Sarajevski proces – zaboravljeni “detalji” jednog vremena

Beogradski aplauzi na Rankovićevoj sahrani ozvaničili su vaskrsnuće velikosrpske ideologije koja će se iznutra, kroz partijske redove, uskoro etablirati i krenuti u pokušaj uspostavljanja dominacije koju, sudeći prema povijesno-političkim i ratnim reperkusijama, niko izvan Srbije nije dočekao s naročitim simpatijama. U konkretnom slučaju, aplauzi koji su odjekivali u Aleji velikana u Beogradu bili su podrška sarajevskom egzekutorskom timu koji je postupio rankovićevski, čvrsto i beskompromisno, kao što je i on svojevremeno činio, otpremajući svako sumnjivo lice u ondašnje kazamate

Sarajevski proces grupi bošnjačkih intelektualaca 1983. godine još uvijek se tumači na različite načine: jedni ga doživljavaju kao klasični montirani sudski proces, drugi i dalje žilavo brane stajalište da je cjelokupan proces vođen uz poštovanje tadašnjih zakonskih propisa. Da je montiranje postojalo, to je činjenica u koju nema sumnje. No, pobornici takvog stajališta prečesto zaboravljaju da montiranje nije bila ekskluzivna karakteristika Sarajevskog procesa, nego je figurirala kao obavezujući scenarij svih političkih procesa u tadašnjem društvu. Kvalificiranjem Sarajevskog procesa nekakvom vrstom ekskluzivnog sudskog montiranja upada se u zamku amnestiranja drugih suđenja na identičnim principima, bez obzira što su možda bila manje važna, ili po broju optuženih manja.

Što se drugog stajališta tiče, da je sam proces vođen po zakonu, previše dokaza postoji da se sam zakon morao kršiti da bi se planirani naum realizirao, odnosno da bi se grupi, koju su činili Alija Izetbegović, Omer Behmen, Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Salih Behmen, Derviš Đurđević, Džemaludin Latić, Edhem Bičakčić, Melika Salihbegović, Mustafa Spahić i Đula Bičakčić, mogle izreći presude. Potpunu satisfakciju od stotinu godina kazne, a ne devedeset, koliko su zajedno dobili, koja bi za planere zvučala efikasnije, tadašnjim egzekutorima pokvario je Rešid Prguda, koji je umro tokom suđenja.

Promjene iskaza velikog broja svjedoka, kao i samih optuženih, date tokom istrage nedvojbeno upućuju da su iste davane uz primjenu sredstava represije. Njihova je promjena, s druge strane, opet, bila plod, u neku ruku, naivnog uvjerenja da će mijenjanje iskaza na sudu, koji podrazumijeva publiku, medije itd., na sam proces staviti sumnju, uvjeriti javnost da su prvobitni iskazi iznuđeni. No, brižljiv izbor posjetilaca, kao i tadašnji mediji, koji su, slijedeći instrukcije vlasti, vodili pravu harangu, presuđujući im prije izricanja presude, samu su sudnicu pretvorili u samo veću zatvorsku ćeliju. Opaska javne tužiteljice Edine Rešidović na samom početku, kada je prvooptuženom Aliji Izetbegoviću prigovorila da u Islamskoj deklaraciji nije spomenuo nesvrstanost i samoupravljanje kao društvene vrijednosti, nedvosmisleno je pokazala da optuženi neće odgovarati samo za ono što je rekao ili napisao nego i za ono što nije rekao niti zapisao.

Svako ko se bavio društvenom analitikom vrlo dobro zna da je ta grupa, iako je sama kvalifikacija da se radilo o grupi udbaški konstrukt s obzirom na to da se dobar broj njih međusobno nije ni poznavao, bila potpuno bezopasna sa stanovišta funkcioniranja sistema. Zemlja koja je tonula u sve veću krizu morala je pronalaziti krivce i, naravno, tražila ih je izvan grupacija koje su njom vladale. Sistem su rušili i definitivno srušili oni koji su njime upravljali. Teufik Velagić, koji je, po izlasku iz zatvora nakon Drugog svjetskog rata, emigrirao u Austriju, u jednom razgovoru otkrio mi je cijeli smisao tadašnjeg djelovanja “Mladih muslimana”. Pojašnjavajući tu vrstu druženja, vrlo je uvjerljivo pojasnio da su svi njihovi razgovori bili motivirani islamskim moralom. “Državu da nam je neko dao, mi ne bismo znali šta ćemo s njom”, rekao mi je tom prilikom.

Pravnici su o brojnim detaljima iznosili oprečna mišljenja. No, samu atmosferu u BiH na najbolji način opisao je dr. Rajko Danilović, koji se u cijeli slučaj unio i kao pravnik, ali i intelektualac. Što se tiče pravne kvalifikacije vezane za verbalni delikt, bio je ubojito lakonski jasan: “Neko je optužen zato što je tvrdio da nema slobode govora… Da ima slobode govora, ne bi ga sudili.” No, njegov osvrt kao intelektualca daleko je dublji: “Imao sam utisak da je tih dana biti Musliman samo po sebi bilo opasno i rizično. Taj stepen apriornog neprijateljstva i omraze nije bio rezultat samo komunističke netrpeljivosti prema neistomišljenicima i pritiska političke policije, već se osećala neka dublja, iracionalna mržnja koja je imala teološku i etičku pozadinu, koja će se posle nepunih desetak godina pretvoriti u bespoštedni rat i istrebljenje Muslimana”, zapisao je Danilović u svojoj knjizi o Sarajevskom procesu.

Iz današnje perspektive, pogotovo za one koji nisu egzistirali u takvoj vrsti atmosfere, riječima ju je teško i predočiti a kamoli o njoj uvjerljivo govoriti. To vrijeme iznudilo je poznatu krilaticu da i “zidovi imaju uši”. Takve okolnosti općeg straha, ma kako to neuvjerljivim zvučalo, nisu isključivale mogućnost da bi pojedinac, ukoliko bi ga spopala kakva heretička pomisao, sam sebe prijavio partiji, policiji i drugim važnim sistemsko-zaštitarskim ustanovama, kako njegova razmišljanja kakvim nesmotrenim potezom ne bi ugrozila funkcioniranje sistema, njegov hod ka besklasnom društvu općeg blagostanja i sreće. Većina se držala glasovitih preporuka Roja Medvedova, utemeljenih na maestralnoj dijagnostici jednopartijskog sistema vladavine, koji je zapisao: “Ne misli, ako si mislio, ne govori, ako si govorio, ne piši, ako si napisao, ne potpisuj, ako si potpisao, poriči.”

No, da ne bi bilo zabune, s obzirom na to da se izrečene kvalifikacije na prvi pogled mogu doimati svojevrsnim pretjerivanjima koja izlaze iz okvira objektivnog tretiranja tadašnjeg stanja, treba naglasiti da je takva atmosfera bila bosanskohercegovački specifikum. Vanbosanskohercegovački politički kontekst u to vrijeme, međutim, izgledao je bitno drugačije, što je sjajno u svojoj recenziji Danilovićeve knjige zapisao Stipe Mesić, koji kaže: “(…) U Bosni i Hercegovini tada kao da se htjelo prednjačiti u ideološko-represivnoj obrani jugoslovenstva, koje je, međutim, kao kohezivan element tada već gubilo znatan dio privlačnosti, prije svega zbog jačanja nacionalnih samosvijesti i demokratskih stremljenja.”

Taj je kontekst u sklopu analiza Sarajevskog procesa premalo tretiran, iako baš on na najbolji način baca svjetlo, kako na samo suđenje, tako i na opće prilike u tadašnjoj zajedničkoj državi. Jedan događaj koji je svoju strahotnu kulminaciju doživio upravo u vrijeme izricanja presude u Sarajevskom procesu bošnjačkim intelektualcima, na najbolji će način posvjedočiti koliko su riječi posljednjeg predsjednika državnog Predsjedništva SFRJ, kasnije i predsjednika Republike Hrvatske, više nego odmjerene i analitički neupitne. Riječ je o sahrani čovjeka koji je u bivšoj Jugoslaviji bio sinonim za represiju i mučilišta širom zemlje – Aleksandru Leki Rankoviću.

Samo dan poslije izricanja presuda u Sarajevskom procesu, koje su popraćene aplauzima brižljivo izabranih u sudnici, za koje su partijski selektori znali da neće štedjeti dlanove, u potpuno neuobičajenoj atmosferi za jedan pogreb stotinu hiljada okupljenih u Aleji velikana uzvikivalo je: “Heroj Leka”, koje je prerastalo u euforično ponavljanje mase: “Leka, Leka!” Aplaudiralo se u slavu sistema koji je pokazivao riješenost da se obračuna s neprijateljima socijalizma i tekovinama slobode, na način kako je to Leka svojevremeno činio. Stotinu hiljada ljudi ispratilo je nekadašnjeg šefa jugoslavenske UDBE, uz frenetične aplauze koji su, zapravo, bili poruka da je politika koju je Ranković vodio bila jedino ispravna.

No, koliko je uistinu sama atmosfera u BiH bila posebna, različita od one u Srbiji, dodatno potvrđuju uvjeti koje je Rankovićeva porodica u vezi sa sahranom uručila tadašnjem rukovodstvu SKJ, sročeni u pet tačaka. Za takvu bi se vrstu drskosti u Sarajevu, po istom zakonu, zasigurno izricale drakonske kazne. No, da u tom smislu ne bi bilo kakvih dilema, uvjeti za sahranu Aleksandra Rankovića bili su:

 

“1. Da ne bude omalovažavanja na bilo koji način – na primer u govorima; da niko ne pomene Tita;

  1. Da obavezno izostave počasnu četu, jer sama sobom predstavlja omalovažavanje a ne počast;
  2. Da uklone ljude koji su bili predviđeni da odnesu kovčeg i stave ga na lafet – treba da ih zamene obični vojnici koje smo tražili, jer je i Leka otišao u rat kao običan redov i jer onaj naš predlog najviše odgovara njegovim principima i njegovoj skromnosti;
  3. Da ni u jednom govoru ne budu čitani neki Titovi citati o Leki, bez obzira na sadržaj, jer nije trenutak za licemerje;
  4. Ukoliko se ne budu pridržavali navedenog, mi ćemo, zajedno sa našim rođacima i prijateljima, silom preuzeti kovčeg, odneti ga i sahraniti kako sami najbolje znamo i umemo. Mi se još danas, dok je Leka pod ovim suncem, borimo za njegovo dostojanstvo i istrajaćemo do kraja!”

 

Partija koja je strogoću demonstrirala u Sarajevu istovremeno je poklekla pred navalom srpskog nacionalizma, koji je tu u Aleji velikana razvio zastave, uvjeren u svetost vlastite misije. No, to nije pomoglo ni Izetbegoviću ni mnogim drugim u BiH spram kojih se represija kao “Lekin izum” primjenjivala bez izuzetka, za sve moguće verbalne delikte, član 133. Zakona o krivičnom postupku koji je suspendirao svako moguće razmišljanje izvan zadatih okvira u režiji partije. Te razlike, prema kojima se za identične delikte u jednoj od ravnopravnih članica SFRJ išlo u zatvor, u drugoj, odnosno Srbiji, smatralo najnormalnijim izljevima patriotskih osjećaja, osnova su na kojoj se rušio sam smisao zajedničke države.

Beogradski aplauzi na Rankovićevoj sahrani ozvaničili su vaskrsnuće velikosrpske ideologije koja će se iznutra kroz partijske redove uskoro etablirati i krenuti u pokušaj uspostavljanja dominacije koju, sudeći prema povijesno-političkim i ratnim reperkusijama, niko izvan Srbije nije dočekao s naročitim simpatijama. U konkretnom slučaju, aplauzi koji su odjekivali u Aleji velikana u Beogradu bili su podrška sarajevskom egzekutorskom timu koji je postupio rankovićevski, čvrsto i beskompromisno, kao što je i on svojevremeno činio, otpremajući svako sumnjivo lice u ondašnje kazamate. Da, međutim, ne bi bilo kakve zabune, kad je o kvalifikacijama riječ, zatvori sami po sebi nisu problem. Nijedna država na svijetu nije bila bez njih. Problem je što je u njegovim zatvorima, pored neprijatelja države, zaglavio veliki broj ljudi koji s deliktom bilo kakve vrste nisu imali nikakve veze i što je, na koncu, postalo pravosudnom praksom, kad su politički procesi u pitanju, i nakon njegove brionske smjene, sve do početka raspada zemlje.

 

PROČITAJTE I...

Nameće se "standard" po kojem Bošnjaci ne samo da ne smiju braniti državu ili sebe nego se nekome ne smije ni pričiniti da se branimo. To je pokušaj nametanja cenzure i autocenzure bošnjačkim političkim predstavnicima, čime se želi problematizirati i onemogućiti čak i samo obavljanje ustavnih obaveza izabranih bošnjačkih dužnosnika, kakva je, recimo, odbrana cjelovitosti i suvereniteta države Bosne i Hercegovine, čak i verbalno. To je pokušaj potpune neutralizacije bošnjačke političke misli i djela i nametanje dvostrukih mjerila

“Nezamislivo je i pomisliti da bismo takvo što uradili, da ljudima koji su prošli sve grozote u borbi protiv četnika ponudimo da u seriji glume četnike. Niti smo to napravili niti bismo tako nešto ikada učinili. Osim toga, starosni profil demobiliziranih boraca nije ni odgovarao našim potrebama jer smo većinom tražili statiste između 18 i 30 godina, znajući da se u ratovima bore ljudi uglavnom te dobi”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!