Sarajevo opet pod opsadom

Ko je uopće organizator i vođa ovih protesta? Kome je palo na pamet zaprečivati put građanima, među kojima su i deseci hiljada bivših boraca Armije RBiH? Kome odgovara pritisak koji je javnost prije nego što je u Sarajevu i Zenici normalizirano kretanje počela praviti prema vlasti i policiji, a koji je mogao rezultirati razbijanjem barikada i sukobom države s onima koji su je odbranili? Kome to odgovara stanje koje lahko može postati uvod u međubošnjački sukob?

U sinhroniziranoj akciji demobiliziranih vojnika Armije RBiH Sarajevo je, nakon nešto više od 22 godine pauze, i to uoči Dana nezavisnosti, doživjelo novu blokadu. Putevi prema Zenici, Tuzli i Mostaru ostali su zatvoreni. Ali nije začuđujuće i u sferi zone sumraka samo to što su se bivši pripadnici Armije RBiH ovih dana slizali s nekadašnjim pripadnicima HVO-a – dakle branitelji Bosne i Hercegovine s pripadnicima Udruženog zločinačkog pothvata – i što umjesto nekadašnje borbe za deblokadu drže Sarajevo “u okruženju”, još apsurdnije je to što su preostali otvoreni izlazi iz Sarajeva prema svijetu tokom blokade bili oni koji vode za Pale i Foču. Da su se i oni na neki način blokirali – mogli su u tome pripomoći bivši pripadnici VRS-a – ostao bi samo stari dobri Sarajevski aerodrom, a i tunel se uz dobar trud može opet učiniti prohodnim. Da sve bude još dramatičnije, ali i na granici farse, borce na “barikadama” posjetio je nekadašnji komandant Armije RBiH a sadašnji predsjednik jedne političke partije – Sefer Halilović. I to ih je obilazio dok su na -11°C držali čvrsto svoje položaje nasuprot volji i želji ogromne većine građana Sarajeva. Usput su padale oklade s omjerom 50:1 da se niko od okupljenih, ali ni onih koji su o tome čitali na društvenim mrežama, nije mogao sjetiti istog tog Sefera, ali ne političara, već njihovog komandanta, kako ih obilazi na linijama oko Sarajeva u zimu 1993.

Sjetimo se da je ovo već viđeno u jednoj sličnoj formi ali sa suprotnim predznakom, da su nakon Referenduma u Sarajevu marta 1992. godine osvanuli naoružani ljudi s čarapama preko glava. Blokirali su grad onemogućavajući normalno kretanje njegovim stanovnicima. Nije se moglo do bolnica, škola, do posla, kuća i stanova… Njima će se uskoro u Sarajevu suprotstaviti budući pripadnici Armije RBiH, tadašnji pripadnici Patriotske lige, MUP-a, rezervnog sastava policije, samoorganizirani građani, Zelene beretke, pripadnici Teritorijalne odbrane, riječju, patriote, građani Bosne i Hercegovine koji nisu željeli biti taoci i žrtve. Širom Republike organizirat će se otpor protiv ljudi čija su personifikacija bili maskirani razbojnici s početka marta 1992. godine. U tom otporu sudjelovali su i oni koji su jučer blokirali Federaciju BiH, Sarajevo, Tuzlu, Zenicu, onaj dio Bosne i Hercegovine koji su odbranili, ostavljajući pritom na miru teritorije koje su nakon rata pripale sudionicima Agresije na Bosnu i Hercegovinu, prostore kojima suvereno vladaju sljedbenici ideologija i politika Radovana Karadžića i Mate Bobana.

Zašto su bivši pripadnici Armije RBiH blokirali građane Sarajeva i uglavnom bošnjački većinski dio Federacije BiH? Zašto su se odlučili na avanturizam, pa su umjesto da građane privuku na svoju stranu blokirajući institucije od kojih traže da udovolje njihovim zahtjevima, otvorili front običnih građana protiv sebe? Zašto im nije palo na pamet da blokiraju Republiku Srpsku, glavni izvor svih njihovih problema, razlog zbog kojeg i imaju status demobiliziranih boraca i glavni uzrok kočenja bržeg napretka ove zemlje koji bi, da do njega dođe, zasigurno pomogao i boljem statusu “boračke populacije”. Ili, možda, da blokiraju Mostar? Kome je palo na pamet zaprečivati put građanima, među kojima su i deseci hiljada bivših boraca Armije RBiH? Ko je uopće organizator i vođa ovih protesta? Kome odgovara pritisak koji je javnost prije nego što je u Sarajevu i Zenici normalizirano kretanje počela praviti prema vlasti i policiji, a koji je mogao rezultirati razbijanjem barikada i sukobom države s onima koji su je odbranili? Kome to odgovara stanje koje lahko može postati uvod u međubošnjački sukob?

PROČITAJTE I...

Nezir Hadžić, bivši direktor sarajevskog Vodovoda i kanalizacije (ViK), do sada nije imao priliku reći istinu o svojoj smjeni, niti se odbraniti od orkestriranog napada koji je, prema njegovim tvrdnjama, podmuklo osmislio i proveo njegov bivši prijatelj i bivši stranački kolega Elmedin Konaković ne bi li prikrio svoje manipulacije u ViK-u i sa sebe skinuo odgovornost i gnjev građana. Nezir Hadžić sin je rahmetli Safeta Hadžića, proslavljenog narodnog heroja, a sada bez ustezanja za Stav najavljuje borbu “s pobješnjelim pojedincima i sveznalicama” pred kojima neće pognuti glavu. Nezir smatra da je slijeđenje puta “hrabrog i čestitog Bošnjaka” dužan i imenu svog babe. Za Stav otkriva da je zbog Konakovićevih lažnih potvora puno trpio te je, nakon dede i rahmetli babe, koji su također radili u ViK-u, napustio Vodovod nakon 17 godina provedenih u ovom preduzeću. Ponuđeno mu je mjesto koje je imalo za cilj nastavak poniženja i represije Elmedina Konakovića spram njega i njegovog porodičnog naslijeđa, što nije mogao prihvatiti. “Čvrsto vjerujući da moju nafaku ne određuju ljudi, izašao sam iz ViK a s osjećajem da napuštam sopstveni dom i porodicu jer, u konačnici, svaki dio mog života i mojih predaka bio je vezan za ovo preduzeće, a Elmedin Konaković nakon pet mjeseci dolazi na obilježavanje godišnjice smrti mog oca na kapiji 'Pretisa' jer mu savjest nije mirna”, kaže, među ostalim, Nezir Hadžić u ekskluzivnom intervjuu koji otkriva sve potankosti Konakovićevih malverzacija i manipulacija

Tokom izborne kampanje za predsjedničke izbore 2017. godine građanima Sandžaka Vučić i njegovi saradnici obećavali su nove puteve, domove zdravlja, industrijske zone, fabrike... Dvije godine nakon izbora, od obećanog nema ni trafostanice u Tutinu. Sve na kraju “plaćeno” transfernim “infuzijama” na kraju godine. Umjesto rješenja statusnih pitanja, nove negacije jezika, tradicije, kulture, identiteta Bošnjaka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!