SARAJEVO NIJE KAO PRIJE, ZAISTA NIJE, LJEPŠE JE NEGO IKADA

Pogledajte slobodno pa se još slobodnije zapitajte gdje se sakrila ona fildžan islamistička država o kojoj svaki dan čitate po nekim medijima, uhvatite se za glavu i pitajte se gdje je šerijatizacija, klerofašizam, gdje se to okupljaju etnonacionalni torovi koji zazivaju bosansku apokalipsu, gdje je tvornica za stvaranje pokrivenih srednjoškolki i ispiranje mozgova, pa gdje su razuraleni erdoğanisti da vas desekulariziraju, krvožedni mudžahedini i horde bošnjačkih nacionalista da pokvare ovo razuzdano ljetno veselje i uvedu kalifat, i gdje je, zaboga, ISIL da to sve digne u zrak

Sarajevo kasaba, Sarajevo memljiva kotlina, Sarajevo guzno crijevo, Sarajevo tamni vilajet, Sarajstan, Sarajabad, Teheran, Kandahar, Sarajevo kojeg više nema i Sarajevo koje više nije ono što je nekad bilo. Nema kako nisu nazivali, omalovažavali i demonizirali Sarajevo razni kritičari, podjednako gorljivo oni iz Banje Luke i Zapadnog Mostara, zatim oni koji u njemu žive proglašavajući se urbanom građanštinom i oni njihove sorte koji su iz Sarajeva otišli za vrijeme rata i sada neutješno plaču zazivajući njegovo srozavanje na islamističku jazbinu.

No, u danima Sarajevo Film Festivala zanimljivo je prošetati kroz ovaj grad koji se, uprkos svim zazivateljima katastrofe, pretvara u živu košnicu raznolikosti. Prođite sarajevskim ulicama i pogledajte samo sve te Francuze i Turke, Arape i Amerikance, Japance i Italijane, pogledajte Afroamerikance i kosooke, pokrivene i nepokrivene, čedne i polugole, poslušajte ezane, raspjevane pripadnike pokreta Hare Krišna, crkvena zvona, backpackere koji udaraju bongose i zalijevaju se pivom, ekskurzije američkih Jevreja koji se ibrete postojanju jevrejskog hrama usred muslimanske čaršije, našeg Hamu koji je u London imigrirao devedesetih i sada svom sinu Džemi, kojeg u koledžu zovu James, objašnjava gdje je prvi put ljubio i napucavao loptu.

Pogledajte slobodno pa se još slobodnije zapitajte gdje se sakrila ona fildžan islamistička država o kojoj svaki dan čitate po nekim medijima, uhvatite se za glavu i pitajte se gdje je šerijatizacija, klerofašizam, gdje se to okupljaju etnonacionalni torovi koji zazivaju bosansku apokalipsu, gdje je tvornica za stvaranje pokrivenih srednjoškolki i ispiranje mozgova, pa gdje su razuraleni erdoğanisti da vas desekulariziraju, krvožedni mudžahedini i horde bošnjačkih nacionalista da pokvare ovo razuzdano ljetno veselje i uvedu kalifat, i gdje je, zaboga, ISIL da to sve digne u zrak, ili se barem pitajte gdje se iskrcala divizija Arapa da nam zauzme vazdušnu banju, pa gdje su onda zelene transferzale, gdje su radikalni SDA pretorijanci da to sve rastjeraju, pozatvaraju i otjeraju u džehenemske vatre? Gdje su? Nema ih. Nikada ih nije ni bilo i neće ih biti, barem ako pitate Bošnjake. Međutim, ako pitate nosioce evropskih vrijednosti BiH u Kiseljaku, primjerice, onda ćete vidjeti kako pokrivene muslimanke dobivaju šakom u glavu, onda ćete susresti geto u Stocu i Mostaru. Ako pitate one koji štite Evropu od muslimanske prijetnje u entitetu Republika Srpska, onda ćete vidjeti kako djeci zabranjuju školovanje na maternjem jeziku, kako ih hapse jer imaju Kur'an u kući i jer su na svadbi mahali svojom zastavom.

Pitajte se i, ako imate imalo savjesti, ne dopustite širenje iste one medijske retorike kojom su svojedobno Miloševićevi propagandni eskadroni smrti opravdavali sve buduće pokolje nad Bošnjacima. Kroz fotografski putopis koji je pripremio sedmičnik Stav pogledajte kako izgleda Sarajevo koje živi, Sarajevo koje opstaje i čuva svoju tradiciju multikulturalnosti, ono stvarno Sarajevo, a ne ono koje vide i priželjkuju oni koji ga gledaju i tumače kroz ideološke ili tamne naočale vlastitih predrasuda.

GDJE SE SAKRILA DESEKULARIZACIJA I ARAPSKA REKONKVISTA

Ako bismo čitali razmišljanja filozofa Tarika Haverića (Naša stranka) o Bošnjacima, pa i o Sarajevu kao većinski bošnjačkom gradu, dobili bismo utisak apokaliptične regresivne promjene kulturnog koda Bošnjaka i njihovih urbanih sredina. No, gledajući pravo Sarajevo na ovim fotografijama, ono Sarajevo koje postoji izvan uma Tarika Haverića, čini da je taj projekt korijenite preobrazbe ili, kako ga Haverić imenuje, “desekularizacije” Bošnjaka, koji se, po njegovom mišljenju, odvijao i navodno još uvijek odvija, ipak nije zaživio. A možda je stvar u tome da takvog projekta nikada i nije bilo. Kako god bilo, posmatrajući ove fotografije, čini nam se da nema ni arapske rekonkviste kojeg je Haverić problematizirao, niti nam nedostaje modernosti, barem modernosti u onom smislu kako je shvata orijentalistički mentalitet kojem je sve istočno (osim lenjinizma i sovjetskog boljševizma) zaostalo i primitivno.

KOME FALI SVINJSKA ŠUNKA KAO MJERA KOZMPOLITIZMA

Neven Anđelić još je davno naricao po medijima kako se u Sarajevu više ne može pojesti prava originalna pica jer, navodno, nema svinjeće šunke, što, po Anđeliću, diskvalificira Sarajevo kao multikulturnu sredinu i čini ga muslimanskim gradom. Iako je nejasno zašto i muslimanski grad ne može biti multikulturalan, gledajući ove strane posjetioce kako uživaju u lokalnoj gastronomskoj ponudi u kojoj ima svega: od bureka i ćevapa, preko sušija pa do egzotičnih jela (kao i onih sa svinjetinom), čini nam se da bi stranim posjetiocima Sarajeva ona Anđelićeva svinjska šunka kao mjera kozmopolitizma i multikulturalnosti bila i više nego smiješna i primitivna.

GDJE SE KRIJE DŽAMIJSKA POLICIJA

Još jedna od etiketa koje je Sarajevo zaradilo od strane dežurnih (jugo)nostalgičnih komentatora jeste navodna ratna/postratna radikalna i nagla promjena gradske kulture i običaja. Tako se Sarajevu svojevremeno imputiralo postojanje partijske i džamijske policije koja prati kako se ko pozdravlja i kako je navodno radi toga pozdrav “dobar dan” praktično nestao iz upotrebe ili je pod javnim embargom. Barem je tako svojevremeno pisala Ferida Duraković. Gledajući ove mlade ljude iz toliko stranih kultura i naroda i zamišljajući koliko samo različitih jezika govore i na kojem od stotina jezika se pozdravljaju, pitamo se da li su do sada imali susret s tom volšebnom super nevidljivom džamijskom policijom, pogotovo ukoliko im se omaknuo neki “dobar dan”, pa makar bio i sa stranim akcentom.

GDJE SE SAKRIO DODIKOV TEHERAN

Milorad Dodik izlio je, ako ne hiljadu, onda barem nekoliko stotina puta, svoj čemer i žuč na Sarajevo, političko ili stvarno, nije ni bitno, nazivajući ga ovim ili onim, ali najčešće Teheranom. Takva vrsta orijentalističke demonizacije, gdje se željelo etiketirati i alijenirati Sarajevo od njegovog okruženja nazivajući ga ili upoređujući s nečim što se percipira dalekim, vanevropskim, zaostalim, stranim ili jednostavno – istočnim, jeste nešto čega je Sarajevo često bilo meta i žrtva. Iako, osim u Dodikovom poremećenom sistemu vrijednosti, nema nikakve uvrede u poređenju Sarajeva s milionskom metropolom i prijestolnicom drevne civilizacije kakav je Teheran, ipak moramo primijetiti da Sarajevo izgleda i zapadno i evropski. Za razliku od Dodika.

GDJE SE SAKRILA MUSLIMANSKA REPUBLIKA

“Borimo se da Sarajevo ne postane muslimanska republika”, bila je česta izjava Radovana Karadžića i njegovih falangi koje su koristili kao opravdanje za držanje grada u opsadi. Nažalost, i u današnje vrijeme mnogi koriste ovu zlonamjernu podvalu da opravdaju svoje postupke i politiku. To je slučaj s Fahrudinom Radončićem, koji je poručivao da neki (SDA) žele pretvoriti Sarajevo u muslimansku republiku, a on im to ne dopušta, jer on nije musliman kao drugi Bošnjaci, on je evropski musliman. Ako zanemarimo zloupotrebu i kriminalizaciju riječi “muslimanska”, gdje takva etiketa postaje opravdanje za svaku vrstu nasilja prema onima na koje se odnosi, moramo primijetiti da, na osnovu ovih fotografija, nama Sarajevo liči na mnogo šta, ali ponajmanje na muslimansku republiku.

SARAJEVO IZGLEDA LJEPŠE I ŠARMANTNIJE NEGO IKAD

Jedna od čestih pogrda upućenih Sarajevu jeste da, eto, “nije kao prije”, gdje se hoće reći da je danas gore nego ranije, i to u svakom smislu. Nastranu olakšavajuće okolnosti poput nostalgije, krize srednjih godina i problema s prostatom za mnoge koji prave takva poređenja, ali činjenica je da ona jednostavno ne stoje. Ahmed Burić jednom je napisao kako je sve šarmantno u ovom gradu posljedica akcija komunista s orijentalnim imenima i njihove kršćanske braće, nakon čega je uslijedila katastrofa praćena čerečenjem od strane onih koji se kriju iza bosanske ideje. Gledajući ove fotografije, vidimo osmansku i austrougarsku zaostavštinu i rezultate napora poslijeratnog bh. društva. Sarajevo izgleda ljepše i šarmantnije nego ikad. Uprkos onima koji bi vratili vrijeme jer ga ne vole takvog kakav jeste.

ŠTA SU OBILJEŽJA SARAJEVOFOBNIH LICEMJERA

Dok se u Sarajevu dešava svijet i sastaje planeta i dok mu se i u takvoj prilici traži najmanja greška i prokliznuće, dotle događaji u drugim dijelovima BiH imaju sasvim drugačiji i tužniji karakter. Zanimljivo da takvi događaji ne podliježu kritici dežurnih sarajevocentričnih kritičara. Dok pričaju da je vladajuća politika za državu zainteresirana do Marindvora, ostaju nijemi na kamenovanu Muniru Subašić u Srebrenici, muslimanku pretučenu u Kiseljaku koja je bila kriva samo jer je pokrivena, mladića izbodenog u Neumu zbog vjerskih razloga, hapšenih Bošnjaka radi isticanja zastave s ljiljanima, pucanja na kuće povratnika, razbijanja džamija, nijekanja prava na jezik…, i tako sve redom, svjedoče nam nedavne vijesti koje smo mogli čitati u medijima kao potpune kontraprimjere sarajevskog kozmopolitizima, duha i širine.

No, ni takvi zabrinjavajući primjeri bujajućeg i otvorenog šovinizma izgleda da ne zaslužuju da budu primijećeni od strane onih koji su svojevremeno, vjerovali ili ne, problematizirali čak i sarajevske zelene trotoare. Ovakvi dvostruki standardi, u kojem jedna sredina, mada toliko teško ranjena za vrijeme četiri godine barbarske opsade i više od 10.000 ubijenih građana, mora zadovoljavati nedostižne kriterije i ideale, a druga biti tek malo bolja od današnje Sirije, karakteristično su obilježje sarajevofobne licemjernosti mnogih medija i javnih ličnosti, kako van, tako i unutar BiH, a posebno u samom Sarajevu. Ta licemjernost koja ima obilježja malicioznosti jedan je od razloga zašto Sarajevo, iako toliko puta duboko ranjeno i napadano, uvijek mora iznova dokazivati svoj već stotinu puta dokazani kozmopolitizam, otvorenost i široku dušu, dok drugi, valjda, ne moraju ništa, ni biti tolerantni, ni otvoreni prema drugačijem, niti samokritični, niti prvi pružiti ruku pomirenja, niti pomesti ispred svog praga, niti se pogledati u ogledalo. Sve je to nekako obaveza i dužnost Sarajeva. A kako vidimo tokom ovih dana SFF-a, tu dužnost Sarajevo rado i s velikim osmijehom ispunjava. I danas, i jučer, i sutra. Jer je Sarajevo, jer je glavni grad države Bosne i Hercegovine.

 

PROČITAJTE I...

Dva dana nakon posjete Sarajevu, Esedu je ponovo dostavljeno tijelo zatvoreno u limeni sanduk. Ukopano je iznad džamije u Žepi. Roditelji su bili uvjereni da su im opet poslali tuđe tijelo pa su odlučili da mu ne podižu nišane. Godinama je Esed tragao za sinovim posmrtnim ostacima. Do njega i Fatime stizale su vijesti da je živ, čak i da ima porodicu. Sve se to promijenilo 2009. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!