Saobraćajni fakultet u Veneciji

Tih dana nije bilo mnogo pucnjave, samo su avioni NATO a parali nebo u brzim preletima. Pogledom sam ih ispraćao i zamišljao šta li taj pilot radi kada nakon pet minuta leta od našeg jada i čemera sleti u bazu “Aviano”. Ono, izađeš iz aviona, protegneš se, proćaskaš koju s mehaničarima, potpišeš neke papire, daš izvještaj pretpostavljenima i onda bjež’ napolje, u grad, na pravi pravcati italijanski kapučino uz novine i cigarete

Ležao sam na leđima i rukama pokušavao mlatiti komarce koji su napadali u eskadrilama. San je teško dolazio na oči, a i kako će kad je u sobi hiljadu stepeni a vlaga kao u sauni. Cijeli hotel bio je jedna velika pećnica, a klime ni za lijeka. Jastuk sam odbacio. Bio je mokar. Na momente sam tonuo u san, u neke provalije i ambise, ali komarci su me vraćali na površinu. Grozno. Zatvoriti prozor bilo bi još gore, poneki dašak vjetra koliko-toliko popravljao je situaciju. Nisam više mogao izdržati. Upalio sam svjetlo, obukao se i izašao.

Sjeo sam na ivicu kanala ispred hotela i zapalio cigaretu. Otpuhivao sam dimove prema mjesecu, čiji su se obrisi probijali kroz izmaglicu lagune. Bio sam i prije u Veneciji, ali ovako nešto nisam mogao očekivati, pogotovo ne na samom početku juna. Takve vrućine niko nije zapamtio. Lokalci su se ibretili i jedni druge šamarali u nevjerici. Turisti su padali kao klasje, a brzi čamci hitne pomoći odvodili su ih u hladovinu. Kuhari su radili goli do pasa i svakih desetak minuta izlazili i polijevali se kofama hladne vode. Jedino su umjetnici bili uporni u ignoriranju ekstremnih uvjeta. Kačili su svoje radove – koji su se od vlage raspadali – po paviljonima kao da im je to posljednje u životu.

Pred samu zoru dovukao sam se u sobu i od prevelikog razmišljanja konačno zaspao.

Isto sam se tako znao strovaliti u prljavi i improvizirani krevet u nekoj pripremi, u prašnjavu i smrdljivu ćebad u kojoj je spavalo stotine ljudi, negdje oko Saobraćajnog fakulteta u Vogošći, nakon noći provedene u rekreativnom kopanju rovova. Tih dana nije bilo mnogo pucnjave, samo su avioni NATO‑a parali nebo u brzim preletima. Pogledom sam ih ispraćao i zamišljao šta li taj pilot radi kada nakon pet minuta leta od našeg jada i čemera sleti u bazu “Aviano” pokraj Venecije. Ono, izađeš iz aviona, protegneš se, proćaskaš koju s mehaničarima, potpišeš neke papire, daš izvještaj pretpostavljenima i onda bjež’ napolje, u grad, na pravi pravcati italijanski kapučino uz novine i cigarete. A kad ogladniš, izabereš neki dobar restoran da omastiš brk. Naručiš antipasti, pljuckaš košpice od maslina, bočicu Baroloa, pa onda čika konobar donese veliki masni fjorentinski biftek za troje s pratećom opremom. I na kraju balade, kada puca kaiš na pantalonama, slijede obavezni tiramisu i espreso. A onda, konačno, pravac hotel i dvosatna masaža uz klasičnu muziku i cvijeće.

Kao što je i nastao, oblačić iznad moje glave ispario je u trenu kada mi je neko u ruku ugurao frtalj hljeba s biljnim mrsom i hladan čaj od špinovanog šećera. Kad bih to pohapao, premoren i iscrpljen, zaspao bih “k’o zaklan”.

Opet me probudiše taksisti koji su prekjučer došli u New York. Vozačke dozvole i papiri čekali su ih na aerodromu. Nisu ni stan našli, a već su bili za volanom. Trube kao da im život zavisi od tih nekoliko sekundi čekanja da neko krene na zeleno svjetlo. Baš kako su to navikli raditi u nedođijama iz kojih su šljegli. A tu prekoputa, ispod mog prozora, radi popularni noćni klub u kojem se cijelu noć dešavaju drame. Izbacivači imaju pune ruke posla s pijanim prigradskim supermenima koji su dovukli sponzoruše i nastoje ih impresionirati spajdermenskim vratolomijama. Sve to kratko traje, veliki crni momci zarolaju rukave i iznesu dotične na ulicu kao štruce kruha. A ovi onda plaču i psuju, pozivaju se na kosmičku pravdu i pokazuju sadržaje svojih novčanika, praćeni pogledima gomile koja čeka na ulazu. Pojave se i policajci u civilnim automobilima s prikrivenim signalnim svjetlima i udare po sireni, dajući do znanja svima da su tu i da sve prate. Njih je baš briga što ima stanara koji bi htjeli konačno zaspati. Na momente sve to stane, pomislim da je najgore prošlo, a onda se kroz rulju probije neki kamion koji dostavlja robu za obližnje šoping‑centre. Njegova sirena, pritisnuta do daske stvara tektonske poremećaje, odjeća na ljudima krene spadati, boja sa stubova ulične rasvjete počne se guliti.

I onda gledam u svoju suprugu kako slatko spava pokušavajući dobiti inspiraciju. Ali avaj, krda bizona i tapirove surle ne posustaju sve dok se prvi sunčevi zraci ne pojave iza visokih zgrada u kojima živi sirotinja. A kad rijetki ptići iz komšiluka zapjevaju, kljucajući ostatke pice koju je neki bradati hipster u uskim pantalonama i šarenim šeširom bacio na trotoar, kapci mi se počnu spuštati, potonem u zasluženi san. Uobičajena šizofrenija snova počne ponavljati gradivo, kreće lista ekstremnih temperatura u Italiji:

Pescara, 40,8° C – 6. juli 1950.

Saint-Christophe, 38,6° C – 25. juni 2003.

Foggia 47° C – 25. juni 2007.

Pisticci 45,9° C – 24. juli 2007.

Castelfranco Veneto 40° C – 28. juni 1935.

..

.

PROČITAJTE I...

Situacija je postala sve nervoznija, čekalo se odobrenje iz komande brigade da se dopusti paljba po autobusu punom neprijatelja zaglavljenom u blatu. Sve je bilo nanišanjeno, čekao se trenutak udaranja po okidaču. Gledali smo u komandira s motorolom, zavladao je totalni muk. Pucati ili ne pucati – pitanje je sad. Neko je doviknuo: “Ma pucaj, pobjeći će nam”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!