ŠAPĆE ŠEHERĆEHAJINA ĆUPRIJA

Noć je. Zakašnjeli prolaznik trči preko ćuprije. Gdje bi u ovo doba mogao zakasniti? I hoće li njegovi koraci biti zabilježeni u kameni tefter ćuprije? Naravno da hoće. Kao što se vraćaju i ljudi iz dana: čovjek u skupom odijelu povraća preko ograde nakon napornog poslovnog objeda. Potom neka porodica iznad koje lebdi balon-dinosaurus. Dolazi i djevojka-leptir. Drukčije je odjevena, ali usne su joj crne. Dugo gleda u vodu, sve dok je mladić ne uhvati za ruku. Odlaze zajedno

Ponekad sjedim za lijepih dana na nekom mjestu s pogledom na ćupriju i pokušavam razumjeti priče koje se upravo događaju.

Prizori i rečenice teku preko mosta, a gradba kojoj pripadaju ostaje nevidljiva.

Tako je sa svim sarajevskim mostovima.

Tako je sa svim mostovima na svijetu.

Čini se da neki pisci pokušavaju tako naučiti nešto od života. I, katkad, vođeni životnom intuicijom, napišu upravo ono što će se nepogrešivo dogoditi (pokušao sam uobličiti konture tog suptilnog mehanizma i nijanse spisateljske detekcije, na svoj način, u Zaboravljenoj poslovici).

Magična i opasna igra.

 

Svaka je noć posebna.

Kao što je to i dan.

Prolazio je nepoznati putem kojim uvijek prolazi i, na kraju, preko Šeherćehajine ćuprije uronio u Čaršiju. Nešto mu je bilo neobično sve vrijeme iako ni sam nije znao šta. Bilo je rano jutro, a neka je djevojka stajala na mostu i gledala u Miljacku.

Šta je u njoj mogla vidjeti?

I usne su joj bile prekrivene crnilom.

 

Ćuprija vidi.

I čuje.

 

Šapće.

Kad oslušneš i udubiš se, prepoznaješ da je to ritam koraka koji su prešli preko nje tog dana.

Svi su prelasci u njenom pamćenju zapisani.

Hoće li ih ikad iko preslušati?

Pročitati?

 

Možda bi neki čitač u današnjem hodu prepoznao svoj i priču čiji je dio?

 

Koliko priča dok ljudi prelaze ćupriju.

Jedni idu od Vijećnice do Inata, drugi od Inata prema Vijećnici.

Neobično korača jedan mladić. Svaki čas zastane. Kao da se preispituje. Kako i ne bi. Čeka ga ispit. Od svih noći koje su prošle, on je tek sad shvatio koliko je mogućih pitanja na tom ispitu.

Iza njega trupka zamišljen debeljko s debelom torbom punom papira. Još je više pitanja u njegovoj glavi. Strepi hoće li uspjeti ijedno postaviti.

Potom djevojka. Lebdi kao leptir. Opasno se zanosi. Da nije ograde, završila bi u Miljacki.

Nedaleko od nje gleda je mladić.

Sa suprotne strane ide čovjek u skupom odijelu i s ovlaš prebačenim kaputom. Očito na ručak. Poslovni partneri su poslovni partneri.

 

Noć je. Zakašnjeli prolaznik trči preko ćuprije.

Gdje bi u ovo doba mogao zakasniti?

I hoće li njegovi koraci biti zabilježeni u kameni tefter ćuprije?

Naravno da hoće. Kao što se vraćaju i ljudi iz dana: čovjek u skupom odijelu povraća preko ograde nakon napornog poslovnog objeda. Potom neka porodica iznad koje lebdi balon-dinosaurus. Dolazi i djevojka-leptir. Drukčije je odjevena, ali usne su joj crne. Dugo gleda u vodu, sve dok je mladić ne uhvati za ruku. Odlaze zajedno.

 

Mnoge stvari na ovom svijetu govore.

Ljudi, nažalost, jedva da išta od tog razumiju.

Zato su bajkovite priče prepune životinjskih i ko zna kojih drugih jezika.

Svjedočanstvo je ostalo u jeziku.

Govore li ćuprije?

Naravno da govore, ali ko može čuti taj beskrajno dugi snimak koraka od kojih je svaki poseban, a svjedoči o onom ko je koračao.

Ćuprije su neka vrsta nemuštih ljetopisaca.

 

Šljapka slovo.

Zvoni.

Hrama.

Trčkara.

Utiskuje svoju tjeskobu.

A ćuprija šapće kao da se preslušava pred kratkotrajni san.

 

Jednog dana sretoh na ćupriji sebe. Stajao sam i gledao se. Nisam imao štake. Nije bilo moguće odrediti ni koliko imam godina. Niti izraz na licu te osobe-priviđenja (koja poput one u ogledalu jesam) nije bilo moguće odrediti.

Zastao sam. Šta bih drugo?

Ne bih rekao da je to bio trenutak nevjerice.

Kao da sam iščekivao neku poruku. Neki glas.

Nije se dogodilo ništa.

Samo sam se (onaj u kog sam gledao) rastočio poput sjene i izgubio u valovima Miljacke.

Ništa nismo rekli jedan drugom.

I stajao sam tako na ćupriji, nepomičan.

Čini mi se da još uvijek stojim.

Nisam siguran jesam li htio nešto od njega čuti ili mu nešto kazati?

Nekad davno prijatelj mi je pronašao začuđujući anagram: IZVOR NOĆI, HARFO. Možda se tu počela oblikovati slika koju vidim.

 

I tako nad vodom stoji kamena harfa kojom prolazimo i preobražavamo se u prividno nerazumljive zvukove.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!