznuđenih priznanja.

Nastupio je period u kojem su nezasluženo ojačali pojedinci i službe koje su sebi osigurale “moralni kredibilitet”, a s kojima će se Partija i društvo u narednom periodu morati obračunati. Taj period, kao i ljudi i službe koji su ojačali u njemu, najzaslužniji je za ono što je poznato kao “unutrašnji neprijatelj i borba protiv unutrašnjeg neprijatelja”. Na tome se najvećim dijelom baziralo ono negativno što je pratilo UDB-u i institucije koje su se bavile zaštitom sistema jer je omogućavalo da se bez kontrole i konsekvenci obračuna s kim i kako hoće. Na drugoj strani, ova je situacija pomogla da se zemlja riješi velikog broja ruskih agenata, ali je isto tako omogućila i velikom broju proustaških i pročetničkih snaga da uđu u redove Partije.

UDAR PO SVIM ASPEKTIMA

Nakon privredne i političke blokade nastupio je i vojni pritisak. Sve to dovodi do prilagođavanja prvog petogodišnjeg plana razvitka narodne privrede FNRJ (1947–1951) i narodnih republika novonastalim okolnostima (redukcije i korekcije, s jedne, i pojačana izgradnja objekata za potrebe odbrane države te vojne industrije, s druge strane).

Zbog svog geostrateškog položaja, kao i zaliha željezne rude, uglja, drveta, u slučaju napada na Jugoslaviju trebalo je da koncentracija svih snaga bude u Bosni i Hercegovini. Zato je veliki dio vojno-privrednih kapaciteta izmješten iz Srbije i instaliran u Bosni i Hercegovini, kao i veliki dio magacina hrane iz Vojvodine.

Za vrijeme ekonomske blokade i izoliranosti Jugoslavije, Bosna i Hercegovine, kao centralna oblast države koja je raspolagala privrednim resursima, postala je veliko gradilište. Hiljade ljudi sa sela, bez škole i kvalifikacija dolaze u gradove i zapošljavaju se u gradskoj privredi. To je u određenom smislu predstavljalo i privrednu reanimaciju Republike, u prvom redu iz aspekta zapošljavanja stanovništva i brže izgradnje lokalne komunalne infrastrukture. Stvarni ekonomski razvitak Bosne i Hercegovine, u odnosu na petogodišnji plan, počinje zaostajati. Ovo i zbog činjenice što je vojna privreda bila centralistički organizirana, iz aspekta planiranja, distribucije i koncentracije dohotka, tako da su se novostvorene vrijednosti slijevale u Beograd. Pored navedenog, za Bosnu i Hercegovinu to znači dolazak i dominaciju srpskih kadrova, kako onih iz Bosne i Hercegovine, tako i iz Srbije, te pomicanje srpske populacije unutar Bosne i Hercegovine iz pasivnih u industrijski razvijena područja.

LOJALNOST UZ ZAVRTANJE RUKE

Trideset osma sjednica Politbiroa CK KPJ i Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH, održana 7. jula 1948. godine, imala je samo jednu tačku dnevnog reda: Razmimoilaženje između članova PK po pitanju linije CK u vezi s odnosima naše Partije prema Centralnom komitetu VKP(b) i Informbirou.

Zbog čega su pozvani u Beograd svi članovi PK KPJ za BiH? Rezultat 38. sjednice bio je taj da je rukovodstvo BiH nakon izjašnjavanja za Rezoluciju IB-a “uvidelo pogrešku”, promijenilo odluku i podržalo novu partijsku liniju.

U Bosni i Hercegovini, kao uostalom i u cijeloj Jugoslaviji, analiza kadrovske strukture evidentiranih IB-ovaca nedvosmisleno upućuje na tezu o dobroj pripremljenosti “unutrašnjeg puča”.

Šta je značila 38. sjednica Politbiroa CK KPJ, ili koje je rezultate polučila, kada je Bosna i Hercegovina u pitanju? Potpuno je irelevantno šta je ko na kojem sastanku govorio ili kako se ponašao. Bitna je činjenica da je bosanskohercegovačko partijsko rukovodstvo “uvidelo pogrešku”, da se “pokajalo”, te da im je oprošteno. Činom pokajanja CK KPJ dobio je potpuno lojalno rukovodstvo republike u kojoj nije željelo nikakvih problema, prije svega zbog njenog geostrateškog položaja, koji joj je osiguravao najvažniju ulogu u odbrani od eventualne agresije. U tome je veličina ovog poteza ako se imaju u vidu okolnosti.

Međutim, lojalnost dobivena na ovaj način imala je i loše strane: amnestirano rukovodstvo sve “protivnike režima” strpalo je u isti koš i s njima se razračunalo ne birajući metode. U tom smislu, najveći broj namještenih procesa bio je na jugu Srbije i u Bosni i Hercegovini.

U odnosu na susjedne države, iznenađujuće je ili zvuči nevjerovatno da su u Bosni i Hercegovini nakon toliko godina, i pored činjenice da su se okolnosti poodavno promijenile, samo rijetki pristajali govoriti o tome šta su proživjeli u tom vremenu – na Golom otoku, u istrazi itd.

RADIKALNE METODE I “VANSISTEMSKE” ZLOUPOTREBE

Da je bilo zloupotreba i da su bile značajne, ali da istovremeno nisu bile dio “sistemske odluke” (što ne isključuje pojedinačnu umiješanost članova Centralnog komiteta, države i republika), svjedoči i Brozova naredba iz marta 1949. godine da se formira komisija koja će ispitati sve sudske predmete. I na Četvrtom plenumu CK KPJ, održanom 1951. godine, Broz je intervenirao zbog pojava nezakonitosti u hapšenjima i provođenju istraga.

Nakon sukoba sa SSSR-om 1948. godine i totalne međunarodne izolacije u kojoj se tada našla Jugoslavija, dolazi do redefiniranja vanjskopolitičke strategije i do prvih koraka okretanja prema zapadnim zemljama, u smislu prije svega političke, a nakon toga ekonomske i vojne saradnje. Bio je to svojevrstan presedan jer je jedna država komunističke orijentacije sarađivala s državama koje to nisu bile. Bio je to rezultat obostranog interesa: za Jugoslaviju je to značilo probijanje blokade te jačanje privredne i odbrambene moći, a za Zapad da se oslabi sovjetski utjecaj na grupaciju komunističkih zemalja i eventualno pospješi dalje osipanje. Ovo je još više učvrstilo stavove rukovodstva Jugoslavije u nastojanju da izgradi vlastiti put i pomoglo da se sačuva samostalnost i značajno podigne njen ugled u svijetu.

PROČITAJTE I...

“Mogla sam i ja otići kao i mnogi. Nije ova država lahka za život, ali i studenti iz Njemačke idu u Francusku da studiraju, odlaze ljudi odsvakuda, traže nešto bolje. Ali ti kao insan ne možeš pobjeći od sebe, možeš samo ponijeti dio sebe. U ovoj situaciji ne treba bježati, po čemu smo mi poznati, nego treba rješavati probleme, treba ovdje najbolje što možeš raditi svoj posao. Možda bi nam, kada se ne bismo predavali olahko, bilo bolje”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!