Savez Trumpa i Rijada najveća prijetnja miru na Bliskom istoku

Pokloni koje je kralj Salman uručio Trumpu za vrijeme posjete, u vrijednosti od 1,3 milijarde dolara, iako je ovo najislamofobičniji predsjednik u povijesti SAD-a, a kralj Salman sluga dvaju harema, Meke i Medine, otvorio je vrata za međuarapski obračun i nametanje volje Rijada nestašnom mlađem bratu koji se usudio proturječiti volji porodice Al-Saud, koja pretendira bili lider muslimanskog svijeta

Piše: Osman SOFTIĆ

Protiv Katara, najbogatije zemlje na svijetu po glavi stanovnika i jedne od najmodernijih Zaljevskih zemalja koja se drznula provoditi nezavisnu vanjsku politiku, uvedene su oštre ekonomske sankcije i potpuna blokada od nekolicine arapskih zemalja. S vremena na vrijeme, Katar je uvijek iritirao njegove veće susjede, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate, koji mu se nameću kao svojevrsni tutori.

Kakvu to onda Katar vanjsku politiku provodi kad su mu ove zemlje, zajedno s Egiptom, odlučile uvesti tako rigorozne i oštre ekonomske i diplomatske sankcije i potpunu kopnenu blokadu? Egipat je glavni vanzaljevski akter koji se pridružio sankcijama na štetu svojih vlastitih građana kojih u Kataru radi 250.000, prema kojim Katar postupa posve humano, a mogao bi ih protjerati u znak reciprociteta. U čemu je, zapravo, grijeh Katara?

Ko, zapravo, podržava terorizam i nasilje

Da krenemo redom. Katar dijeli geografski prostor sa svojim susjedima među kojima postoje čak i rodbinske veze. On je, kao i njegovi susjedi, nasljedna i apsolutistička monarhija. Kada je riječ o islamu, i u Kataru se prakticira selefistički pravac islama koji prevladava u Zaljevskim zemljama. Katar čak polaže pravo na naslijeđe Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, s kojim su preci katarske vladajuće porodice Al-Thani u srodstvu, što je izazivalo konsternaciju kod saudijskih vlasti čiji režim počiva na ugovoru porodice Al-Saud s ovim poznatim islamskim učenjakom iz 18. stoljeća, čija puritanistička interpretacija islama, iako je ona često neshvaćena na pravi način, čini okosnicu saudijskom poretku budući da mu pruža vjerski legitimitet bez kojeg bi vlast porodice Al-Saud bila neizvodiva. Katar dijeli i sličan politički model sa svojim susjedima po kojem vladajuće porodice upravljaju bogatstvom svojih zemalja gotovo kao da je to njihovo privatno vlasništvo. Razlika je jedino u tome koja od tih zemalja upravlja svojim bogatstvom tako da koristi i svojim građanima. Katar je u tome uspio osigurati zavidne rezultate i visok stepen zadovoljstva građana. Razlike i rivalstvo počinju kada je riječ o vanjskoj politici, diplomatskim aspiracijama te viziji budućnosti Bliskog istoka i ulozi islama u političkim procesima. Tu dolazi do sukoba vizija. Najbolji primjer na kojem se te razlike osjete jeste posredna uloga ovih zemalja u regionalnim sukobima, poput onog u Siriji.

Katar u Siriji uglavnom podržava opozicione grupe koje se bore protiv sirijskog režima Bašara al-Asada u Damasku. Isto to čine i Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Međutim, Saudijska Arabija pomaže mnogo ekstremnije selefističke pokrete u Siriji od Katara jer se boji da bi umjerene islamističke grupe, čija ideologija baštini ideje umjerene Muslimanske braće, mogle doći na vlast na slobodnim izborima ako se desi da Asad ode s vlasti u nekom budućem mirovnom aranžmanu za Siriju. Doha i Rijad, dakle, slažu se glede Asada, ali se razilaze u pitanju ko bi trebao vladati Sirijom.

Katar je znatno umjereniji u podršci opozicionim grupama, tako da optužiti Katar za terorizam, a nagraditi Saudijsku Arabiju kao borca protiv terorizma predstavlja svojevrstan nonsens.

Unatoč tome, američki predsjednik Donald Trump nedavno je pohvalio vlasti u Rijadu kako čine velike napore u borbi protiv terorizma. Prije Trumpove posjete Saudijskoj Arabiji, direktor CIA-e saudijskom je prestolonasljedniku princu Mohamedu al-Naifu uručio nagradu ove američke obavještajne agencije u znak priznanja za navodne dosadašnje napore Rijada u borbi protiv terorizma. Razlika je, dakle, u tome što Katar uopće ne vidi Muslimansku braću kao teroriste, već kao kredibilan demokratski islamski politički pokret i snagu koja uživa najveći ugled među muslimanima Egipta, Sirije, Tunisa, Libije, a ima izrazito veliku podršku i među muslimanima koji žive u Zaljevskim zemljama. Saudijska Arabija to nikako ne može prihvatiti. Rijad je, stoga, proteklih nekoliko godina uložio desetke milijardi dolara kako bi s vlasti svrgnuo demokratski izabranog predsjednika Egipta Mohameda Mursija i instalirao diktaturu generala Al-Sisija pod krinkom navodne nove demokratije. I Izrael je sudjelovao u ovom projektu jer mu više odgovara diktatura kooperativna s Izraelom od demokratske vlasti koja mora slušati glas naroda.

IRANSKO-KATARSKI PARADOKS

Razlika između Katara i Saudijske Arabije jeste i u tome što Katar podržava demokratske pokrete, dok Saudijska Arabija štiti autokrate i diktatore i po svaku cijenu želi sačuvati postojeći poredak na Bliskom istoku i spriječiti njegovu demokratsku transformaciju jer bi to neminovno proizvelo zahtjeve za uvođenjem ili ustavne monarhije u Saudijskoj Arabiji ili, pak, do njenog svrgavanja. Naravno da Rijad čini sve da takvo što spriječi. Najlakši put da to postigne jeste učvršćivanje vlasti diktatorskih režima, mada se to ne može primijeniti u Siriji jer tamošnji režim ima isuviše bliske odnose s Iranom, kojeg Rijad percipira kao još veću prijetnju svom opstanku i liderskoj poziciji u arapskom svijetu.

Druga značajna karakteristika katarske vanjske politike koja iritira Rijad i Abu Dabi jeste nastojanje Katara da ne zaoštrava odnose i ne provocira sukob s Iranom ako za to nema potrebe i razloga. Iran je susjed Katara s kojim dijeli zajedničko plinsko polje Južni Pars. Katar zbog toga insistira na racionalnijem pristupu prema Iranu, koji podrazumijeva rješavanje svih problema diplomatskim putem, a ne antagonizmom i zazivanjem rata. Katar odlično razumije poziciju i moć Irana, koji je danas najmoćnija sila na Bliskom istoku s velikim utjecajem u Iraku, Siriji i Libanu. Paradoks je, međutim, da Katar uspijeva održati solidne odnose s Iranom unatoč činjenici da u Siriji Iran i Katar podržavaju suprotne strane u sukobu.

Ono što Kataru omogućuje ovakav odnos prema Iranu jeste zajednička podrška dviju zemalja Palestincima. Stoga Kataru nije smetalo da pruži platformu i boravak liderima Hamasa u Dohi jer se to upravo uklapa u diplomatska nastojanja Dohe u postizanju rješenja palestinskog pitanja. Iran, koji također finansira Hamas, to odlično razumije i cijeni. Za Saudijsku Arabiju i Emirate, pak, Hamas je samo palestinski ogranak Muslimanske braće koju su ove dvije zemlje proglasile teroristima. Otuda njihov bijes prema Kataru. Analogno tome, Kataru se prigovara da time daje podršku politici Irana, koji ove dvije zemlje vide kao najveću sigurnosnu prijetnju regiji. Ako je tačno da se katarski ministar sastajao u Iraku s Kasimom Sulejmanijem, zapovjednikom formacija Kuds, udarne pesnice Iranske republikanske garde IRGC, kako to pišu mediji u Rijadu, onda nije teško razumjeti otkuda optužbe na račun Katara za navodnu saradnju s Iranom. Uopće ne čudi i da se politika Izraela gotovo u potpunosti podudarila s politikom Rijada i Abu Dabija. Iako nemaju zvaničnih diplomatskih odnosa, ove tri zemlje u posljednje vrijeme postale su, uslijed datih okolnosti, najbliži saveznici na Bliskom istoku. Zajednički imenitelji koji ujedinjuju Tel Aviv, Rijad i Abu Dabi jesu animozitet prema Muslimanskoj braći i prema Iranu. Stoga je Katar, koji ne prihvata igrati u ovom kolu, proglašen zemljom koja podržava terorizam. Naravno, u pitanju je definicija, ono što je za ove zemlje teror za Katar je sasvim legitimno pravo palestinskog naroda da se odupre izraelskoj agresiji.

KLJUČNA TRUMPOVA POSJETA

Sljedeća zanimljiva karakteristika katarske vanjske politike jeste to da udomljuje američku zrakoplovnu bazu i sjedište američke centralne komande CENTCOM, iako ima dijametralno stajalište po pitanju Muslimanske braće, koje je Trump proglasio teroristima. Osim toga, utjecajna televizijska mreža Al Jazeera, koja je sve vrijeme pružala podršku masovnim protestima u arapskom svijetu, predstavlja oštricu koplja kojim je pokušala zadati smrtni udarac autoritarnom poretku. Logično je da Rijad i Abu Dabi ovu mrežu i druge utjecajne medije, kao što su listovi Al Arabi al JadeedNova Arabija, smatraju subverzivnim instrumentima iz ugla vrijednosti koje one nastoje sačuvati, jer propagandni medij Al Arabiyya, finansiran od Rijada, a koji emitiraju Emirati, ne može ni na ruke politi Al Jazeeri, koja je postala sinonim za narodni bunt protiv nepravde i diktature.

Nema sumnje da je za vrijeme nedavne posjete Rijadu, koji je odabrao kao polaznu tačku svoje prve službene turneje po svijetu, američki predsjednik Donald Trump namignuo saudijskim vlastima da mogu krenuti u obračun s neposlušnim Katarom. Pokloni koje je kralj Salman uručio Trumpu za vrijeme posjete, u vrijednosti od 1,3 milijarde dolara, iako je ovo najislamofobičniji predsjednik u povijesti SAD-a, a kralj Salman sluga dvaju harema, Meke i Medine, otvorio je vrata za međuarapski obračun i nametanje volje Rijada nestašnom mlađem bratu koji se usudio proturječiti volji porodice Al-Saud, koja pretendira bili lider muslimanskog svijeta.

Srećom, druge zemlje članice Vijeća za zaljevsku saradnju GCC, Oman i Kuvajt, nisu odobrile ovako oštar odnos prema Kataru. Naprotiv, ove dvije zemlje užurbano rade na pronalaženju diplomatskog rješenja za rješavanje novonastale krize. Koliko god Rijad pokušava predstaviti međunarodnoj javnosti da je potrebno ostvariti jedinstvo GCC-a, posebno prema Iranu, to je prazna priča. Treba imati u vidu da čak ni Abu Dabi nema zajednički stav s Rijadom u vezi s nekim osjetljivim pitanjima, iako se o tome u medijima uopće ne govori. Prestolonasljednik Emirata princ Al-Zayed u nekoliko se navrata oštro suprotstavio kralju Salmanu zbog politike koju Rijad pokušava nametnuti destruktivnim ratom u Jemenu. Emirati u Jemenu imaju čak sasvim drugačije prioritete od Rijada.

Osim toga, unutar Emirata, u Dubaiju naprimjer, nije isti odnos vlasti prema Iranu kakav je u Abu Dabiju. Trideset posto ekonomije Dubaija zasnovano je na izravnoj trgovini s Iranom. Svako zaoštravanje odnosa s Teheranom, pogotovo ako za to nema realne osnove i ozbiljnih razloga, izuzev da se udovolji egu prinčeva u Rijadu, predstavlja opasan rizik za ekonomiju Dubaija. Može zvučati ironično, ali je gola činjenica da je odnos Katara prema Iranu mnogo bliži politici Rijada negoli je to odnos Dubaija i Teherana. U tome i leži kompleksnost i paradoks odnosa u Zaljevu. Ako se sankcije nastave, ili ako Rijad posegne za novim mjerama, kao što je upotreba sile, kako se šuškalo u kuloarima, to bi onda imalo kontraefekt jer bi se Katar mogao još više približiti Iranu. Kuvajt je posebno osjetljiv u odnosima s Iranom. Trideset posto populacije Kuvajta čine šiije. Svaki sukob s Iranom doveo bi do unutrašnjih sektaških tenzija u ovoj zemlji. Što se, pak, tiče Omana, on je odbio učestvovati u ratu protiv Jemena. Osim toga, omanska diplomacija odigrala je ključnu ulogu, iako se o tome u javnosti malo govori, tokom pregovora međunarodne zajednice s Iranom, što je dovelo do potpisivanja nuklearnog sporazuma svjetskih sila i Irana. Prema tome, uloga Omana ključna je u održavanju mira u Zaljevu.

ILI USTUPCI ILI SVEOPĆI RAT

Ipak, najveći grijeh koji se pripisuje Kataru jesu simpatije i podrška Muslimanskoj braći, odnosno razumijevanje prema političkom islamu. Ovdje se stajalište Katara gotovo u potpunosti poklapa sa stajalištem bivše američke administracije Baracka Obame, koja je vjerovala da se politikom osnaživanja umjerenih islamskih pokreta, kao što su Muslimanska braća, može postići mirna transformacija Bliskog istoka iz autokracije u demokratski pluralizam. Nova američka administracija predsjednika Trumpa ovu politiku pokušava diskreditirati okrećući se prošlosti. Za Trumpovu administraciju Saudijska Arabija i njen režim, te egipatska diktatura, predstavljaju okosnicu za očuvanje statusa quo na Bliskom istoku.

Katar se u ovoj konstelaciji odnosa pojavljuje kao nepotrebni višak i kao smetnja realizaciji nove-stare politike, te je stoga proglašen lov na ovu zemlju i diskreditaciju njene vanjske politike jer ona predstavlja prijetnju Trumpovoj viziji Bliskog istoka baziranoj na transakcijskim odnosima i svojevrsnoj vrsti modernog reketa nad arapskim bogatstvom, koje je Trump ocijenio kao najpogodniji instrument pomoću kojeg Ameriku želi učiniti ponovo velikom. S druge strane, pak, američka administracije ne može sebi priuštiti riskiranje opstanka postojeće vojne baze u Kataru, koja je neophodna za provođenje perpetualne američke hegemonije na Bliskom istoku i Srednjoj Aziji. Sankcije protiv Katara neće biti moguće zadržati dugoročno s obzirom na to da je Katar isuviše važan za američke evropske saveznike, a da ne govorimo za Kinu i Japan, čije ekonomije uveliko ovise o katarskom plinu i kojima je sigurnost snabdijevanja energijom prioritet broj jedan. Teško je vjerovati da bi ove zemlje prihvatile dugu izolaciju Katara.

Katar će, vjerovatno, biti primoran dati određene ustupke Rijadu. Najnovije gomilanje saudijskih trupa na granici s Katarom nije obećavajuće, a Turska je u Kataru rasporedila dio svojih trupa. I ranije su zapadnjaci upotrebljavali arapske beduine protiv Osmanlija, danas to Trump radi nastojeći da Saudijsku Arabiju uvuče u rat s Katarom i Turskom. Umiješa li se Iran, to bi omogućilo lakšu mobilizaciju arapskih muslimana na sektaškoj osnovi. Da li će u ovom slučaju Rusija sjediti skrštenih ruku, i dalje je nepoznanica. Dođe li do ozbiljnog sukoba s Iranom, to bi moglo izazvati i velike sukobe u istočnoj provinciji Saudijske Arabije, u kojoj je stacionirano najviše naftnih polja, a kojom dominiraju šiije, pa čak i do njezinog otcjepljenja. Trumpu je očigledno potreban novi rat na Bliskom istoku. Zbog toga ključna mjesta u njegovoj administraciji zauzimaju generali i biznismeni.

PROČITAJTE I...

Financial Times objavio je tekst Godinu poslije pokušaja puča, Turska se hrva s istinom, čija je osnovna teza da Turska nije uvjerila svoje saveznike da iza puča stoji teroristička organizacija fetulahdžija (FETÖ). Šta uopće znači hrvanje s istinom? S istinom se hrva onaj koji je ne prihvata, naprimjer, oni koji poriču počinjeni genocid u Srebrenici, a u slučaju pokušaja puča u Turskoj, Zapad je taj koji se hrva s istinom

Zahvaljujući Al Jazeeri, Katar je postao nezavisna sila koju se više ne može kontrolirati i potčiniti volji susjeda. Ona je danas simbol katarskog suvereniteta koji je proteklih decenija više puta bio doveden u pitanje jer su vlasti u Rijadu podržale nekoliko propalih državnih udara u Dohi, kako bi na vlast dovele svoje odane klijente, spremne na kolaboraciju i subordiniran odnos spram Rijada

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!