Savremeni mitovi i legende: Ko je odbranio Sarajevo

Ovdje izneseni brojevi pomažu da barem donekle razbijemo nekoliko uvriježenih mitova koji već desetljećima egzistiraju kao nepobitne istine u različitim interpretativnim sarajevskim zajednicama, uključujući stranke, medije, određene sarajevske kvartove, kafane, grupe na Facebooku i slično. Jedan od njih jeste da je Sarajevo uglavnom odbranila sarajevska raja. Drugi je da se sarajevska raja bila sakrila u podrume, pres-centre i pod radnu obavezu, pustivši došljake i izbjeglice da ih brane. Treći mit kaže da su Sandžaklije apstinirale od sudjelovanja u odbrani od agresije, da su sve zakuhale pa pobjegle, a četvrti da su Sandžaklije činile većinu u sarajevskim jedinicama Armije RBiH. Po još jednom mitu, Armija RBiH bila je izrazito multietnička

 

 

Kada je 20. juna 1992. u Bosni i Hercegovini proglašena opća mobilizacije, već su na desetine hiljada djevojaka i muškaraca širom Republike bili dobrovoljno pristupili Teritorijalnoj odbrani Bosne i Hercegovine, stavljajući se na raspolaganje državi koja je otpočela svoju borbu za samostalnost. Među njima su bili pripadnici svih nacionalnosti, pri čemu su Bošnjaci činili uvjerljivu većinu.

Prema podacima objavljenim u knjizi Nihada Halilbegovića Sarajevo od referenduma do agresije i napada na grad 5-6. aprila 1992. godine, u Općini Centar u redove TO RBiH dobrovoljno se od 4. do 24. aprila 1992. godine javilo 5.220 osoba, od čega je Bošnjaka bilo 89,1%, Srba 4,9%, Hrvata 4,8% i ostalih 1,2%, i to u općini u kojoj su Bošnjaci činili tačno 50,2% stanovništva.

Mobilizacijom postojeća ne tako obećavajuća nacionalna šarolikost novonastale Armije RBiH nije bila procentualno povećana. Prema podacima koje je u tekstu Formiranje i karakteristike Armije Republike Bosne i Hercegovine prošle godine objavio general Fadil Hasanagić, u jedinicama Armije RBiH 1992. godine nalazilo se 89,1% Bošnjaka, 6,03% Hrvata, 3,22% Srba i 1,65% ostalih. S vremenom se taj procent mijenjao, pa je 1995. godine, od ukupno 211.036 vojnika, Bošnjaka bilo 96,37%, Hrvata 1,08%, Srba 0,52%, a ostalih 2,03%.

Među jedinicama Armije RBiH koje su prednjačile u multietničnosti svog sastava bila je 1. viteška motorizovana brigada, kasnije preimenovana u 111. vitešku motorizovanu brigadu, poznata i kao 1. slavna motorizovana brigada, a koja je djelovala u sastavu 1. korpusa Armije RBiH. Analiza spiska boraca ove brigade, kojeg je 2010. godine objavio Mesud Šadinlija u knjizi Za Sarajevo, za Bosnu svoju: Od 13. novosarajevske do 111. viteške brigade, pokazuje da su, od 6.244 vojnika koji su kroz ovu brigadu prošli od njezinog osnivanja do završetka rata, Srbi i Hrvati činili 8,26% njenog sastava, odnosno, bilo ih je ukupno 516.

Od toga je u redove Armije RBiH njih 125 došlo prije proglašenja mobilizacije, što je činilo 3,2% od ukupnog broja dobrovoljaca (3.911) koji su u sastav 1. slavne motorizovane brigade ušli prije 20. juna 1992. godine. Ove podatke, naravno, treba usporediti i s rezultatima popisa stanovništva iz 1991. godine, prema kojem je u Sarajevu živjelo ukupno 36,44% Srba i Hrvata, a u općinama Novo Sarajevo, Vogošća i Centar, odakle je bila većina pripadnika ove brigade, bilo ih je po posljednjem prijeratnom popisu 37%, dok je Bošnjaka bilo 43,3%. Etnički sastav ove brigade bio je nešto iznad prosjeka 1. korpusa, u kojem su Srbi u Hrvati 1992. godine činili 6,4% sastava, 1993. godine 5,5%, 1994. godine 5,1%, a 1995. godine 5,3%.

Kroz ovu je brigadu u četiri ratne godine prošlo 278 maloljetnih dobrovoljaca, 379 žena i 118 vojnika starijih od 55 godina. Osim toga, 1. slavna motorizovana brigada u svojim je redovima imala borce rođene u više od 90 od ukupno 109 prijeratnih bosanskohercegovačkih općina. U njenom sastavu bilo je i vojnika rođenih izvan granica Bosne i Hercegovine, čak 10,4%, i to uglavnom iz Sandžaka, ali i iz drugih krajeva SFRJ.

Često se od 1992. godine do danas moglo čuti da je Sarajevo odbranila raja, a da su ga napadali papci. Pritom se pod papcima ne smatraju nužno nesarajlije, već se pod ovaj termin nastoji staviti sve ono stanovništvo Sarajeva koje se, bez obzira na porijeklo i mjesto rođenja, nije “ponašalo civilizirano prema drugim osobama, predmetima, stvarima, okolini itd.”.

Ali, da se ne lažemo, u Sarajevu se taj termin prije rata bio uvriježio i kao zamjena za “seljak”, “došlo”, “primitivac”, “nesarajlija” i podrazumijevao je ljude koji svojim ponašanjem ili izgledom odudaraju od onog što se iz neke ekskluzivističke tačke gledanja smatralo urbanim. Bio je to uvijek krajnje uvredljiv izraz, što je bilo potvrđeno i time da su papcima, eto, nazivani stanovnici Sarajeva koji su početkom rata napustili ovaj grad i otišli na okolna brda da ga gađaju i ubijaju dojučerašnje komšije i prijatelje.

Međutim, analiza sastava 1. viteške motorizovane brigade, jedne od najslavnijih u Armiji RBiH, pokazuje da se većina njenih pripadnika nije rodila u Sarajevu. Iako su njenu okosnicu činile jedince formirane u općinama Novo Sarajevo i Vogošća, a u čijem je sastavu bilo i nekoliko jedinica iz općina Centar i Novi Grad, tek 31,2% (1.946) pripadnika 1. slavne motorizovane brigade bilo je rođeno u četiri centralne sarajevske gradske općine (Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi Grad). U preostalih šest prijeratnih sarajevskih općina (Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Pale, Trnovo, Vogošća) rođeno je 11,8% (736) njenih pripadnika.

Gledajući po regijama, čak 26,4% (1.646) vojnika koji su činili 1. slavnu motorizovanu brigadu rodilo se u Istočnoj Bosni. Najviše u Foči, 7,08% (442), zatim u Višegradu (293), Goraždu (259), Rogatici (196)… Među pripadnicima brigade bilo je 7,4% (464) rođenih Hercegovaca te čak 9,8% (610) Sandžaklija. Na Kosovu je rođeno 46 boraca 1. slavne, u Makedoniji 30, Srbiji (ne računajući Sandžak) 36, Hrvatskoj 34, Crnoj Gori (bez Sandžaka) 26.

Treba uz ovo napomenuti da je među pripadnicima brigade bilo i dosta vojnika čiji su roditelji doselili u Sarajevo iz Hercegovine, istočne Bosne, Sandžaka ili nekih drugih dijelova Bosne i Hercegovine, tako da je bilo riječ o prvoj generaciji Sarajlija koje su, pored osjećaja da su Sarajlije po rođenju, bile u većoj ili manjoj mjeri svjesne i zavičajnog i regionalnog porijekla svojih familija. Drugim riječima, 1. slavna motorizovana brigada po svom je sastavu bila još i više bosanskohercegovačka (i sandžačka) nego što se to na prvi pogled čini.

Izneseni brojevi pomažu da barem donekle razbijemo nekoliko uvriježenih mitova koji već desetljećima egzistiraju kao nepobitne istine u različitim interpretativnim sarajevskim zajednicama, uključujući stranke, medije, određene sarajevske kvartove, kafane, grupe na Facebooku i slično.

Jedan od njih jeste da je Sarajevo uglavnom odbranila sarajevska raja. Drugi je da se sarajevska raja bila sakrila u podrume, pres-centre i pod radnu obavezu, pustivši došljake i prognanike da ih brane. Treći mit kaže da su Sandžaklije apstinirale od sudjelovanja u odbrani od agresije, da su sve zakuhale pa pobjegle, a četvrti da su Sandžaklije činile većinu u sarajevskim jedinicama Armije RBiH.

Po još jednom mitu, Armija RBiH bila je izrazito multietnička, a Sarajevo su zajedno odbranili svi njegovi građani bez obzira na nacionalnost, pri čemu se nizak procent nebošnjaka u njenim redovima ili preuveličava ili ignorira, ili se razgovor na tu temu proglašava nacionalizmom i brojanjem krvnih zrnaca. Postoji i mit da su ratovale uglavnom izbjeglice, ali i njemu oprečni mit da izbjeglice nisu vidjele linije.

Uvidom u podatke za jednu od sarajevskih brigada, 1. slavnu motorizovanu brigadu, interesantnu i zbog toga što po sastavu nije bila lokalna, jasno je da se pobrojani mitovi zasnivaju na nepotpunim informacijama, lažima i samoobmanama. Oni su i danas zabava za dokone, za one sklone isključivosti, uvjerene da su uvijek i u svemu samo oni u pravu, da je svijet ravan i crno-bijel unatoč svim dokazima da to tako nikada nije bilo.

PROČITAJTE I...

Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju da znaju kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina proističu iz prethodne države i njenog režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca s ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!