Sa'š čut’

Je li vam se ikad dogodilo da vas na ulici zasretne neka srodna hadžijska duša i izloži vas nevinoj, podužoj, krajnje iskrenoj, suštinski dobronamjernoj hodočasničkoj narativnoj torturi? To se meni stalno događa; možda prolazim krizu srednjih godina, a možda se pretvaram u namćora koji mrzi riječ samo ako nije njegova. Uši su mi postale ranjive od loših priča, pogubio sam živce od ljudi koji se malo-malo pa umore od šutnje, ljudi koje odgovor ne zanima dok postavljaju pitanje, koji pričaju a ništa ne kazuju.

Neću biti ovdje narednih mjeseci i ne mogu vam opisati – u povjerenju vam to kažem – koliko mi je drago što će me zaobići redundantne, digresivne i nepobjedivo repetitivne priče većine naših dragih hadžija o tome kako im je bilo na hadžu. Kad je čovjek musliman sa stažom, nasluša se toga.

Je li vam se ikad dogodilo da vas na ulici zasretne neka srodna hadžijska duša i izloži vas nevinoj, podužoj, krajnje iskrenoj, suštinski dobronamjernoj hodočasničkoj narativnoj torturi? To se meni stalno događa; možda prolazim krizu srednjih godina, a možda se pretvaram u namćora koji mrzi riječ samo ako nije njegova. Uši su mi postale ranjive od loših priča, pogubio sam živce od ljudi koji se malo-malo pa umore od šutnje, ljudi koje odgovor ne zanima dok postavljaju pitanje, koji pričaju a ništa ne kazuju.

Tako posljednje dvije-tri godine izbjegavam da i priupitam hadžije kad se vrate kako im je bilo, već samo usput lakonski čestitam hadž mebrur, ali uvijek jadnom insanu izleti nešto, Muzdelifa, ihram, Medina ili Arefat, neki neizbježni, ali kao žarko sunce dočekani povod: “Kad spomenu Arefat…” I onda krene zarobljavanje Arefatom, okupiranje Arefatom, utamničenje Arefatom, stoput preslušane sentimentalnosti, još jednom nagurana bogata hadžijska arhiva u usko grlo ušiju, a potrebni su sati i sati slušanja da bi se izdvojio pokoji biser. (Uho mi se probudilo ove godine jedino slušajući F. iz Srebrenice, koji je prije hadža otišao na Drinu i iz nje brižljivo nakupio kamenčiće kojima će gađati šejtane na Mini.)

Ostavimo sad hadžije po strani. Oni su samo dio jednog šireg mozaika… O, Bože moj lijepi, zašto vjerničke duše znaju biti tako dosadne? Idu u detalje, natenane, iznova i iznova, život okamenjen u jednoj te istoj priči, a najbolje bi im bilo da stanu pred ogledalo i krenu ispočetka. Moja je nesreća što sam naučio razliku između dobrih i loših priča i što nemam više života da slušam sve te zamorne, a ambiciozne priče koje mi se nabacuju. (Neko mi, eto, priča kako je onomad doveo Rešad Kadić nekog Nijemca kod jednog starog čaršijskog trgovca da ga pita za put na Boračko jezero, pošto je trgovac imao gore neku vikendicu. Trgovac, nekakav namćor, objasni kako pješke putem ima, lupam, dva sata, a na konju sa seljakom, opet lupam, sat. “Pa, kako mu je bolje?”, pitao ga je Rešad. “Ma, pješe…” “Ali, lakše mu je na konju”, začudi se Rešad. “Pa, jes’, ali onda će morati da priča sa seljakom”, objasni trgovac.)

I što više uočavam tu suptilnu razliku između bravura koje nije moguće izmisliti i besmislenih tirada, sve sam brutalnije izložen besmislenim tiradama samouvjerenih pripovjedača koji mi nakon agilnog bičevanja još lopovski dodaju: “Ti ćeš sad ovo u kolumnu.” S ovim je kolumnama, nažalost, počelo i to bičevanje kojem sam svakodnevno izložen, nemaštovitih tipova koji govore: “Sad će on ovo u kolumnu”, a što implicira više stvari. Prvo, da to što ja pišem mogu pisati i oni, samo nemaju vremena. Drugo, da je njihova priča zagarantirano, neupitno kvalitetna do te mjere da zaslužuje da bude ukradena. Treće, da sam ja neki nemaštoviti tip koji ne zna sam slagati, nego su mi potrebni drugi tipovi da lažu umjesto mene. Četvrto, da sam ja neki osrednji tip koji krade tuđe priče, što je potpuno pogrešna postavka, jer i pčela uzima nektar s mnogo cvijeća, ali je med isključivo njen kompozit.

A sve je krenulo kad sam se jednom zatekao kod ženine rodice čiji me svekar uhvatio u kafez hadža i nije ispustio, čini mi se, nekoliko sati. Isprva sam slušao, ali bilo je krvavo zamorno i nepodnošljivo neslano, pa sam počeo da malo ubrzavam priču jer sam je znao, ali on bi kod svakog pokušaja ubrzanja podigao ruku u zrak i odozgo me njome kao nekom mačugom smlatio: “Sa'š čut’!” Jedan neopisivo naporni pater familias s francuzicom čiji autoritet nikad niko nije doveo u pitanje, a koji mu je dodijeljen patrijarhalnim rasporedom porodičnih uloga. I hadžom. I dok sam čekao to iskupljujuće finale, to suštinsko otkrovenje, razrješenje tog “sa'š čut'”, zapravo, dok sam čekao da mi uši uhvate malo zraka, hvatala me je panika i malodušnost, baš mi je bilo pritužilo, te sam poželio da hadžiji opsujem, ali, umjesto toga, kleo sam sebe, a onda ženu, jer, kada sam bolje razmislio, bili smo ipak kod njene rodice.

“Znam, hadžija, bio sam na tamo…”

“Sa'š čut’!”

U jednom sam se trenutku bio potpuno isključio, izašao sam iz sebe (tačnije, bio sam prognan iz sebe) i mislio o nečemu drugom, vjerovatno o Vildeu, koji je, kao što znate, rekao kako nije važno je li neko dobar ili loš čovjek, nego je li dosadan ili zanimljiv. Hadž je išao svojim putem, a ja svojim, jedna podnošljiva međusobna ravnodušnost, ali koja je, nažalost, kratko trajala: “Ti mene meščini ne slušaš.” I tako sam digao ruke od bježanja, odlučio sam stoički podnijeti bičevanje do kraja, koji se nije nazirao, ali ne samo da su mi uši otrnule slušajući ga već i mozak, pa sam skočio i vrisnuo: “Ženo, nisam isključio peglu!”

Uh, dobre, žive su priče rijetke, a čaršija je knjiga loših, prepranih, mrtvih priča. Rado bježim odozgo da odmorim uši koje bih ponekad, da se može, zaključavao. I što vam ja sve ovo pričam, koga zanimaju moje traume i moja dosadna kuknjava? Polahko, sad ćete čut’.

PROČITAJTE I...

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!