SEAD REKIĆ ZA STAV (3): Šta znam o Đozinoj smrti

Tačno je da sam s Mirsadom Ćatićem, Fadilom Đozom i Mirzom Huskićem otišao u Trnovo, gdje mi je Mirsad Ćatić načelno dao zadatak oko izviđanja jednog pravca u cilju pripreme za naredna borbene akcije. Poslije toga, Mirsad Ćatić, Đozo i Mirza Huskić odlaze ka Goraždu a ja s moja dva borca i komandantom zeničkog bataljona ostajem u Rajskom Dolu kod Trnova, što je oko 30 kilometara daleko od mjesta gdje je pucano na Ćatića, Đozu i Huskića.

STAV: Je li tačno da ste dogovorili predaju Kasarne JNA u Pazariću bez ispaljenog metka i žrtava s obiju strana, a da je tom prilikom zarobljen veliki broj artiljerijskog naoružanja koje je potom korišteno u odbrani BiH?

REKIĆ: Dolaskom iz Mostara u Pazarić susreo sam se s nekoliko članova Ratnog predsjedništva Općine Hadžići koje sam poznavao od prije i koji su me kroz razgovor upoznali sa situacijom na ovom području, pored ostalog, spominjući i da su u toku pregovori o napuštanju kasarne. Iskreno sam bio iznenađen da su u toj kasarni i dalje pripadnici bivše JNA i da ona još nije u našim rukama. Članovi Ratnog predsjedništva bili su svjesni opasnosti i ogromne prijetnje zbog ove kasarne koja je mogla poslužiti kao oslonac za razvoj borbenih djelovanja ka Ivan-sedlu i kasnije ka dolini rijeke Neretve, čime bi bio ispunjen osnovni cilj agresora na ovom pravcu i čime bi bio potpuno presječen put dotura i evakuacije ka Sarajevu.

Predsjednik Ratnog predsjedništva predložio mi je da se uključim u ove pregovore te sam predložio plan koji je odobren od svih članova Predsjedništva. Tim su planom pripadnici bivše JNA dovedeni u veoma nepovoljnu situaciju i bili su prinuđeni da postupe po uvjetima koje je nametnulo Ratno predsjedništvo Općine Hadžići, tako da je ovim putem došlo do zarobljavanja velikog broja naoružanja, 32 tone nafte, svi objekti ove kasarne, kao i poligoni za obuku i strelište koje nam je kasnije također dobro došlo. Jedan top ZIS s tri kompleta municije odmah smo dali na Košćan, dok su ostali topovi odvezeni na Igman, a tenk i transporter dodijeljeni su pravcu na Lokvama. Ova količina naoružanja i vojne opreme potpuno je nenadano utjecala na podizanje borbene moći naših snaga, a kod naroda je podigla moral, tako da je po ulasku u ovu kasarnu organizirano slavlje.

Kasnije je ustanovljeno da je ova kasarna urađena na najbolji mogući način u čitavoj BiH, s obzirom na to da je oslobođena bez kapi krvi, a zarobljene su ogromne količine naoružanja i vojne opreme. Tačnije, u to vrijeme sve druge jedinice Teritorijalne odbrane Republike BiH nisu zajedno imale teškog naoružanja koliko je zarobljeno u kasarni Pazarić. Sve vrijeme u toku pregovora i oslobađanja ove kasarne izvršavao sam zadatke Ratnog predsjedništva, a sa mnom su stalno bili predsjednik Ratnog predsjedništva, načelnik stanice javne bezbjednosti, zamjenik komandira policije, dva pripadnika policije i moja tri borca.

Krivična prijava protiv mene je, između ostalog, podrazumijevala i čin oslobađanja ove kasarne, gdje je Munir Alibabić naglašavao da sam ja dobio zadatak od KOS-a u vezi s ovom kasarnom, što su demantirali svi učesnici ove akcije potencirajući upravo moju sposobnost i hrabrost i naglašavajući da sam ja upravo radio i činio svaki korak po uputstvima Ratnog predsjedništva. Zanimljivo je spomenuti da je povodom oslobađanja kasarne u Pazariću okružni vojni tužilac Mustafa Bisić rekao: “Zašto ih nisi sve ubio kao mi ovdje pa da budeš naš narodni heroj?” U ovoj kasarni bilo je više 200 pitomaca srednje škole, dakle maloljetnika koje bi okružni tužilac Bisić ubio.

STAV: Možete li nam reći šta se potom događalo u vezi s organiziranjem odbrane na hadžićkom ratišu?

REKIĆ: Poslije oslobađanja kasarne u Pazariću stepen organizacije jedinica na tom području i dalje je bio veoma slab te se pristupilo jačanju tih jedinica kroz formiranje TO. Takvi sastavi bili su veoma slabo naoružani, bez opreme, većina bez uniformi pa i bez adekvatne obuće. Uspostavljanjem štaba TO učinjen je ogromni napredak u organizacionom smislu, ali je činjenica da ni u jednoj jedinici nije izvršena pojedinačna obuka, a kamoli specijalistička ili zajednička obuka. O obuci komandi i štabova definitivno nismo mogli ni pomisliti u tom vremenu.

Komandiri jedinica bili su bez iskustva u vođenju borbenih akcija, dok su na strani neprijatelja jedinice bile organizirane, izvrsno naoružane i opremljene, a njihove starješine iz bivše JNA osposobljene za vođenje takvih jedinica, a time i oružane borbe. Da bismo se uspješno suprotstavili mnogo bolje naoružanom, opremljenom i obučenom neprijatelju, bilo je neophodno uspostaviti određenu doktrinu koja bi dala odgovor na pitanje kako odbraniti slobodnu teritoriju i s vremenom iz defanzivnih dejstava preći u ofanzivna, oslobađajući i stvarajući novu slobodnu teritoriju. Mi nismo imali dovoljno vremena da čekamo bilo čija uputstva i sami smo u tom kraju morali doći do kvalitetnih rješenja, tako da se pronalazi odgovor u formiranju manjih diverzantskih sastava u koje ulaze rezervni policajci i osobe koje su u bivšoj JNA služile vojsku u diverzantskim, izviđačkim ili vojno-policijskim jedinicama, a po formiranju takvih jedinica, uz brzu dodatnu obuku, obučili bi ove sastave na viši nivo.

Ovakve jedinice svakodnevno su upućivane u borbe i, vršeći napade, prepade, ispade ili ubacivanje u neprijateljsku pozadinu, redovno i svakodnevno nanosile gubitke u živoj sili i MTS, te se na taj način stvarala kod neprijatelja lažna slika o našoj snazi, organiziranosti ili opremljenosti. Dok diverzantski sastavi vode svakodnevnu borbu, a nekad i demonstrativna dejstva, na širokom frontu hadžićkog ratišta slama se napadna moć neprijatelja i dovodi ga se u poziciju strateške defanzive, te je na slobodnoj teritoriji omogućeno relaksirano formiranje krupnijih sastava i jačanje Armije Republike BiH.

S obzirom na to da je u tom periodu bilo svega nekoliko neuspješnih napada neprijatelja iz smjera Hadžića, možemo zaključiti da je u početnom dijelu rata doktrina razvoja malih diverzantskih sastava donijela očekivane rezultate. Pripadnici moje jedinice uglavnom su bili rezervni policajci ili borci koji su se do tada istakli svojom smjelosti i hrabrosti u raznim borbama. Svi ti pripadnici prošli su provjeru jer nisam želio u jedinici imati ljude sklone kriminalu, alkoholu ili drogi. Formirali smo kasarnu u kojoj je vladao red i disciplina, tako da su pripadnici ove jedinice boravili sve vrijeme u kasarskim uvjetima. Dan je započinjao s jutarnjim vježbanjem, a zatim intenzivnom obukom kojom sam ja rukovodio. Kada sam osposobio instruktore da mogu samostalno izvoditi obuku s vojnicima, ja sam tad preuzeo obučavanje komandira vodova i četa.

Ukupna je zamisao podrazumijevala da ću te obučene pripadnike moje jedinice veoma brzo upotrijebiti, i tako ih obučene za komandire vodova, četa, komandantnih bataljona postaviti kao komandni kadar u jednoj manevarskoj brigadi. Takva manevarska brigada s tako obučenim komandnim kadrom sasvim bi sigurno bila najbolje obučena jedinica tog ekvivalenta u Armiji BiH i njena bi misija bila izvođenje ofanzivnih borbenih dejstava i sasvim sigurno učešće u deblokadi Sarajeva.

Jedinica kojom sam komandirao samo je u jednoj akciji djelovala na Igmanu i tom prilikom sam ranjen, dok je u svim drugim borbama djelovala izvan ovog područja. Ovo posebno ističem jer se provlači mišljenje da smo mi djelovali na Igmanu, što nije tačno. U toj jedinici koju sam formirao na području Pazarića ušao je i jedan vod jačine oko 30 boraca iz Mostara, koji su kod mene proveli više mjeseci na osnovu dogovora između načelnika policije u Mostaru Safeta Memića i mene i koji su tokom boravka na ovom području na najiskreniji i najpošteniji način učestvovali u borbenim akcijama u Bosni, dolazeći iz Hercegovine i na taj način pokazujući svoje opredjeljenje i poštovanje svih postavljenih ciljeva donesenih od Predsjedništva RBiH i njenog predsjednika rahmetli Alije Izetbegovića. Odmah po formiranju, jedinicu sam nazvao Diverzantski odred “Dido”, s obzirom na to da smo mi djeca tako zvali mog rahmetli oca i iskreno se nadao da će on, ako čuje za uspjehe te jedinice i s takvim imenom, znati da sam ja komandant te jedinice i da mu na taj način odajem poštovanje kao svom roditelju.

Svojim ponašanjem, disciplinom i rezultatima u borbi ta jedinica je svim drugim jedinicama služila kao primjer i mnogi borci željeli su biti njeni pripadnici. Ja se i danas ponosim tom jedinicom i svakim borcem koji je ugradio dio sebe u ostvarenje postavljenih ciljeva dajući svoj doprinos odbrani BiH kroz učešće u oružanoj borbi. Pored obuke i izvođenja borbenih dejstava mi iniciramo i intenziviramo obuku drugih sličnih sastava, tako da kroz poligone naše jedinice prolaze još stotine boraca iz drugih diverzantskih sastava s ovog područja te i na taj način jačamo odbrambenu moć naše Armije.

Kasnije su upravo takve jedinice bile osnovni nosilac ofanzivnih borbenih dejstava širom BiH i učestvovale u najslavnijim bitkama oslobađajući okupiranu teritoriju i zarobljavajući tenkove, artiljeriju i druga sredstva. Obuku u okviru Diverzantskog odreda “Dido” prošli su diverzanti kod Grobara, Pidža, rahmetli Coceta, Enizovi diverzanti, preko 50 boraca iz Mostara i još mnogi drugi. Tokom izvođenja borbenih dejstava u Diverzantskom odredu “Dido” bila su četiri šehida, čije stradanje obilježavamo svake godine 4. decembra okupljajući se na Brezovači, gdje je jedan od njih i ukopan pored pokojnog Čede Domuza.

STAV: Kako su Vaši borci reagirali na Vaše kidnapiranje i zatvaranje?

REKIĆ: Moji borci me nisu ostavili ni kad su me nepravedno zatvorili. Tražili su me kad sam kidnapiran, a kad su poslije dva mjeseca traženja upoznati da se nalazim u pritvoru, prvo su organizirali peticiju gdje je nekoliko hiljada boraca potpisalo da se oslobodim, što je tužilac sakrio, a zatim su mi ponudili da me oslobode napadom na vojno-istražni pritvor, što sam energično odbio želeći da se branim kroz institucije moje države koja me, nažalost, tako iznevjerila u tom periodu dozvoljavajući raznim probisvjetima, kukavicama i gnjidama da me zlostavljaju i muče kao najgori ratni zločinci, a u ime te države za koju sam prolio mnogo krvi. I tokom sudskog procesa koji je vođen protiv mene moji borci su mi pomagali dolazeći mi u posjetu, donosili novac da bih mogao platiti advokata i ohrabrivali me svjedočeći i govoreći istinu, tako da sam i oslobođen od tih najtežih krivičnih djela razbijajući sve montaže u tom procesu. U vrijeme dok sam ja bio u pritvoru moji borci su nastavili borbu i s još većim motivom redali uspjehe oslobađajući zemlju, ponosno govoreći ko im je komandant, želeći i na taj način ukazati na moju nevinost.

STAV: Što znate o smrti Fadila Đoze?

REKIĆ: O smrti rahmetli Fadila Đoze ne znam apsolutno ništa, a sva saznanja koja posjedujem dobijena su putem sredstava informiranja ili tokom mog ispitivanja u prostorijama državne bezbjednosti, što apsolutno ni danas ne smatram relevantnim. Tačno je da sam s Mirsadom Ćatićem, Fadilom Đozom i Mirzom Huskićem otišao u Trnovo, gdje mi je Mirsad Ćatić načelno dao zadatak oko izviđanja jednog pravca u cilju pripreme za naredna borbene akcije. Poslije toga, Mirsad Ćatić, Đozo i Mirza Huskić odlaze ka Goraždu a ja s moja dva borca i komandantom zeničkog bataljona ostajem u Rajskom Dolu kod Trnova, što je oko 30 kilometara daleko od mjesta gdje je pucano na Ćatića, Đozu i Huskića.

Tu večer ja spavam u kući gdje je bila ambulanta i to potvrđuju i moji borci koji su bili na straži ispred sobe gdje sam spavao, kao i osoblje koje je radilo u toj ambulanti. Tek sutra saznajem da su na Grepku stradali Mirsad Ćatić, Đozo i Huskić, što me veoma iznenadilo. Kasnije svi saznajemo da su sva trojica živi te da su Ćatić i Đozo prebačeni u bolnicu u Konjicu i da su ranjeni, ali da su van životne opasnosti. Mnogo kasnije saznajem da je Fadil Đozo podlegao u bolnici u Zenici, a ustvari i ne znam da je i kada je tamo prebačen. Ovo je jedina istina u vezi s mojim saznanjima stradanja rahmetli Fadila Đoze i sve su drugo izmišljotine i laži. Na području gdje je pucano na Ćatića, Đozu i Huskića nisam bio nikad u životu i ne bih to područje mogao pronaći ni na karti.

Također mi je iz knjige Mirsada Ćatića poznato da su on i Fadil Đozo u toku najžešćih sukoba preko Kobiljače ulazili u Sarajevo i boravili u kafani “Delminijum”, te se družili i razgovarali s pripadnicima Vojske Republike Srpske, pa čak i bili u kancelariji načelnika policije Tome Kovača na Ilidži. Ja nikad nisam ni pomislio da bi na bilo koji drugi način mogao ući u Sarajevo osim pod borbom ili pretrčavajući pistu izlažući svoj život radi tog. Kako je moguće da jedan komandant taktičke grupe i njegov “logističar” ulaze u grad preko teritorije koju četnici drže pod kontrolom, meni nikad neće biti jasno bez obzira ko pokušao da mi to opravda. Optužnica ni u jednom trenutku nije ponudila bilo šta što je mene teretilo za smrt Fadila Đoze, tako da je i prvostepeni, a zatim i Vrhovni sud potpuno eliminirao bilo kakvu moju eventualnu umiješanost u ovom slučaju.

 

STAV: Šta se događa nakon što ste pušteni iz istražnog zatvora?

REKIĆ: Poslije nekog vremena uputili su me u Komandu 1. korpusa, a odatle u Štab vrhovne komande. Primili su me generali Rifet Bilajac, Zićro Suljević kao i brigadir Vejzagić, izgrlili se i izljubili i kao da sam stigao s nekog putovanja ispričali, a niko ne spominje zatvor, suđenje ili bilo šta drugo. Ponuđeno mi je nekoliko komandnih dužnosti. Prihvatio sam da idem u 3. korpus, gdje nisam nikog poznavao, a rečeno mi je da su me tražili komandanti Alagić i Sakib Mahmuljin. Po dolasku u Pazarić dočekuju me moji borci i već su sve organizirali, peku se janjadi kod kuće mog borca Refe, s kojim sam jednom ranjen od iste granate, a on je tom prilikom izgubio nogu. Došli su borci iz Mostara i slavlje je bilo do ujutro. Odlazim u Zenicu s Mustafom Dželilovićem, predsjednikom Ratnog predsjedništva, i tamo se javljam u Komandu 3. korpusa i dobijam zadatak da osmislim aktiviranje diverzantskih dejstava u zoni odgovornosti ovog korpusa. Odmah se bacam na posao.

 

 

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!