ŠAPĆE ŠEHERĆEHAJINA ĆUPRIJA

Noć je. Zakašnjeli prolaznik trči preko ćuprije. Gdje bi u ovo doba mogao zakasniti? I hoće li njegovi koraci biti zabilježeni u kameni tefter ćuprije? Naravno da hoće. Kao što se vraćaju i ljudi iz dana: čovjek u skupom odijelu povraća preko ograde nakon napornog poslovnog objeda. Potom neka porodica iznad koje lebdi balon-dinosaurus. Dolazi i djevojka-leptir. Drukčije je odjevena, ali usne su joj crne. Dugo gleda u vodu, sve dok je mladić ne uhvati za ruku. Odlaze zajedno

Ponekad sjedim za lijepih dana na nekom mjestu s pogledom na ćupriju i pokušavam razumjeti priče koje se upravo događaju.

Prizori i rečenice teku preko mosta, a gradba kojoj pripadaju ostaje nevidljiva.

Tako je sa svim sarajevskim mostovima.

Tako je sa svim mostovima na svijetu.

Čini se da neki pisci pokušavaju tako naučiti nešto od života. I, katkad, vođeni životnom intuicijom, napišu upravo ono što će se nepogrešivo dogoditi (pokušao sam uobličiti konture tog suptilnog mehanizma i nijanse spisateljske detekcije, na svoj način, u Zaboravljenoj poslovici).

Magična i opasna igra.

 

Svaka je noć posebna.

Kao što je to i dan.

Prolazio je nepoznati putem kojim uvijek prolazi i, na kraju, preko Šeherćehajine ćuprije uronio u Čaršiju. Nešto mu je bilo neobično sve vrijeme iako ni sam nije znao šta. Bilo je rano jutro, a neka je djevojka stajala na mostu i gledala u Miljacku.

Šta je u njoj mogla vidjeti?

I usne su joj bile prekrivene crnilom.

 

Ćuprija vidi.

I čuje.

 

Šapće.

Kad oslušneš i udubiš se, prepoznaješ da je to ritam koraka koji su prešli preko nje tog dana.

Svi su prelasci u njenom pamćenju zapisani.

Hoće li ih ikad iko preslušati?

Pročitati?

 

Možda bi neki čitač u današnjem hodu prepoznao svoj i priču čiji je dio?

 

Koliko priča dok ljudi prelaze ćupriju.

Jedni idu od Vijećnice do Inata, drugi od Inata prema Vijećnici.

Neobično korača jedan mladić. Svaki čas zastane. Kao da se preispituje. Kako i ne bi. Čeka ga ispit. Od svih noći koje su prošle, on je tek sad shvatio koliko je mogućih pitanja na tom ispitu.

Iza njega trupka zamišljen debeljko s debelom torbom punom papira. Još je više pitanja u njegovoj glavi. Strepi hoće li uspjeti ijedno postaviti.

Potom djevojka. Lebdi kao leptir. Opasno se zanosi. Da nije ograde, završila bi u Miljacki.

Nedaleko od nje gleda je mladić.

Sa suprotne strane ide čovjek u skupom odijelu i s ovlaš prebačenim kaputom. Očito na ručak. Poslovni partneri su poslovni partneri.

 

Noć je. Zakašnjeli prolaznik trči preko ćuprije.

Gdje bi u ovo doba mogao zakasniti?

I hoće li njegovi koraci biti zabilježeni u kameni tefter ćuprije?

Naravno da hoće. Kao što se vraćaju i ljudi iz dana: čovjek u skupom odijelu povraća preko ograde nakon napornog poslovnog objeda. Potom neka porodica iznad koje lebdi balon-dinosaurus. Dolazi i djevojka-leptir. Drukčije je odjevena, ali usne su joj crne. Dugo gleda u vodu, sve dok je mladić ne uhvati za ruku. Odlaze zajedno.

 

Mnoge stvari na ovom svijetu govore.

Ljudi, nažalost, jedva da išta od tog razumiju.

Zato su bajkovite priče prepune životinjskih i ko zna kojih drugih jezika.

Svjedočanstvo je ostalo u jeziku.

Govore li ćuprije?

Naravno da govore, ali ko može čuti taj beskrajno dugi snimak koraka od kojih je svaki poseban, a svjedoči o onom ko je koračao.

Ćuprije su neka vrsta nemuštih ljetopisaca.

 

Šljapka slovo.

Zvoni.

Hrama.

Trčkara.

Utiskuje svoju tjeskobu.

A ćuprija šapće kao da se preslušava pred kratkotrajni san.

 

Jednog dana sretoh na ćupriji sebe. Stajao sam i gledao se. Nisam imao štake. Nije bilo moguće odrediti ni koliko imam godina. Niti izraz na licu te osobe-priviđenja (koja poput one u ogledalu jesam) nije bilo moguće odrediti.

Zastao sam. Šta bih drugo?

Ne bih rekao da je to bio trenutak nevjerice.

Kao da sam iščekivao neku poruku. Neki glas.

Nije se dogodilo ništa.

Samo sam se (onaj u kog sam gledao) rastočio poput sjene i izgubio u valovima Miljacke.

Ništa nismo rekli jedan drugom.

I stajao sam tako na ćupriji, nepomičan.

Čini mi se da još uvijek stojim.

Nisam siguran jesam li htio nešto od njega čuti ili mu nešto kazati?

Nekad davno prijatelj mi je pronašao začuđujući anagram: IZVOR NOĆI, HARFO. Možda se tu počela oblikovati slika koju vidim.

 

I tako nad vodom stoji kamena harfa kojom prolazimo i preobražavamo se u prividno nerazumljive zvukove.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!