Sandžak zaslužuje specijalan status i specijalne veze sa svojom maticom

Esad Džudžo, jedan od najistaknutijih bošnjačkih intelektualaca u Sandžaku, pojašnjava razloge zbog čega srbijanski zvaničnici i najutjecajniji mediji toliku pažnju, važnost i “histeriju” iskazuju ovih dana prema Bošnjačkom nacionalnom vijeću (BNV) i predsjedniku tog predstavničkog tijela Bošnjaka u Srbiji te lideru SDA Sandžaka Sulejmanu Ugljaninu, kao i Bošnjacima generalno. Džudžo se u bošnjački nacionalni pokret uključio prije devedesetih godina zbog tadašnjeg osjećaja historijske odgovornosti i saznanja da su “Bošnjaci stari evropski narod koji nema elementarna ljudska prava”. Od devedesetih godina aktivni je sudionik u svim političkim dešavanjima u Sandžaku. U institucionalnom organiziranju i djelovanju sandžačkih Bošnjaka posebno

Razgovarao: Medin HALILOVIĆ, dopisnik “Stava” iz Novog Pazara

Nakon posljednjeg poziva predsjednika Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Sandžaku Sulejmana Ugljanina, upućenog Srbiji i EU, da se u procesu evrointegracija raspišu izbori za izbor organa Sandžaka, a sve na osnovu rezultata Referenduma za autonomiju Sandžaka iz 1991. godine, od strane srbijanskih vlasti i medija uslijedila je oštra kritika i optužba. Podsjećalo je to na režimski linč iz devedesetih godina; srpski bezbjednjaci preporučivali su da se Ugljaninu sudi, a srpski političari sugerirali zabranjivanje rada SDA Sandžaka.

Poseban prostor dat je bošnjačkim političarima na Vučićevoj listi, a najstariji beogradski list Politika ovoj je temi posvetila naslovnicu, kao i 1991. godine, kada je održavan Referendum za autonomiju Sandžaka. Dugogodišnji saradnik Ugljanina, potpredsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV) i direktor Centra za bošnjačke studije (CBS) Esad Džudžo za Stav pojašnjava da ideja “specijalni status Sandžaka” nije od jučer i nije potekla samo od strane Bošnjaka, već da su je dominantni Srbi i Crnogorci, između dvaju ratova i prije sedamdeset godina, afirmirali i predvodili.

STAV: Kako je i kada počela priča “specijalni status za Sandžak”?

DŽUDŽO: Prva asocijacija na “specijalni status za Sandžak” počela je prije političkog organizovanja Bošnjaka devedesetih. Mi smo sami sebe osjećali i drugima se predstavljali kao nešto specijalno u odnosu na Srbiju, Crnu Goru, pa i u odnosu na Bosnu. Taj osjećaj koji imaju Sandžaklije, ne samo Bošnjaci nego i naše komšije Srbi i Crnogorci, jesu specifikum. Predsjednik ZAVNOS-a Sreten Vukosavljević govorio je o mentalnoj posebnosti Bošnjaka, Srba i Crnogoraca u jednoj regiji koja jeste specijalni status. Mogli bismo govoriti i do vremena Kraljevine Bosne i Tvrtka I i 1373. godine, kada je ova regija prvi put ušla u okvir teritorije Kraljevine Bosne. Osjećaj da ste “corpus separatum” na sve ostalo traje stoljećima. Priča o “političkom dizajniranju” specijalnog statusa za Sandžak počela je devedesetih godina i doživjela je erupciju energije na osnivanju SDA Sandžaka 29. jula 1990. godine, na gradskom stadionu u Novom Pazaru. Ljudi su sva ta osjećanja koja su imali u sebi, da su nešto posebno u odnosu na ostale zemlje, pokrajine i oblasti, doživjeli na tom skupu. Hiljade su ljudi svaku riječ o Sandžaku i svojoj zasebnosti doživjeli ekstatično. Sama forma i dokument uslijedili su kasnije.

STAV: Šta je sve trebalo, pod kojim se okolnostima pokrenuo referendum? Zahtjev za uspostavljanjem specijalnog statusa za Sandžak delegacija BNV (MNVS) zastupala je na Mirovnoj konferenciji o Jugoslaviji u Londonu od 26. do 28. augusta 1992. godine, gdje je zvanično pozvana.

DŽUDŽO: Nakon 29. jula 1990. godine, mi imamo neku vrstu vanrednog stanja u Sandžaku. Tada su svi vidjeli o kojoj se energiji radi, o kojoj se priči radi. O nečemu što je zatomljeno decenijama unazad, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, još žešće u vrijeme socijalističke Jugoslavije, riječ Sandžak, kao i mnogi drugi entitetski pojmovi, bila je zatomljena u nama i premještena na nivo sijela i nečega što se pričalo samo u okviru porodica, te nije izlazilo vani. Na sve te izazove koji su u to vrijeme postojali oko nas, početak rata i raspada naše zajedničke države koju su Bošnjaci tada osjećali kao zgodan politički okvir za svoju afirmaciju, sedamdesetih i osamdesetih godina, uslovno rečeno, imamo slobode da možete da se obrazujete, putujete itd. Već u 1991. godini imamo dženaze mladića iz Sandžaka poginulim na ratištima u Hrvatskoj.

Poziv i poruka Ugljanina u to vrijeme da se mladići iz Sandžaka ne odazivaju na vojničke pozive i odlazak u rat protiv drugih naroda ima historijski karakter. Upravo kroz to političko organizovanje, svijest da je u tom vremenu 1991. i 1992. godine svako tražio odgovor u okviru svoje zajednice, svoje države, svog naroda, odgovor i izazove na očigledan razvoj događaja (od Slovenije, preko Hrvatske pa nadalje), ta inicijativa dobila je svoju afirmaciju. Preporukom međunarodne zajednice na prvoj konferenciji o rješenjima za bivšu Jugoslaviju u Londonu narodi koji ostaju, ili će ostati van svojih matica, imaju pravo da se izjasne o svom statusu. Delegacija tadašnjeg MNV-a bila je u okviru toga pozvana i učestvovala je u augustu 1991. godine na Londonskoj konferenciji, gdje se dobila upravo preporuka da narodi koji ostaju van granica svojih matičnih država i naroda imaju pravo da se politički i pravno izjasne o svom statusu. Ono što se na to oslanja jeste i da je OSCE tih mjeseci formirao posebne misije za Vojvodinu, Kosovo i Sandžak, kao posebne oblasti-pokrajine, historijske, kulturološke, političke, da se u okviru OSCE-a nalaze rješenja, s izričitim preporukama iz haškog dokumenta, glava 4, gdje se govori da oni koji ostaju izvan matica imaju slobodu da se izjasne na referendum. U okviru toga vršene su ozbiljne organizacione i svake diplomatske pripreme za taj čin.

Ono što meni neodoljivo budi osjećanja jeste to vrijeme augusta i septembra, prije oktobra 1991. godine, kada se od Plava i Gusinja, Bijelog Polja, Pljevalja pa sve do Novog Pazara, Tutina, Sjenice i Priboja energija iz naših osjećanja, koja je vrcala u vazduhu, pretočila u konkretnu akciju. Sjećam se atmosfere u Tutinu, gdje nije samo grad bio opkoljen vojskom i policijom, nego u svakoj ulici i na svakom ćošku postojala je vojna i policijska patrola. Bio sam predsjednik Komisije za održavanje referenduma u Tutinu i tokom tri dana njegovog sprovođenja ljudi su bili pretresani na svakom ćošku. Ta energija bila je pretočena u jednu fascinantnu organizaciju da je u jedanaest sandžačkih općina bilo podrške od svakog pojedinca za održavanje referenduma.

Ostalo mi je sjećanje na mjesto Koniče (Tutin) kada je ekipa beogradskih novinara obilazila održavanje referenduma. Percepcija je bila da je to nešto tajno, kao da je ilegalno, a to je bilo toliko transparentno da su ljudi išli u bajramskim odijelima u kuće koje su određene za glasanje. Na pitanje novinara šta traže referendumom, jedan od građana tada je odgovorio: “Hoćemo svoju slobodu.” Ta njegova riječ i fotografija s glasačkog mjesta iz sela Koniča osvanula je preko naslovne strane Politike. Bilo je to osjećanje prkosa, otpora. To je bilo fascinantno i danas imam slike o toj energiji koja nas i danas drži.

STAV: Skupština tadašnjeg Muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka (MNVS), na osnovu rezultata referenduma,11. januara 1992. godine, usvojila je Memorandum za uspostavljanje specijalnog statusa za Sandžak, kao optimalno rješenje za bošnjački narod na ovom području. Da li i dalje važi taj Memorandum?

DŽUDŽO: Memorandum i njegove osnovne finese trajna su inspiracija za generacije koje danas žive i nose tu odgovornost, ali i za sve generacije koje dolaze. Memorandum je trajno historijsko uporište. Ne samo da važi nego da on u ovom vremenu, 2017. godini, možda traži neku preformulaciju. Nakon Memoranduma iz 1991. godine, uslijedio je i memorandum nakon Dejtonskog sporazuma koji se zvao Memorandum za uspostavljanje specijalnog statusa za Sandžak sa specijalnim vezama sa Bosnom i Hercegovinom. Da podsjetimo da je tokom pregovora u Daytonu bila otvorena i priča rješenja statusa za Sandžak. Ona je, naravno, ostala na marginama tog velikog događaja u američkoj vojnoj bazi, ali ne možemo isključiti da je od strane učesnika i samih aktera spominjano kao jedan do nerješivih problema. Na bazi informacija koje smo dobijali od Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića i mnogih drugih, imali smo inspiraciju da, kada smo vidjeli kako će se riješiti status Kosova, donesemo Memorandum II, koji je govorio na jednoj novoj bazi konstelacije događaja, da narodi koji ostaju van svoje matice imaju pravo na specijalne odnose, specijalne veze sa svojom maticom. Ono što su formalno dobili Srbi i Hrvati u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Jedan od dokumenata takve vrste jeste i Rezolucija o statusu Bošnjaka od 1. marta 2012. godine, koja se naslanja na ova prethodna dva dokumenta i potrebe Bošnjaka da daju odgovor na krucijalno pitanje da Sandžak zaslužuje jedan specijalan status između ovih dviju država, odnosno Srbije i Crne Gore.

STAV: Memorandum je predviđao autonomiju Sandžaka u okviru tadašnje SR Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore, čije vlade nisu priznale rezultate referenduma. Da li ste nakon referenduma razmišljali da proglasite “autonomiju za Sandžak”. Šta vas je sve odvraćalo od toga?

DŽUDŽO: Nakon Sjeničke konferencije od 1917. godine, stvaranjem Kraljevine Jugoslavije, učesnici su pohapšeni, pobijeni i protjerani. Slično tome, desilo se i nakon referenduma 1991. godine. Neki ljudi još nisu dobili odluke u tom suđenju. Nije bilo neadekvatnog odgovora na naše zahtjeve, nego je bilo gušenja svakog mogućeg rješenja i spomena da Sandžak dobije nekakav svoj status, odnosno autonomiju u okviru ovih dviju država. Podsjećam da SDA Sandžaka nije učestvovala na izborima tokom rata u BiH i prvi put se učešće na lokalnim izborima dešava 1996. godine. Tu postoji jedan svojevrsni fenomen da se, bez obzira što je Miloševićev režim na vlasti, desio zadivljujući moment da ni jedan Bošnjak nije, na bilo kojoj drugoj listi osim Liste za Sandžak, koju je predvodila SDA Sandžaka, dobio ni jedan glas. Onda je bila apsolutna pobjeda u svim sandžačkim općinama u srbijanskom dijelu. To je bio izazov da se s tolikim legitimitetom zatraži volja naroda iz 1991. godine.

U Novom Pazaru je 1997. godine, uz pomoć policije, srušeno gradsko rukovodstvo i zavedene su privremene mjere. Iste scene s vojskom i policijom bile su kao i u vrijeme održavanje referenduma. Naravno da tada nije bila zvanična namjera da se proglasi zvanična autonomija Sandžaka, ali je bila spremnost svih sandžačkih općina, lokalnih rukovodstava da se ta ideja o autonomiji Sandžaka afirmira u skladu s rezultatima referenduma iz 1991. godine. O uvođenju, faktički, vanrednog stanja ne samo u Novom Pazaru nego u čitavom Sandžaku svjedočio sam pred Vijećem Evrope u Strasbourgu. Vanredno stanje posljedica je straha srbijanskih i crnogorskih vlasti od ispoljavanja tih težnji za slobodom, dostojanstvom, za rješenje na osnovu evropskih pozitivnih iskustava da jedna etnička zajednica ima pravo, u okviru svog kapaciteta i države u kojoj živi, na svoj status.

STAV: Slično kao i devedesetih godina, predstavnici vlasti iz Beograda i beogradski mediji oštro su reagirali na pozive predsjednika BNV-a Sulejmana Ugljanina Srbiji, EU i međunarodnoj zajednici da se u okviru evrointegracija raspišu izbori za organe Sandžaka.

DŽUDŽO: U ovoj histeriji beogradskih zvaničnika na izjavu predsjednika BNV-a svjedoči se da je Sandžak okupirano parče zemlje na Balkanu. Upravo je ministar odbrane Vulin, možda slučajno, možda sasvim namjerno, definisao da Bošnjaci historijski i na svaki način doživljavaju da su okupirani dio. Teško kojem Bošnjaku možete reći da su Balkanski ratovi i Prvi svjetski rat bili ratovi za oslobođenje i ono što tumači srpska historiografija. Taj retrospektivni pristup koji izvire iz osjećanja svakog od nas jeste zapravo histerija i ponašanje beogradskih medija na jednu potpuno legitimnu i legalnu priču o tome da mi tražimo, u okviru demokratskih procedura, da se riješi status Sandžaka. On jeste dio pozitivnog evropskog iskustva, dio međunarodnog prava, dio čak i nadležnosti BNV-a prema kojima na osnovu Zakona o pravima nacionalnih savjeta nacionalnih manjima ima pravo da iniciraju i predlažu mjere koje se tiču njihovog statusa, položaja i olakšanog konzumiranja njihovih prava.

Olakšano konzumiranje prava jeste zapravo oblik teritorijalno‑političke autonomije. Cjelokupna nastava na bosanskom jeziku u Sandžaku moguća je u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici, gdje je apsolutna bošnjačka većina. Imamo problem da Ustavom i Zakonom zagarantovano pravo implementujemo u Prijepolju, Priboju i Novoj Varoši. Vlada Srbije to još uvijek ne dozvoljava. Ovdje je pokušaj da se rješavanjem statusa Sandžaka prevlada priča o kojoj govori Vulin, a to je, zapravo, da mi doživljavamo vlasti Srbije i Crne Gore, ali prije svega oni nas doživljavaju kao kolonizatore. Ta kolonijalna svijest koja vlada u političkim elitama i Srbije i Crne Gore ima svoju refleksiju u našim zahtjevima da taj odnos prevaziđemo u okviru šireg konteksta dijaloga, pomirenja, suočavanja srpskih političkih i kulturnih elita sa svojom prošlošću, ne samo iz devedesetih nego u posljednjih sto godina. I da na taj način prevaziđemo kolonizatorski odnos Beograda prema Sandžaku i naš odnos da jesmo okupirano područje koje traži rješenje i odgovor u okviru međunarodnog prava i svih konvencija i povelja koje govore o pravu naroda na samoodređenje.

No, ideološka matrica trenutnih političkih elita u Srbiji ista je kao i devedesetih godina, čak i u personalnom smislu. Na bilo koji pokušaj da inicirate i predlažete mjere, ono što jesu nadležnosti BNV-a, koja se tiču statusa i položaja Bošnjaka, ista je reakcija kao i devedesetih godina. Srbija je najcentralizovanija država u svijetu. Svaki spomen o decentralizaciji, svaki spomen o regionalizaciji, svaki spomen da, prije svega, građani jedne historijske, tradicionalne regije i oblasti imaju svoj pravno-politički status izaziva reakciju.

STAV: U takvoj matrici, ne dočekavši da svane Ugljaninova izjava, našli su se Muamer Zukorlić (BDZ Sandžaka) i Meho Omerović (SDP Rasima Ljajića). Zukorliću je narednog jutra na “ružičastoj TV” dat termin, s jasnim ciljem da napada Ugljanina. Zašto oni prihvataju tu ulogu, imaju li od toga političke poene? Šta su stvarni razlozi?

DŽUDŽO: Glavni razlozi za takve nastupe jesu očuvanje ličnih pozicija, ne samo Zukorlićevo i Ugljaninovo direktno učešće u Vladi. Obje te političke opcije nastale su kao poluge beogradskih vlasti. U situaciji kada je za izbore BNV formiran poseban birački spisak imali smo situaciju i imamo legitimitet da kao bošnjačka lista i SDA Sandžaka imamo legitimitet od preko 55 posto Bošnjaka. Upravo za ideju autonomije Sandžaka i uživanja kolektivnih prava dobijamo natpolovičnu većinu, više od 55 posto. Direktni izbori za BNV najbolji su odgovor tog raspoloženja. Imamo i sociološki fenomen, kao i kod svakog drugog naroda, da ljudi glasaju za nešto što ne nosi odgovornost i donošenje historijskih odluka koje ne moraju uvijek da budu prijatne. Ono što radi BNV i SDA Sandžaka izvlači Bošnjake iz letargije stogodišnjih progona, asimilacije, pa sve do genocida i ratnih zločina četrdesetih i devedesetih godina.

STAV: Ugljanin je rekao i da su svi predstavnici Vlade Srbije založili da u Akcioni plan ne uđu izvještaji o ubijenim i kidnapovanim Bošnjacima, kao ni jedan izvještaj o masovnim zločinima nad Bošnjacima. “U takvoj srpskoj državi mi Bošnjaci ne vidimo svoju budućnost”, ocijenio je on. Ako su sada, praktično, u srbijanskoj vlasti Ljajić i Zukorlić, zašto, po Vašem mišljenju, ne govore na ovu temu, a istovremeno dobijaju glasove Bošnjaka?

DŽUDŽO: Nije isti slučaj kada nešto u Srbiji traže Bošnjaci i, recimo Slovaci ili Rusini, upravo uzimajući stoljetno historijsko naslijeđe. Druge manjine nemaju tu vrstu posebnosti. Međunarodna dokumenta i povelje i konvencije su nam dala za pravo da u taj Akcioni plan unesemo obavezu države da rasvijetli šta se dešavalo devedesetih godina. Da ponudi odgovore i suoči svoje elite šta se dešavalo. Mi smo naišli na zid ćutanja od strane Vlade Srbije i napustili radnu grupu. Smatrali smo da u tom tijelu ne vidimo rješavanje ni jednog svog problema niti spremnost države da te probleme još uvijek rješava. Taj akcioni plan nije usvojio Republički savjet za manjine niti je dobio podršku tog državnog mehanizma. Insistiramo da se svi ti problemi unesu te da se na evropski i demokratski princip, s jedne i druge strane, nađe zadovoljavajuće rješenje. Još uvijek nemamo odgovora Vlade na to.

STAV: Koliko je danas spominjanje autonomije dobro za podršku u bošnjačkom biračkom tijelu? Da li i koliko Bošnjaci Sandžaka (u Srbiji i Crnoj Gori) vjeruju državi, koliko je osjećaju kao svoju?

DŽUDŽO: Dio našeg naroda nije spreman da se suoči i taj dio glasa za Ljajićevu opciju koja je uvijek bila prodržavna, prosrpska, a u posljednje vrijeme transformisala se u portparola Vlade Republike Srbije, da su protiv svakog legalnog i legitimnog zahtjeva Bošnjaka. To su historijske kontroverze koje će rezultate naći na sljedećim izborima. Ako bismo stvorili jedan potpuni demokratski, evropski ambijent, potpuno sam siguran da bi, ne samo Bošnjaci nego jedan veći dio i srpskog i crnogorskog stanovništva, glasao za autonomiju Sandžaka. Benefite od regionalne samouprave ne bi dobili samo Bošnjaci već, po građanskom principu, svi građani koji žive u ovoj regiji. Dominantno su Srbi i Crnogorci, između dvaju ratova i prije sedamdeset godina, afirmisali i predvodili političku ideju autonomije Sandžaka. Strah beogradskih elita upravo je zato što je ideja o autonomiji Sandžaka potpuno živa i samo čeka ambijent da se pretoči u ravnopravnost, dostojanstvo i slobodu sandžačkog čovjeka. Ova ideja nije okrenuta ni protiv interesa ni Srbije ni Crne Gore. Ovo je sandžačka integrativna ideja.

PROČITAJTE I...

Nikakvih konzekvenci nije bilo za Srbiju pa pretpostavljam da neće ni za Hrvatsku. Žalosno je stanje neodgajanja građana kojima se ne posreduju neke normalne, bazične poruke za budućnost. Radi se isključivo i neprestano na samoviktimizaciji i na laži. Više se toga bojim nego onoga što bi se u ovom trenutku moglo dogoditi između Sarajeva i Zagreba zbog presude

U novopazarskom SUP-u, prema zvaničnim potvrdama, kroz tretman tzv. “informativnih razgovora” za osam godina prošlo je više od deset hiljada ljudi s teritorija općina Novi Pazar, Tutin, Sjenica... Nakon više od dviju decenija, nisu poznati sudski ishodi “informativnih razgovora”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!