SDP između partije i države

Stvarnog pobjednika na općim izborima u BiH nema, a sve su stranke prisiljene na koaliranje na sva tri nivoa, u vrlo različitim, počesto i vrlo neprincipijelnim koalicijama i kombinacijama. Međutim, ozbiljnost političkog trenutka, prijetnje secesijom iz RS-a, naoružavanje paravojnih jedinica, potpuna opstrukcija normalnog funkcioniranja države i realno nepovoljnija klima za nastavak evropskih integracija uvjetuju odgovorno i promišljeno ponašanje svih glavnih političkih aktera – i na vlasti i u opoziciji

 

Crveno-crna koalicija ili velika koalicija samo su dva naziva, dvije sintagme u javnom govoru koje se koriste za vrlo dugo – od Erhardove vlade (1966–1969) – nezamislivu saradnju dvaju glavnih političkih blokova u Njemačkoj, vlade kršćanskih demokrata i socijaldemokrata. No, slijedom različitih uzroka, političkih i društvenih tendencija, nezamislivo je postalo realnim već nakon prve, ali i treće tijesne i relativne pobjede CDU/CSU demokršćanske koalicije. I… funkcioniralo je, u mandatima od 2005. do 2009. i od 2013. do 2017. godine. Sličan se proces događa i sada. Njemačka će iz postizborne krize izaći s još jednom velikom koalicijom koja će, osim na interesu, počivati i na načelima, posebno onima koji se protive ekstremizmu, nasilju u politici te šovinizmu i rasizmu, odnosno potvrđuju sekularni, inkluzivni politički poredak u zemlji.

Ono što je za naše prilike u ovom zanimljivo i važno jeste da se baš Socijaldemokratska partija Njemačke (SPD) odlučila za popuštanje i pregovore o koaliciji, iako je odmah po objavi izbornih rezultata izjavila da u ovom mandatu ostaje u opoziciji. No, kada je postalo jasno da demokršćanima kao relativnim pobjednicima za sastavljanje vlade preostaju samo nacionalistički ekstremisti iz AfD-a (Akcije za Njemačku) i da se time otvaraju vrata vlasti stranci koja ne krije svoje nedemokratsko lice i namjere, čime se ugrožavaju temelji moderne njemačke republike, SPD je odlučila, iz hlada opozicije, preuzeti odgovornost vlasti kako bi zaštitila postignute standarde i principe na kojima počiva Republika.

PRAVA TRADICIJA SDP-a

Vratimo li se malo unazad, sjetit ćemo se da je bosanskohercegovački SDP, prvo kao Stranka demokratskih promjena, pa potom i kao reformirana Socijaldemokratska partija, u kritičnim trenucima za opstojnost Bosne i Hercegovine čvrsto stajala na odbrani njezine državnosti i nezavisnosti i ustavnog uređenja. U tom smislu, demokratski je prihvatila volju većine glasača 1990. godine i prepustila tzv. nacionalnim strankama da formiraju vlast.

Nadalje, kada su tu vlast napustili kadrovi SDS-a, a kasnije i HDZ-a, u skladu s ustavnim i zakonskim odredbama, usred najteže političke krize i agresije, pristali su ući u vlast, nastavivši joj davati demokratski, višestranački i višeetnički karakter. Time je vrlo odgovorno doprinijela da se kao “zaraćena strana” pojavljuje i legitimira Vlada Bosne i Hercegovine, a ne tek neka muslimanska strana, unatoč trudu nekih medija da rat prikažu građanskim i međuetničkim. Ljudi koji su proveli reformu bivšeg Saveza komunista u Socijaldemokratsku partiju, poput Nijaza Durakovića, Mire Lazovića, Ive Komšića, Mirka Pejanovića, pa i tada mladog Zlatka Lagumdžije, bili su oslonci i Aliji Izetbegoviću i SDA, jer su dijelili ista načela na kojima je počivala Bosna i Hercegovina kao mlada, međunarodno priznata, a napadnuta država. Nije bilo mjesta strahu, čak niti nelagodi da će SDP-ovi nosioci najviših državnih funkcija ili SDP kao stranka zastupati stavove koji ne bi doprinosili jačanju položaja države i njezinih institucija.

Stoga na prvi pogled nije jasno zašto u ovom vremenu novih, ozbiljnih izazova za državnost i same temelje Bosne i Hercegovine SDP tu tradiciju ne slijedi. Nakon što je propašću “Aprilskog paketa” nastao vakuum i nakon što su reforme ka funkcionirajućoj državi, osim u sektoru odbrane, bile gotovo zaustavljene, SDP se sve više okretao prizemnoj borbi za vlast, usvajajući neke političke floskule zaostale iz srbijanske propagandne mašinerije, posebno onu o podjeli na “građanske” i “nacionalne” stranke, te izjednačavanju krivice “tri nacionalističke” politike i za rat i za stanje u državi koja se sporo integrirala.

Naravno da i SDA snosi određenu odgovornost za neke procese koji su počeli dominirati političkom scenom, posebno u sferi privredne korupcije, birokratske neefikasnosti i arogancije, zapuštanja infrastrukture i slično. No, u odnosu na očuvanje demokratije, zaštitu i promociju ljudskih i građanskih prava, bilo je doista neistinito, tendenciozno i u krajnjoj konsekvenci štetno SDA stavljati u istu ravan s nacionalnim strankama Hrvata i Srba. Bilo je dovoljno samo uporediti stanje povratka izbjeglica i prognanih, inkluzije predstavnika svih naroda u organe vlasti i državnu službu, slobode medija na područjima pod vlašću SDA i ostalih “nacionalnih stranaka”, posebno u RS‑u.

Ne treba zaboraviti da je u tom periodu došlo i do generacijske smjene na čelu SDP-a. Nova generacija, osim volje za moći, nije pokazala volju za očuvanje principa na kojima počiva država, za ravnotežu građanskog i nacionalnog principa, a sve one koji su mislili drukčije i nastojali očuvati ozbiljnost i odgovornost SDP-a bili su udaljeni, otjerani ili marginalizirani, pa čak i oni pojedinci koji su iznijeli teret reforme, afirmacije državnosti, agresije i poslijeratne stabilizacije. Ta politička nezrelost i pohlepa za vlašću dovela je SDP na koncu u poziciju da kao vladajuća stranka Alijanse krene u obračun s ljudima koji su za vrijeme agresije odigrali ključne uloge, poput Muhameda Šaćirbegovića, naprimjer.

Besmislen narativ o nacionalnim strankama koje su podjednako krive za stanje u zemlji sve se više zaoštravao, a SDP je 2006. godine ušla u opasan eksperiment kandidature Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva, znajući da će za njega glasati Bošnjaci. Time je, osim ukazivanja na apsurdne odredbe Ustava i zakona o izboru članova Predsjedništva, izazvao HDZ, koji je bio u određenoj defenzivi i pomogao mu da na retorici “legitimnih” Hrvata znatno ojača, štaviše, da započne saradnju sa SNSD-om i u dobroj mjeri oslabi stvarne građanske pozicije, one koje vode računa o nužnom etničko-nacionalnom balansu koji je, uostalom, inaugurirala Komunistička partija, čiji je SDP slijednik.

Druga Komšićeva kandidatura 2010. godine bila je najobičnija provokacija koja je samo dodatno radikalizirala HDZ i njegove satelite, ojačala njegovu saradnju sa SNSD-om i time aktivno pomogla protubosanski front ovih dviju stranaka koje su sve manje sakrivale svoje namjere opstrukcije integrativnih procesa i dovođenja Bosne i Hercegovine u kategoriju “neuspjelih država”. Štaviše, mobiliziran je političko-diplomatski, pa i obavještajni aparat susjednih država, pokrovitelja srpske i hrvatske politike u Bosni i Hercegovini koji je počeo aktivno podupirati opstrukcije i blokade, te promovirati retoriku SNSD-a i HDZ-a unutar evropskih institucija.

OZBILJNO VRIJEME, NEOZBILJAN KANDIDAT

Licemjerno je tvrditi kako SDP neće sarađivati s nacionalnim strankama, ne samo zbog neutemeljenog izjednačavanja probosanskih i protubosanskih političkih snaga već i zbog realnosti izbornih rezultata, jer će upravo to biti modus operandi u slučaju da SDP bude relativni pobjednik izbora na nekom od nivoa vlasti. Naime, stvarnog pobjednika na općim izborima u BiH nema, a sve su stranke prisiljene na koaliranje na sva tri nivoa, u vrlo različitim, počesto i vrlo neprincipijelnim koalicijama i kombinacijama.

Međutim, ozbiljnost političkog trenutka, prijetnje secesijom iz RS-a, naoružavanje paravojnih jedinica, potpuna opstrukcija normalnog funkcioniranja države i realno nepovoljnija klima za nastavak evropskih integracija uvjetuju odgovorno i promišljeno ponašanje svih glavnih političkih aktera – i na vlasti i u opoziciji. Kada već dio centralne i federalne vlasti (HDZ) te vlast RS-a, radi vlastitih ciljeva, nisu odgovorni u čuvanju svih ustavnih aspekata, onda svi ostali to moraju biti. Dva su, međutim, procesa koji to opovrgavaju. Prvi je treća kandidatura Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva, što je SDP izjavom svog predsjednika Nermina Nikšića podržao, a druga je gotovo potpuna saglasnost suštinski desne i radikalne srpsko-hrvatske retorike o opasnostima stvaranja islamske države pod patronatom SDA i Turske (sic!) u formi nametanja građanskog uređenja i istih takvih optužbi koje se daju čuti iz “građanskog”, odnosno lijevog bloka u Federaciji.

Naprosto je nevjerovatno da SDP oko ovog potonjeg nije zauzeo stav kakav je, recimo, suočavajući se sa sličnim optužbama za vrijeme agresije, imao i aktivno sudjelujući u vlasti koju je dio zapadnih medija proglašavao muslimanskom i/ili islamističkom. Znaju vrlo dobro SDP-ovci da su te optužbe neutemeljene, ali iz pobuda predizborne kampanje i pokušaja smjene SDA s vlasti, služeći se istom ili sličnom retorikom koja dolazi od Dodika i Čovića, u tome ustrajavaju. Meta im je ista, SDA za koju procjenjuju da je sve slabija, pa su makijavelistički sredstva opravdana ciljem.

U vezi s Komšićevom kandidaturom očito postoje aporije unutar SDP-a koje je izrazio možda njezin najjači kadar Denis Bećirević. Čak je i partizansko glasilo Oslobođenje, iz pera kolumniste Gojka Berića, izrazilo suprotan stav, a javio se i Zlatko Lagumdžija, arhitekta SDP‑ove provokacije s prvom i drugom Komšićevom kandidaturom, i izrazio neslaganje. Bećirević se, u skladu s proklamiranim građanskim konceptom, zalaže za jednog kandidata za člana Predsjedništva, bez obzira na nacionalnu pripadnost.

Time pokušava odmaknuti SDP od samoubilačke kadrovske politike u RS-u, svjestan da je u ovom entitetu potreban savez probosanskih snaga kao jedina stvarna politička opozicija Dodikovom režimu, ali nastoji i kompromitirati besmislenu i provokativnu Komšićevu kandidaturu, ne napuštajući pritom građanski koncept. Naime, Komšićeva je kandidatura lažno građanska jer mu u najvećoj mjeri samo bošnjački glasovi daju legitimitet. Važno je da i ovaj put, kao i na prošlim izborima, Bošnjaci to prozru. Dakle, Bećirević ovom vrlo pažljivom retorikom ukazuje na povratak tradiciji SDP-ovog djelovanja, balansu građanskog i nacionalnog, odmaku od bilo kakvog, ma kako zamaskiranog velikosrblja i jačanju državnosti Bosne i Hercegovine, posebno organizacijom političkih snaga u manjem entitetu. Sve to predstavlja i one aspekte politike partije na čije se tradicije SDP poziva.

Može se zaključiti kako je Denis Bećirević artikulirao glas vjerovatne većine SDP-ovog članstva i birača, na tragu svijesti sestrinske joj stranke u Njemačkoj o potrebi odlučne zaštite principa i dosegnutih standarda Republike. Takav će uvijek biti dobrodošao partner SDA, ma kako se to sada dalekim činilo. Treba se samo podsjetiti povjerenja koje je vladalo između lidera SDA i SDP za vrijeme agresije, kada su se branila načela i standardi modernog društva, naspram projekata šumskih republika baziranih na masovnim zločinima. Zato je vrlo važno da retorika izjednačavanja “nacionalnih” stranaka ustupi mjesto retorici okupljanja patriotskih snaga u ovom opasnom vremenu.

PROČITAJTE I...

U BiH je iz Hrvatske pobjeglo najmanje stotinu okrivljenika ili osuđenika, najviše za privredni i organizirani kriminal, utaje poreza ili korupciju, ali i ratne zločine, te ubistva i pljačke. Ima i podosta slučajeva gdje ugroženi bosanski Hrvati bježe u matičnu domovinu u bijegu od pravosuđa BiH. Smatra se da je više od dvije stotine raznih pravomoćno osuđenih i nepoznat broj nepravomoćno osuđenih ili okrivljenika za najteže zločine iz BiH pobjeglo u Hrvatsku ili Srbiju, zavisno o drugom državljanstvu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!