Sankcije prema Kataru mogle bi biti uvod u nove ratove

Pozicija Katara paradoksalna je, često čak kontradiktorna, ali to je ono što je čini prilično nezavisnom za jednu malu zemlju. Ako podlegne utjecaju svog moćnijeg susjeda, koji sigurno za svoju najnoviju ofanzivu ima zeleno svijetlo službenog Washingtona, sukob s Iranom mogao bi postati neminovan

Piše: Osman SOFTIĆ

Najozbiljnija diplomatska kriza u okviru zemalja Zaljevskog vijeća za saradnju (GCC) ovih dana postaje sve dramatičnija. Kriza koja je eskalirala između Saudijske Arabije, Bahreina i UAE-a, s jedne, i Katara, s druge strane, prijeti ozbiljnom destabilizacijom ove energentima bogate regije. I Vlada Jemena, koju priznaje međunarodna zajednica, svrstala se na stranu onih članica GCC-a koje su prekinule diplomatske odnose s Katarom i ovom bogatom i moćnom emiratu uvele ekonomske sankcije do danas nezabilježene u ovom dijelu svijeta, a pogotovo ne prema susjedu koji je također član Zaljevskog vijeća za saradnju.

Kuvajt i Oman nisu podržale ovako oštre mjere protiv Katara koje pogađaju i obične građane. S obzirom na oštrinu sankcija i na specifičan položaj ove zemlje koja ima jedinu kopnenu granicu sa Saudijskom Arabijom, preko koje Katar uvozi hranu i namirnice, očigledno je da se uvedenim mjerama želi prisiliti političko rukovodstvo Katara na totalnu promjenu kursa koji ova zemlja provodi već više godina, a koji je u važnim segmentima suprotstavljen deklariranim ciljevima i interesima trojke GCC-a koju predvodi Saudijska Arabija.

ZBOG ČEGA HISTERIJA PROTIV KATARA

Kao okidač za najnoviju krizu iskorištene su izjave pripisane katarskom emiru Sejhu Tamimu bin Hmadu al-Thaniju koje je, navodno, objavila Katarska novinska agencija, a koje su nepovoljne prema američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, zatim o Iranu, Izraelu i Hamasu, palestinskom oslobodilačkom pokretu otpora. Katar tvrdi da je web‑stranica Vlade hakirana, a da su objavljene informacije neautentične i podmetnute.

Katarsko vodstvo smatra da je riječ o konstruiranoj zavjeri, za čije su provođenje spomenute informacije iskorištene samo kao povod. Razlozi, pak, temelje se na neslaganju s vanjskopolitičkom strategijom Katara koju ova zemlja provodi u arapskom svijetu. Zaljevski oponenti optužuju Katar za navodnu podršku terorizmu, destabilizaciju Saudijske Arabije i Bahreina, podršku Muslimanskoj braći i Hamasu, te za blagonaklon odnos prema Iranu, koji smatraju najvećom regionalnom prijetnjom sigurnosti. Katar je odlučno odbacio sve optužbe da podržava terorizam i da radi na destabilizaciji susjednih zemalja u korist Irana.

Iako tvrdi da ne sponzorira Muslimansku braću, Katar ovu grupu ne želi proglasiti terorističkom jer ova najveća transnacionalna muslimanska organizacija ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti Katara. Zaljevski oponenti Katara, pak, proglasili su Muslimansku braću terorističkom organizacijom uloživši milijarde dolara u kontrarevolucionarne projekte koji su imali za cilj svrgavanje egipatskog demokratski izabranog predsjednika Mohameda Mursija, kandidata Muslimanske braće. Od Katara je ranije traženo da protjera islamskog učenjaka egipatskog porijekla Yusufa Qardawija, koji se smatra duhovnim vođom organizacije Muslimanska braća, a koji živi u Kataru. Ali, budući da je on državljanin Katara, te da je riječ o starijem i iznemoglom čovjeku, Katar je odbio udovoljiti zahtjevu svojih nezadovoljnih susjeda. Na udaru se posebno našla i televizijska mreža Al Jazeera, koju katarski susjedi optužuju kao glavni instrument destabilizacije regije, smatrajući da je u službi terorizma.

O čemu je, zapravo, riječ, zbog čega ovolika histerija protiv Katara i šta se njome želi postići? Kako u moru silnih optužbi na račun Katara razdvojiti podvale, insinuacije i mitove od činjenica i istine? Pitanje je isuviše kompleksno i višeslojno da bi se na njega mogao dati simplificiran odgovor. Ipak, ovdje je riječ o velikom broju različitih faktora koji su doveli do eskalacije krize, ali se oni mogu svesti na onaj najvažniji, a to je da se radi o suprotstavljenim političko-ideološkim pozicijama Katara u odnosu na svoje susjede. Politička vizija Katara drugačija je od vizije njegovih konzervativnih susjeda.

Katar je tokom protekle decenije svoje bogatstvo, koje je prvenstveno zasnovano na bogatim zalihama plina, koje otprilike podjednako dijeli s Iranom u Perzijskom zaljevu, stavio u funkciju ekonomskog razvoja, visokog životnog standarda građana, mega projekata od internacionalnog značaja, ali, isto tako, i u funkciju jačanja svoje regionalne i globalne diplomacije, pozicionirajući se kao uspješan posrednik u rješavanju sporova. Katar se nametnuo kao ozbiljan partner u rješavanju palestinskog pitanja, pruživši podršku oslobodilačkom pokretu Hamas.

Razlog podrške Hamasu, a ne sekularnim palestinskim političkim grupama kao što je Fatah, ideološke je naravi. Katar se izdvojio kao država koja je u demokratskim pokretima koji imaju karakter političkog islama prepoznala realnu i legitimnu snagu koja je najbolje pozicionirana da provede korjenite društvene, političke i ekonomske promjene u arapskom svijetu. Iako je riječ o heriditarnoj monarhiji i konzervativnoj islamskoj zemlji, putem Al Jazeere, Katar je postao prepoznatljiv u svijetu kao progresivna država koja se zalaže za društvene i političke promjene na bazi demokratskih procesa i političkih reformi u arapskom svijetu.

SPONZOR DEMOKRATSKIH PROMJENA U ARAPSKOM SVIJETU

Kao jedan od glavnih mehanizama za ostvarivanje političkih promjena, Katar je prepoznao demokratske pokrete u arapskom svijetu. Stoga je podržao Arapsko proljeće, uključujući i njegov demokratski ishod, dolazak Muslimanske braće na vlast u Egiptu i Tunisu, s aspiracijama da je isti trend moguće postići u Libiji i Siriji. Ovu idealiziranu viziju Katara podstaknula je uspješna demokratska ekonomska transformacija Turske pod vodstvom AK partije i Recepa Tayyipa Erdoğana. Stoga je došlo do snažnog prijateljstva između Katara, Turske i demokratskih snaga u arapskom svijetu koje se zalažu za političke reforme masovnim narodnim buntom protiv diktatorskih režima, i to uglavnom onih socijalističke provenijencije.

Uslijed konvergencije zajedničkih demokratskih ciljeva i ideoloških polazišta Turske, Katara i revolucionarnih, ali demokratskih pokreta u arapskom svijetu, posebno u periodu pred izbijanje arapskog bunta 2011. godine, došlo je do stanovitog profiliranja reformskog, prodemokratskog bloka u arapskom svijetu kojem je kao politički uzor poslužila demokratska transformacija Turske. Katar se pozicionirao kao glavni finansijski sponzor demokratskih promjena u arapskom svijetu, a Al Jazeera kao medijski powerhouse bez kojeg je te promjene nemoguće postići. Međunarodna klima u to vrijeme, posebno za vrijeme prvog mandata američke demokratske administracije predsjednika Baracka Obame, dobrim je dijelom blagonaklono gledala na ovaj projekt demokratske transformacije, sve do onog momenta kada se ova idealizirana vizija sukobila s političkom realnošću, prvo u Libiji, zatim u Siriji.

Prodemokratski blok koji čine Katar, Turska i demokratske snage političkog islama proizveo je veliki strah i potaknuo kontrarevolucionarne, konzervativne snage koje su svoj politički opstanak stavile na kartu očuvanja statusa quo na Bliskom istoku. Naravno, riječ je, prvenstveno, o Saudijskoj Arabiji i UAE-u i, dakako, Egiptu, kao najvećoj arapskoj zemlji koja važi kao kulturna i intelektualna kičma arapskog svijeta.

Kao što smo ranije spomenuli, nemoguće je u analitičkom smislu spomenute procese simplificirati do te mjere da se oni posmatraju u crno-bijelom formatu. Zapravo, u cijelom ovom sukobu različitih vizija budućnosti regije i pozicioniranju državnih i nedržavnih aktera kao agenasa promjena ili očuvanja statusa quo postoji i niz kontradiktornosti koje također treba uzeti u obzir. Pluralizam političkih vizija i državnih interesa na Bliskom istoku, u sučeljavanju s hegemonističkim projektima SAD-a i aspiracijama regionalnih i svjetskih sila, doveo je do velike krize, nepovjerenja i sukoba koji ovu regiju sve dublje vode u haos iz kojeg će se teško izvući.

Toliki je broj snažnih aktera na Bliskom istoku s divergentnim ciljevima i interesima da je postizanje povjerenja i zajedničke vizije njegove budućnosti nemoguće ostvariti. Pored bloka zemalja za promjene koji predvodi Turska, a koji podržava Katar, zatim kontrarevolucionarnog bloka koji predvodi Saudijska Arabija, uloga Irana i njegovih saveznika ne može se zanemariti. Zapravo, Iran se uspio pozicionirati kao vodeća sila na Bliskom istoku. Upravo je ovaj strah od iranske regionalne dominacije potaknuo konzervativne arapske monarhije da zauzmu rigidan stav prema ovoj zemlji.

Katar, kao jedna od najmoćnijih članica GCC-a koja odbija Iran posmatrati kao smrtnu prijetnju regionalnom poretku i stabilnosti i koja s Iranom želi imati dobre odnose, a među tim zemljama jesu i Oman i Kuvajt, optužena je za podrivanje regionalnog poretka. Katar i Iran, iako se njihovi pojedinačni interesi drugdje, naprimjer u Siriji, u političkom i ideološkom smislu sukobljavaju, ipak imaju i zajedničke interese, posebno s obzirom na to da dijele ista plinska polja u Perzijskom zaljevu. Osim toga, koliko Iran može biti koristan Kataru, možemo vidjeti iz sadašnje izolacije koju je uvela Saudijska Arabija. Katar ne može dopustiti da isključivo ovisi o volji svog velikog susjeda s kojim dijeli kopnenu teritoriju. Razlog za strah dokazane su historijske pretenzije Saudijske Arabije na katarsku teritoriju. Poznato je da je bilo nekoliko bezuspješnih pokušaja svrgavanja porodice Al-Thani i instaliranja saudijskih marioneta u Dohi.

TRUMPOVA PODRŠKA SAUDIJSKOJ ARABIJI

Očigledno je da opravdani strah Katara od mogućnosti dominacije ili agresije većih arapskih susjeda služi kao materijal za izmišljene optužbe na račun Katara kako uz pomoć Irana želi destabilizirati Bahrein i Saudijsku Arabiju. Takve tvrdnje opovrgava politika Katara u protekle tri godine i konvergencija interesa te saradnja Katara sa svojim susjedima, posebno u Siriji i Jemenu. Međutim, činjenica je da nemirna istočna provincija Saudijske Arabije, u kojoj se nalaze najveći izvori nafte, a kojom u demografskom pogledu dominiraju saudijske šiije, može itekako postati poprište žestokog sukoba s režimom u Rijadu, u slučaju da dođe do eskalacije sukoba s Iranom.

Očigledno je da je svrstavanje nove američke administracije predsjednika Trumpa na stranu Rijada, te njeno proglašenje Irana glavnom prijetnjom stabilnosti regije, uveliko potaknulo nosioce vlasti ove zemlje, ili barem one najmoćnije prinčeve, da se razračunaju s neodlučnim komšijama koji im remete njihove planove u konfrontaciji s Iranom, budući da zagovaraju racionalniji pristup dijaloga, te koji i dalje podržavaju reformske pokrete islamske provenijencije, koji u Turskoj vide glavnu inspiraciju i nosioca demokratskih i ekonomskih promjena u regiji. Stoga je sasvim jasno zbog čega se putem podmetnutih informacija pokušava ukrotiti neposlušni Katar i vratiti pod okrilje saudijske hegemonije u okviru GCC-a.

Kratkoročno, Saudijska Arabija zadovoljno trlja ruke, okuražena podrškom Trumpove administracije. Ipak, dugoročno je upitna održivost statusa quo u ovom nemirnom dijelu svijeta, bez obzira na trenutnu kontrarevolucionarnu ofanzivu GCC-a i antiiransku histeriju. Treba također imati u vidu da je pokušaj discipliniranja i slamanja Katara i njegove politike indirektno i znak Turskoj, koja posljednjih nekoliko godina zauzima nezavisan politički kurs u odnosu na Zapad, da njeno jačanje i utjecaj u arapskom svijetu neće proći bez oštrih protumjera. Pozicija Katara paradoksalna je, često čak kontradiktorna, ali to je ono što je čini prilično nezavisnom za jednu malu zemlju. Ako podlegne utjecaju svog moćnijeg susjeda, koji sigurno za svoju najnoviju ofanzivu ima zeleno svijetlo službenog Washingtona, sukob s Iranom mogao bi postati neminovan, a budućnost transformacije Bliskog istoka, upitna, barem za sada.

PROČITAJTE I...

Procjene trenutnog broja Bošnjaka u Makedoniji kreću se od 30.000 do 50.000, zavisno od izvora. Stanje im najviše određuje (ne)jedinstvo njihovih političkih predstavnika, a od svih manjina u najslabijem su položaju kad je u pitanju zastupljenost u institucijama i javnosti. Pored direktne ili indirektne diskriminacije od strane Makedonaca, postoji isključiv odnos Albanaca kroz Islamsku zajednicu, što bi se moglo, za nadati se, popraviti uključenjem Rijaseta iz Sarajeva. Za Stav govore neki od najangažiranijih i najpoznatijih predstavnika Bošnjaka u Makedoniji

Ono što je prethodilo deklaraciji o nezavisnosti Izraela bilo je etničko čišćenje “nejevrejske zajednice”, prema kojoj Balfour nije osjećao ništa osim prezira pa je nije ni imenovao u svom papiru. Dvadeset godina kasnije, počela je najduža okupacija u modernoj historiji, koja još traje. Treba uložiti veliki napor da se ne vidi njena brutalnost

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!