Sarajevsku Opću bolnicu tuži 250 radnika

Daleko od medija, od buke koja je kod nekolicine njih vezana isključivo za poteze sarajevskog Kliničkog centra, uposlenici Opće bolnice morali su angažirati advokata kako bi na sudu dobili ono što im pravilima i dokumentima pripada

Sarajevsku Opću bolnicu, na čijem je čelu Zlatko Kravić, direktor kojeg je na tu dužnost postavio Savez za bolju budućnost BiH, tužilo je 250 uposlenika. Traže prava koja su im garantirana potpisanim ugovorima, a koje im je uskratio menadžment ove zdravstvene institucije. Daleko od medija, od buke koja je kod nekolicine njih vezana isključivo za poteze sarajevskog Kliničkog centra, uposlenici Opće bolnice morali su angažirati advokata kako bi na sudu dobili ono što im pravilima i dokumentima pripada. Tvrde kako je menadžment Opće bolnice, na čelu s direktorom Kravićem, teško narušio Pravilnik o radu u ovoj ustanovi, zbog kojeg traže novac koji im pripada. Riječ je o neisplaćenim naknadama za regres, topli obrok i prijevoz.

Sagovornici Stava, uposlenici Opće bolnice, tvrde kako je riječ isključivo o samovolji direktora Kravića. Optužuju ga za mnogo toga. Uposlenicima koji su njemu bliski, tvrde nam, Kravić svaki mjesec isplaćuje poticaje za “dobre rezultate” rada. S druge strane, ostaje pri tome da se, umjesto zagarantirane 54 marke, koliko košta mjesečna karta, uposlenicima isplaćuje 37. Topli obrok je minimalan, a umanjen je i regres. Zbog toga su uposlenici Opće bolnice, njih 250, angažirali advokata koji je njihov predmet predao na sud. Još se ne zna kada će tužbeni zahtjev doći na red, no uvjereni su kako neće biti drugačije presude do one koja će pokazati da su u pravu te da će im se retroaktivno uplatiti sva uskraćena sredstva. A to bi moglo značiti milionski iznos obeštećenja.

No, nije samo kršenje Pravilnika o radu ono za što uposlenici Opće bolnice optužuju direktora Kravića. Loši, narušeni međuljudski odnosi, samovolja prilikom upošljavanja, kršenje pravila samo su neke od krupnih zamjerki koje stavljaju na teret prvom čovjeku menadžmenta Opće bolnice. Tako je, primjerice, do Kravićevog ustoličenja Opća bolnica imala dva pravnika. Sada ih ima šest i niko ne zna šta, zapravo, svi ti pravnici rade. Da znaju, možda ne bi bilo moguće niti bi se desilo da svi članovi Upravnog odbora Opće bolnice budu upravo uposlenici te zdravstvene ustanove. A to je suprotno pravilima i propisima. Da je po pravilima, mogla bi u Upravnom odboru biti samo dva uposlenika Opće bolnice, ostali bi bili delegirani iz ostalih ustanova. No, ovako, kršenjem pravila, Kravić je izdejstvovao da, zapravo, on nadzire rad Upravnog odbora umjesto da bude obratno.

Prije nekoliko nedjelja Kravić je napravio potez koji je izazvao veliko čuđenje uposlenika Opće bolnice. Naime, iako ova institucija nema odjel ili kliniku za kardiohirurgiju, niti to po pravilima i ustroju zdravstvene zaštite uopće i može imati, Kravić je dao odobrenje da u Općoj bolnici počne raditi kardiohirurg Sanko Pandur, koji je prije nekoliko sedmica napustio sarajevski Klinički centar. Tako da niko, osim Kravića i Pandura, zapravo i ne zna šta tačno taj liječnik radi u Općoj bolnici. U isto vrijeme, Kravić se na sebi svojstven način obračunava s uposlenicima koji mu nisu po volji. Pa ih, umjesto kancelarija u kojima su do tada radili, zna premjestiti u magazin ili kakvu drugu neuvjetnu prostoriju?!

Iako postoji moratorij na zapošljavanje, nekoliko uposlenika Opće bolnice zaposlilo je svoju djecu, rođake i prijatelje u ovoj ustanovi. Tako je, primjerice, u Općoj bolnici počela raditi i kćerka sekretarice Nisvete Čampor, kao i kćerka medicinske sestre Begije Halilović. Uposlenici Opće bolnice postala su i dva sina doktora Srećka Đikića, kao i kćerka sekretarice internog odjeljenja Nermine Kiso. Zanimljive su i neke od javnih nabavki obavljenih tokom Kravićevog direktorskog mandata. Posebice ona kada su mijenjani prozorski portali na jednom od spratova bolnice. Posao vrijedan oko pola miliona maraka dobila je firma “Tadić” iz Republike Srpske. Zamijenjeni su aluminijski portali koji su vjerovatno prodati u staro željezo. Umjesto njih, postavljeni su novi. To i ne bi bilo problematično da ugovor nije mijenjan dok su radovi trajali. Naime, posao je dobijen nakon što je ponuđena jedna vrsta drvenih prozora, a navodno ugrađeni drugi, od drveta lošijeg kvaliteta. A mijenjanje ugovora o takvom poslu i na takav način nedozvoljeno je Zakonom o javnim nabavkama.

 

 

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!