SEAD REKIĆ ZA STAV (1): Tjerali su me da priznam da sam htio ubiti Aliju

Optuživali su me da radim za KOS iako su upravo oni bili KOS-ovci i u prethodnom sistemu radili na poslovima kontraobavještajne zaštite, tako da su, mučeći mene, slavili svoj uspjeh izbjegavanja odgovornosti za ono što su radili u bivšoj Jugoslaviji. Tjerali su me da priznam da u BiH postoji organizirana špijunska mreža i da sam ja u toj mreži, da je Fikret Muslimović na čelu te mreže i da su u njoj također Mustafa Hajrulahović Talijan, Kemo Karišik, Agan Haseljić, Nedžad Ajnadžić i još mnogi drugi, uglavnom oficiri bivše JNA. Također su me tjerali da priznam da sam planirao ubiti predsjednika Aliju Izetbegovića, te da sam za to dobio novac, da bi mi kasnije nudili da stvarno ubijem predsjednika Izetbegovića, te da će mi sve biti oprošteno i da će me poslije skloniti negdje u inostranstvo

 

O umirovljenom brigadiru Armije RBiH Seadu Rekiću pisat ćemo i u narednim brojevima Stava kroz svjedočanstava njegovih boraca koje je kao komandant specijalnih diverzantskih jedinica obučavao na mostarskom, hadžićkom i zeničko-dobojskom ratištu. Prvi dojam u susretu s ovim čovjeku razočarat će mnoge koji su o njemu čitali u medijima u kojima je označen kao ubačeni strani agent odgovoran za izazivanje rata u Mostaru i koješta drugo. U svakom trenutku našeg razgovora ovaj školovani oficir, za kojeg i njegovi nadređeni govore da je bio jedan od najboljih komandanata diverzantskih jedinica u Armiji RBiH, odaje smirenost, govoreći precizno i s odlučnošću da napokon raskrinka one koji su ga na najteži mogući način kindnapirali, mučili, od njega iznudili lažno priznanje, a zatim, bez obzira na to što ga je prvo Vojni sud, a zatim i Vrhovni Sud BiH oslobodio od lažnih optužbi, desetljećima nastavili klevetati po medijima.

Kada govori o svojem utamničenju, osjeća se golema povrijeđenost zbog nepravde, ali emocije ćete teško primijetiti. Međutim, kada govori o svojim palim borcima i ranjavanjima u mnogim akcijama tokom obrane BiH od agresije, njemu će nekontrolirano poteći suze. Autor ovih redaka rijetko si je do sada dopuštao subjektivnost u uvodničarskim dijelovima intervjua koje je radio, ali slika čovjeka s markantnim licem kakvo viđamo u američkim ratnim filmovima niz koje nekontrolirano teku suze zaista je nesvakidašnji prizor. Skromno će reći da je ranjen osam puta, ali u razgovoru s njegovim borcima doznajemo da je broj ranjavanja mnogo veći. “Nisam ubrajao lakša ranjavanja”, sasvim će opušteno dodati Rekić bez bilo kakvog samohvalisanja. Štaviše, iz njega smo morali izvlačiti njegove uspjehe koje je ostvarivao kao komandant koji je, po riječima njegovih suboraca, uvijek išao ispred ili uz borce. I tek kroz intervjue s njegovim borcima uspjeli smo stvoriti potpunu sliku o Seadu Rekiću, odnosno tek kada smo uvidjeli u kolikoj ga mjeri poštuju nakon punih 25 godina od rata. Na pitanje šta kažu o optužbama da je KOS-ovac, njegovi borci reagiraju krajnje burno.

Jedan od njih dramatično će pokidati košulju i tražiti da mu opipamo 136 gelera koji mu se neizvađeni nalaze u tijelu i reći: “Ovaj čovjek je lio krv za ovu zemlju, uvijek je išao ispred nas, prvi u bici, zadnji u izvlačenju i neko će reći da je bio ubačeni KOS-ovac…” Drugi će svjedočiti o tome da su zajedno ranjeni i da su borci prvo željeli izvući komandanta Rekića, ali da je on stavio svoj pištolj na sljepoočnicu i rekao da će pucati ako to pokušaju. “Ja sam bio teže ranjen, ostao sam bez noge tada i moj komandant je naredio da mene prvog izvuku. Zamislite, pisali su da je namjestio tu granatu koja je i njega ranila. To što su mu radili svih ovih godina je velika nepravda, ali mi nikada nismo u njega posumnjali. Znate, kada upoznate nekoga u borbi, ne može vas u to bratstvo i povjerenje razuvjeriti neko novinsko piskaralo koje piše naručene tekstove.” Međutim, za sada da ostavimo Rekićeve specijalce čija ćemo mnogobrojna svjedočanstva uz njihovo puno ime i prezime objavljivati u nastavcima i posvetimo se prvom intervjuu Seada Rekića za neki medij i njegovo ekskluzivno svjedočanstvo o događajima koji su obilježili njegov život, ali i živote njegovih boraca. Ovo je tek početak priče o jednom golemom herojstvu, ali i golemoj nepravdi. Ovo je priča o oficiru i borcu Armije RBiH koji je tu nepravdu nadvladao i zatim ponovo pokazao herojstvo: u ime Bosne i Hercegovine i u ime svoga bošnjačkog naroda.

Stav objavljuje prvi dio intervjua sa Seadom Rekićem.

STAV: Od kada je započela medijska hajka na Vas, a prošlo je dvadesetak godina, pa zaključno s nedavnim obnavljanjem te medijske hajke na stranicama Dnevnog avaza, Vi ste uporno izbjegavali medije. Zašto?

REKIĆ: Jednostavno nemam povjerenje u medije, i to je dio mog iskustva, a siguran sam da to dijelim s mnogim građanima BiH. Određeni mediji stavljaju se u ulogu policajaca, tužilaca, advokata, sudija i donose krajnje netačne zaključke te, zastupajući pojedine interesne grupe, pokreću naručene hajke, proganjajući druge da sami ne bi bili progonjeni ili razotkriveni. Poslije jedne emisije na Federalnoj televiziji, koju je vodio Bakir Hadžiomerović, ja sam uputio demanti koji je djelomično pročitan. To nije bilo dovoljno i shvatio sam tada da bilo kakav demanti nema svrhu jer, da je neko želio istinu, tad bi kontaktirao sve strane i konačno donio korektan sud o nekom događaju. Samo je jednom sa mnom razgovarala jedna mlada novinarka, ali ništa od toga nije objavljeno, tako da mi je i na taj način dato do znanja da nikog i ne zanima istina.

Moji roditelji i brat koji je bio 100 posto ratni vojni invalid strašno su patili zbog svih tih natpisa po novinama. Prvo je umro moj otac, a ispod njegovog kreveta pronašli smo sve uredno složene Slobodne Bosne u kojima su izlazili naručeni tekstovi protiv mene, dva mjeseca poslije je umrla moja majka i ispod njenog kreveta su pronađene iste novine od broja do broja, a zatim je umro moj brat, i isto je bilo i kod njega. Nikad nisu ni s kim pričali o mom proganjanju, nosili su to u sebi i znam da su tu patnju ponijeli u mezarluk. Međutim, sada, dok iznosim istinu o mom stradanju i stradanju moje porodice, ja konačno želim da ukažem i na pojedince koji su organizirali progon ne samo mene nego i mnogih drugih iskrenih boraca i patriota i na taj način svjesno ili nesvjesno pomagali agresoru podržavajući ili primjenjujući metode specijalnog rata, šireći nepovjerenje u komandni kadar i politički vrh naše zemlje .

STAV: Jeste li bili pripadnik KOS-a, kako Vas etiketiraju u nekim medijima?

REKIĆ: U spomenutom demantiju koji sam uputio Federalnoj televiziji dao sam odgovor na ovo pitanje i ovom ću prilikom ponoviti. Sve vrijeme boravka u bivšoj JNA bio sam na komandnim dužnostima i nikad nisam radio posao obavještajnog ili kontraobavještajnog oficira niti sam prošao bilo kakvu obuku za ove poslove, tako da nisam bio kosovac. Svi oficiri bivše JNA imali su saradnju s oficirima u okviru svoje komande i to se apsolutno podrazumijevalo, pa tako i s oficirima za bezbjednost, logistiku, moral. Kao subjekti bezbjednosti i samozaštite u svojim jedinicama, bili su odgovorni za planiranje, realizaciju i kontrolu provođenja mjera bezbjednosti u cilju zaštite ljudskih života i materijalnih sredstava. To se radi u svim vojskama svijeta, to se radilo u Armiji BiH, i sada se radi. Dok sam bio u bivšoj JNA, vrijedio sam za jednog od najsposobnijih oficira. Kad sam spoznao namjere te vojske, potpuno sam se opredijelio da sa svojim narodom branim BiH, uključivši sve moje sposobnosti i potencijale. Kosovac sam postao u prostorijama službe državne bezbjednosti u Sarajevu 1993. godine, gdje su me nezakonito kidnapirali i uz primjenu nacističkih, KGB i udbaških metoda zvjerski mučili dva mjeseca i potpuno fizički i psihički slomili da bi me prisilili da dam izjavu koja nije istinita. Da bih ostao živ, morao sam tu izjavu naučiti napamet, što je provjeravano više dana. Sve to vrijeme, pa i kad sam poslije prebačen u pritvor, niko nije znao gdje se nalazim, ni rodbina, ni prijatelji, ni poznanici.

Trebalo mi je 11 godina da saznam imena tih zločinaca iz proklete državne bezbjednosti koji su vještinu mučenja Bošnjaka u prošlosti uvježbali do savršenstva. Poslije takvog mučenja me prebacuju u pritvor, kad počinje javna kampanja protiv mene, i opet tortura. Tek poslije mjeseca mjeseca rodbina i prijatelji saznaju gdje se nalazim. Pravnu kvalifikaciju svih postupaka pripadnika službe državne bezbjednosti dat će nadležni stručnjaci i na taj ćemo način spoznati količinu i težinu krivičnih djela koji su učinjeni prema meni. Od istih struktura slijedi privođenje i priprema svjedoka optužnice uz maksimalnu saradnju tužioca Mustafe Bisića i istražnog sudije Senada Krehe, a u više su slučajeva ti svjedoci zatvarani, mučeni i pod prijetnjom likvidacije i strijeljanja iscrpljivani gladovanjem i nespavanjem i bez vode za piće, ucjenjivani ili su im davana razna lažna obećanja, a jedan je čak i ranjen tokom ispitivanja. Razlika između onog što sam poslije dva mjeseca pod užasnim mukama i torturom morao reći i razlika između onog što su rekli svjedoci optužbe uvjetovala je oslobađajuću prvostepenu presudu Vojnog suda, a zatim i oslobađajuću pravosnažnu presudu Vrhovnog suda BiH, poslije čega odlazim dalje ratovati napuštajući taj svijet kukavica, munafika i lažljivih ljigavaca.

STAV: Možete li nam detaljno opisati okolnosti pod kojima ste mučeni? Vi u tom vremenu s hadžićkog ratišta odlučujete sa svojim borcima preći na sarajevsko, zar ne?

REKIĆ: Jednostavno nisam mogao više izdržati taj pogled s padina Ormanja i gledati kako granate padaju na Ali-pašino Polje i okolne zgrade iz kojih se poslije diže gusti crni dim i mogao sam samo zamisliti kako je teško živjeti u gradu u takvim uvjetima, a posebno kako je roditeljima koji imaju djecu. Taj pogled me počeo proganjati i brzo donosim odluku da s jedinicom preko piste uđem u grad i da kao stručnjak za borbu u naseljenom mjestu dam svoj doprinos ukupnoj borbi u gradu. Jedne noći krajem januara 1993. godine s jedinicom prelazimo pistu u vrlo rizičnim uvjetima i usput prenosimo veće količine opreme i naoružanja koje ćemo kasnije podijeliti. Po prelasku piste, ministar unutrašnjih poslova Jusuf Pušina organizirao je svečanu večeru povodom mog ulaska u grad i rasporedio me da u upravi policije vodim borbena dejstva policije širom BiH. Moju je jedinicu rasporedio u okviru specijalne policije. Iskreno, meni se to nije dopadalo jer sam svakodnevno dolazio na posao, uglavnom pisao nešto u kancelariji dok je oko nas bjesnio rat. Predlagao sam inspektoru Maliku Kriviću, koga sam cijenio, da poslije radnog vremena idemo u neku jedinicu i da se uključimo u borbene aktivnosti. Međutim, i pored obostrane želje, to nam nije dozvoljeno.

S obzirom na to da sam u vrijeme boravka u Mostaru i Pazariću imao veoma značajna zapažanja o pojedinim ljudima i događajima, odlučio sam da s tim zapažanjima upoznam pripadnike državne bezbjednosti cijeneći da će oni najbolje iskoristiti ova saznanja. Nekoliko sam puta putem telefona tražio Munira Alibabića sa željom da se sastanem i njemu prenesem ta zapažanja. Tek nakon trećeg zvanja mi je rečeno da dođem i po dolasku u te prostorije upućen sam u jednu kancelariju na trećem spratu zgrade državne bezbjednosti. Sa mnom je razgovor vodio jedan mladi inspektor i djelovao je potpuno bezlično i, u suštini, nezainteresirano. Poslije oko pola sata ulazi jedan drugi pripadnik državne bezbjednosti i veoma drsko me počinje ispitivati. Rekao sam da sam sam došao u ove prostorije tražeći razgovor s ciljem da prenesem moja zapažanja u vrijeme boravka u Mostaru i Pazariću, što je on ignorirao i postajao sve drskiji i bezobrazniji prema meni. Ti razgovori trajali su nekoliko dana, poslije kojih su me strpali u kola i odvezli do stana prijeteći da sam u kućnom pritvoru i da nigdje ne smijem odlaziti iz stana niti kontaktirati sa svojim borcima. Poslije nekoliko dana pozvali su me da dođem u iste prostorije na trećem spratu i od tada počinju najstrašniji trenuci u mom životu.

Želim jasno reći da ja nisam uhapšen na Igmanu ili bilo gdje drugo, kako pojedini lažljivci i gnjide pišu, već sam se lično javio u prostorije državne bezbjednosti s namjerom da prenesem bezbjednosno interesantne događaje i moja saznanja u vrijeme boravka u Mostaru i Pazariću. U početku su sa mnom vođeni razgovori koji su bili usmjereni s interesiranjem ka raznim osobama, a posebno ka oficirima bivše JNA. Ja sam odgovarao iskreno i istinito dajući odgovore na sva pitanja u granicama mojih spoznaja o tim ljudima. Tokom navedenog isljeđivanja napominjem da mi nikad nije uručeno bilo kakvo rješenje o zadržavanju, nisam imao advokata, niti je istražni sudija bio prisutan ovoj strašnoj torturi, zlostavljanju i mučenju.

Istražitelji državne bezbjednosti iživljavali su se zvjerski nad mojim tijelom i umom i dovodili me u potpuno stanje obamrlosti, tako da je moj život visio o tankom koncu. Optuživali su me da radim za KOS iako su upravo oni bili KOS-ovci i u prethodnom sistemu radili na poslovima kontraobavještajne zaštite, tako da su, mučeći mene, slavili svoj uspjeh izbjegavanja odgovornosti za ono što su radili u bivšoj Jugoslaviji. Tjerali su me da priznam da u BiH postoji organizirana špijunska mreža i da sam ja u toj mreži, da je Fikret Muslimović na čelu te mreže i da su u njoj također Mustafa Hajrulahović Talijan, Kemo Karišik, Agan Haseljić, Nedžad Ajnadžić i još mnogi drugi, uglavnom oficiri bivše JNA. Također su me tjerali da priznam da sam planirao ubiti predsjednika Aliju Izetbegovića, te da sam za to dobio novac, da bi mi kasnije nudili da stvarno ubijem predsjednika Izetbegovića, te da će mi sve biti oprošteno i da će me poslije skloniti negdje u inostranstvo.

Ispitivanja su trajala danima bez spavanja, a jednom čak šest dana i noći neprekidno, prijetili su mi smrću i ubistvom moje porodice sve do desetog koljena, nestankom bez traga da nikad niko i ne sazna za moje kosti. Sve vrijeme ispitivanja sjedio sam na jednoj drvenoj stolici uz zabranu da se pomjerim, tako da mi se tijelo potpuno ukočilo, noge su mi trnile od stopala do koljena, a posebno stopala, i imao sam strašne grčeve u nogama. Kad sam konačno dobio odobrenje da ustanem, noge uopće nisam osjećao te bi padao na pod jer nisam mogao upravljati nožnim mišićima. Nekoliko puta sam gubio svijest, poslije čega bi me polijevali vodom i šamarali da bih došao sebi, dok sam i dalje drhtao i osjećao hladnoću po cijelom tijelu. U trenucima krajnje iscrpljenosti poslije višednevnih ispitivanja nosili su me na kraju do prizemlja s trećeg sprata, gdje sam spavao na bolničkim nosilima koja su bila okorjela od sasušene krvi i pokrivao sam se nekim starim zimskim kaputima. I danas se pitam čiji li su to bili krvavi zimski kaputi.

Sve je imalo neki specifičan miris, pa sam mislio da tako miriše smrt. Kao kroz bunilo se sjećam dok sam u košmaru spavao na tim nosilima, da je njih nekoliko ulazilo u tu prostoriju, udarali su me nogama po cijelom tijelu i jednom prilikom mi slomili dva zuba, a potom me gušili tim kaputima. Često su mi zabranjivali da koristim nužnik pa sam mokrio u odjeću i strašno smrdio, a poslije izvjesnog vremena sam dobio i vaške, što je dodatno otežalo moju situaciju. Nokti su mi izrasli preko jednog centimetra, a glava i tijelo su me nesnosno svrbili, tako da sam od češanja bio sav u krastama.

Nisam se brijao, kosa mi je bila porasla i neuredna, tako da sam izgledao kao strašilo. Danima i danima negirao sam sve za šta su me ti katili optuživali jer to apsolutno nije imalo nikakve veze sa stvarnošću i istinom. Jedan istražitelj mi je rekao da ću priznati sve što on govori inače će mi isisati svaku koščicu u tijelu pokazujući to na prstima svoje ruke prinoseći ih ustima i proizvodeći zvuk sisanja. To je ponavljao više puta, tako da mi se zgadio i počeo sam povraćati. Pod prijetnjom smrti i iscrpljen do te mjere da više nisam imao ni najmanji otpor u mom tijelu ili umu, ja potpisujem sve što je stavljeno pred mene. Sjećam se da sam u jednom trenutku “priznao” čak i da sam ubio predsjednika SAD Kennedyja. Tad nisam mogao normalno ni disati ni razmišljati, sve mi je to bilo strašno opterećenje. Počeo sam halucinirati i tonuti u neki vrtlog i postajalo mi je svejedno šta će se desiti sa mnom.

Kasnije, mnogo kasnije, dozvolili su mi da odrežem nokte, doveli su bricu koji me ošišao i dozvolili su da se okupam, pa sam čak dobio i čist veš. Donji veš koji je bio na meni svih tih dana bio je u rupama, a tkanina se cijepala na dodir i nesnosno je smrdio. Prije ispitivanja i strašne torture kojoj sam bio izložen u vrijeme mog kidnapiranja od strane pripadnika službe državne bezbjednosti imao sam od 98 do 100 kilograma, da bi poslije svega imao 48 kilograma i ličio na kostura. Danima sam učio napamet sve što sam potpisao i to sam prepričao dok su oni snimali. Poslije skoro dva mjeseca prebacili su me u vojno istražni zatvor, gdje su me dodatno krili pa čak i od osoblja Međunarodnog crvenog krsta, te sam pomislio da će me ubiti. Tortura se nastavlja, a moja rodbina i saborci tek poslije oko tri mjeseca saznaju da sam u pritvoru. Međutim, kada su počeli dolaziti u posjetu, Senad Kreho, predsjednik okružnog vojnog suda, odvraćao ih je i govorio da ne dolaze više jer će i oni biti ispitivani. Taj predsjednik suda je dolazio na posao opasan redenikom i pištoljem kao neki kauboj i svi su pritvorenici zazirali od njega, bio je veoma bahat i neodmjeren. Glumio je nekog frajera i ponašao se tačno onako kako u knjigama opisuju nekog upravnika logora. (Nastavit će se)

PROČITAJTE I...

Već nekoliko mjeseci traju prepirke mještana Fojnice u vezi s premještanjem Muharem efendijine džamije u ovom gradu. Stara građevina iz 17. stoljeća već je odavno postala suviše mala za sve tamošnje vjernike i neuvjetna za sve aktivnosti; dio džematlija želi premještanje džamije i ugrađivanje njenih dijelova u novu džamiju, za čiju su gradnju pronađeni donatori, ostatak džemata takvoj se ideji protivi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!