Saradnja od strateškog značaja

Jedan neodgovoran korak jeste dovoljan, odnosno previše za regiju, tako da, unatoč oštroj retorici, ne treba očekivati ishitrene ili nepromišljene poteze vlada Turske, Irana i Iraka prije nego što Barzani vidi šta će s rezultatima “neobavezujućeg” referenduma o nezavisnosti iračkog Kurdistana

Zvanična posjeta predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana Teheranu, gdje se sastao s iranskim predsjednikom Rouhanijem i vrhovnim vođom Khameneijem, ostala je u sjenci referenduma Kurdske regionalne uprave. Drugim riječima, mnogo više medijskog prostora posvećeno je analizama posljedica osnivanja “Barzanistana”, odnosno mogućoj amputaciji sjevernog Iraka, nego posjeti čija važnost u geopolitičkom smislu prevazilazi saopćenja i škrte izjave (kao i uvijek) o onome šta se dešava iza zatvorenih vrata.

Osam potpisanih ugovora i memorandum o međusobnom razumijevanju, priča o poboljšanju ekonomskih odnosa, podizanju volumena robne razmjene na 30 milijardi dolara (sada je oko 10), dogovor da ta razmjena bude u domaćim valutama, te planiranje otvaranja triju novih graničnih prelaza jesu “opipljivi” i očigledni rezultati posjete. Nesporna suglasnost oko referenduma, kao neodgovornog i nelegitimnog koraka Kurdske regionalne uprave – čitaj: Masouda Barzanija, jeste također očigledna, ali akcije (i opcije) koje ove dvije države mogu preduzeti po ovom za obje veoma delikatnom pitanju ostale su iza spomenutih vrata. Glede toga, javnost je obaviještena da će svi potezi biti koordinirani između Ankare, Teherana i Bagdada.

TAKTIČKO USAGLAŠAVANJE PRED ZAJEDNIČKOM PRIJETNJOM

Jedan neodgovoran korak jeste dovoljan, odnosno previše za regiju, tako da, unatoč oštroj retorici, ne treba očekivati ishitrene ili nepromišljene poteze vlada Turske, Irana i Iraka prije nego što Barzani vidi šta će s rezultatima “neobavezujućeg” referenduma. U tom smislu treba posmatrati činjenicu da Turska nije (još) zatvorila granicu niti slavinu naftovoda preko koje Kurdistanska regionalna uprava izvozi naftu. Kad je o ovom drugom riječ, stvar se dodatno komplicira “blagonaklonom” izjavom predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina da zavrtanje tog ventila “nije ni u čijem interesu.”

U svakom slučaju, ova posjeta, poslije godina oštrog strateškog razmimoilaženja Turske i Irana, prije svega oko pitanja Sirije (začinjenih sa sve optužbama i kontraoptužbama o sponzoriranju terorizma), dovela je do taktičkog usaglašavanja pred zajedničkom strateškom prijetnjom i po ko zna koji put pokazuje da je saradnja moguća i pored (strateških) razlika. Proces usaglašavanja  počeo je i prije referendumske krize u Astani, Kazahstan, gdje, pored Rusije, obje zemlje imaju ulogu garantora u pregovorima koji za cilj imaju okončanje sirijskog krvoprolića.

Početak uspostavljanja zone deeskalacije u sjeverozapadnoj sirijskoj provinciji Idlib, koja je načelno dogovorena u Astani u maju ove godine, najavljena prošlog mjeseca iz Moskve, Teherana i Ankare, a operativno dogovorena u nedavnoj posjeti Putina Ankari, samo tri dana nakon Erdoğanove posjete Teheranu, govori o visokom stepenu koordinacije i kooperacije ovih triju zemalja.

Sve navedeno bit će inspiracija tlapnji, lamentiranja i upitanosti o turskom “okretanju leđa” Zapadu i hrljenju ka Evroaziji. Naravno, u analizama tog tipa  redovno se zanemaruje da je Zapad (koji je daleko od monolitnosti hladnoratovskog perioda) zapravo taj koji je uradio sve moguće da onemogući Turskoj da ostane u vanjskopolitičkom sinhronu sa SAD i EU. Odnos Zapada, raspona od tolerancije do otvorene podrške, prema terorističkim organizacijama poput PKK-a u Evropi i njegovog ogranka PYD-a u Siriji (koje SAD naoružava mnogo više nego što je to potrebno za borbu protiv ISIL-a), te prema pokušaju puča u Turskoj od 15. jula 2016. godine i terorističkoj organizaciji fethulahdžija (FETÖ) to jasno pokazuje. Uporno zatvaranje očiju (Zapada) pred egzistencijalnim prijetnjama kojima je Turska izložena gurnule su je na viši stepen saradnje s Moskvom i Teheranom. Pri tome ne treba izgubiti iz vida da to ne predstavlja monolitni blok.

“Ako SAD budu stavljale primjedbe na tursku saradnju s Iranom, umjesto da probaju da se stave u položaj Turske, privremene tenzije mogu evoluirati u strukturno neslaganje”, piše kolumnista Sabaha i glavni koordinator SETA “think tanka” Burhanettin Duran. Plašim se da nije pitanje “ako”, nego “kada”, i da je to vrijeme jako blizu.

Predsjednik SAD-a Donald Trump  još prije izbora obećao je da će razbucati Zajednički sveobuhvatni plan akcije, kako je rogobatno birokratski nazvan tzv. “nuklearni dil” između 5 stalnih članica Savjeta sigurnosti UN-a, plus Njemačke s jedne, i Irana s druge strane. “Dil” koji je okončao napuhanu krizu iranskog nuklearnog programa i sankcija toj zemlji. Trumpov govor na zasjedanju Generalne skupštine UN-a, u kojem su kao “osovina zla” apostrofirani Iran, Venecuela (čiji je predsjednik Maduro bio u zvaničnoj posjeti Ankari dva dana nakon Erdoğanove posjete Teheranu) i Sjeverna Koreja, potvrdio je njegovu namjeru da to zaista i učini. Nastranu nečuvenost prijetnje da se razmontira međunarodni ugovor napravljen pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda pod krovom te institucije, to nije i neće biti jednostavna rabota.

KO JE STVARNI DESTABILIZIRAJUĆI FAKTOR

Priliku da započne taj destruktivni proces Trump ima već 15. oktobra, kada, po proceduri predviđenoj dogovorom, treba potpisati ili ne potpisati sertifikaciju ugovora – to predsjednik SAD čini svaka tri mjeseca na osnovu izvještaja o iranskom poštovanju svog dijela dogovora. Trump je to do sada učinio dva puta, što ne znači da će to – unatoč izvještajima koji pokazuju da Iran disciplinirano ispunjava uvjete postavljene ugovorom – učiniti i treći put. Naprotiv, galama i udaranje u ratne bubnjeve, veoma sličnog zvuka kao što su bili 2002. godine, pred agresiju na Irak, kao da govore da neće. Pošto materijalni razlozi za razbijanje ugovora ne postoje, Trump je pribjegao tlapnji o navodnom iranskom prekršaju “duha sporazuma”.

Ako ne potpiše sertifikaciju, predmet ugovora odlazi u Kongres i njemu se prepušta odluka ostanka ili izlaska iz ugovora. S obzirom na to da u Washingtonu postoji neka vrsta konsenzusa o Iranu kao “zlu” i “destabilizirajućem faktoru” regije, svijeta i univerzuma, te da se samo pristupi problemu razlikuju – da li “regime change” sada ili kasnije, iznutra ili spolja itd., teško je od tog tijela očekivati konstruktivan potez. Uostalom, u slučaju da Trump potpiše, to samo odlaže cijelu stvar za sljedećih 90 dana. Naime, ugovor ima tu falinku da nije obavezujući za SAD kao državu, jer nikad zapravo nije prošao kroz američki Kongres. Trumpov prethodnik Barack Obama nije imao političku petlju da riskira izlaganje rezultata dugogodišnjih pregovora mogućoj blokadi u Kongresu.

Naslov Nama je potrebna promjena režima u Iranu teksta Toma Ridgea, bivšeg prvog sekretara Domovinske sigurnosti (Homeland Security) i kasnije guvernera Pennsylvanije, u nedjeljniku Newsweek od 7. oktobra, jeste neka vrsta deja vu. Samo, umjesto o tzv. Iračkom nacionalnom kongresu tada (2000–2003), sada Ridge piše o Nacionalnom vijeću otpora u Iranu (NCRI), umjesto prevaranta Ahmeda Chalabija, sada je liderka megamanijakalnog terorističkog kulta Narodnih mudžahedina Irana (MEK) Maryam Rajavi ta koja će donijeti “slobodu i demokratiju” Irancima. Da nije tragično, bilo bi smiješno. Uzgred, MEK je skinut s terorističke liste SAD-a 2012. godine odlukom Hillary Clinton – lijep primjer kontinuiteta vanjske politike SAD-a.

U svjetlu navedenog, čak i ako joj SAD ne stave direktne primjedbe zbog saradnje s Iranom, Turska je u nezavidnoj poziciji. Međutim, čuvanje svojih nacionalnih interesa, baš kako je to Trump rekao u svom UN govoru, jesu prioritet i dužnost svake vlade suverene zemlje.

U štićenje nacionalnih interesa svakako spada i hapšenje špijuna, pa makar oni bili na platnom spisku konzulata SAD-a (ali nekim čudom, ne i na spisku diplomatskog kora) u Istanbulu, kao što se to desilo 4. oktobra. Hapšenje Metina Topuza, državljanina Turske  osumnjičenog da je bio transmisija između američkog konzulata i FETÖ, očigledno je udarilo u živac američkih vlasti. U nedjelju, 8. oktobra, američke vlasti  suspendirale su izdavanje (neimigrantskih) viza turskim građanima. State Department kao da želi da potvrdi iz sve snage da nije riječ tek o običnom službeniku konzulata i da ih je gubitak izuzetno pogodio. Za evoluciju ka “strukturnom neslaganju” Iran nije potreban, dovoljno izvora napetosti između SAD-a i Turske ima i bez njega.

PROČITAJTE I...

Procjene trenutnog broja Bošnjaka u Makedoniji kreću se od 30.000 do 50.000, zavisno od izvora. Stanje im najviše određuje (ne)jedinstvo njihovih političkih predstavnika, a od svih manjina u najslabijem su položaju kad je u pitanju zastupljenost u institucijama i javnosti. Pored direktne ili indirektne diskriminacije od strane Makedonaca, postoji isključiv odnos Albanaca kroz Islamsku zajednicu, što bi se moglo, za nadati se, popraviti uključenjem Rijaseta iz Sarajeva. Za Stav govore neki od najangažiranijih i najpoznatijih predstavnika Bošnjaka u Makedoniji

Ono što je prethodilo deklaraciji o nezavisnosti Izraela bilo je etničko čišćenje “nejevrejske zajednice”, prema kojoj Balfour nije osjećao ništa osim prezira pa je nije ni imenovao u svom papiru. Dvadeset godina kasnije, počela je najduža okupacija u modernoj historiji, koja još traje. Treba uložiti veliki napor da se ne vidi njena brutalnost

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!