Sandžak i sevdalinka

Sandžačka mjesta koja će dominirati prostorom sevdalinke jesu Pljevlja, Plav i Gusinje, za šta razlog možemo prepoznati u većoj geografskoj blizini s centrima razvoja sevdalinke, kakvi su Sarajevo i Mostar, s jedne, te samim sklonostima stanovništva kojima je blizak sevdalinski senzibilitet, s druge strane. Time su se, zapravo, dobrano diferencirali Sjenica, Novi Pazar i Bijelo Polje kao prostori epskog svijeta, dok su Pljevlja, Plav i Gusinje dominantno lirski

Novi Pazar u različitim je razdobljima prošlosti bio dio najprije Skopskog krajišta (1392–1463), a potom Bosne (1463–1877), gdje je bio središtem Novopazarskog sandžaka (1790–1817), pa je bio u sastavu Bosanskog sandžaka (1817–1850), pa sjedište Novopazarskog kajmekamluka (1850–1865), pa opet centar Novopazarskog sandžaka (1865–1877), a od 1877. do 1912. godine u sastavu Kosova. Sama teritorija Novopazarskog sandžaka i kajmekamluka u ovim se razdobljima mijenjala, te je u jednom trenutku zauzimala Višegrad na krajnjem sjeverozapadu i Mitrovicu na krajnjem jugoistoku.

Ideja Sandžaka živa je i tokom međuratnog perioda, tako da je 20. novembra 1943. godine održano i prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS). U osnovi, pod pojmom Sandžak danas mislimo na grad Novi Pazar, općine Sjenicu, Tutin, Novu Varoš, Priboj i Prijepolje, koji su u sastavu Republike Srbije, te općine Pljevlja, Rožaje, Berane, Bijelo Polje, Plav i Gusinje, na teritoriji Crne Gore. Ovaj jedinstveni kulturni prostor podijeljen je između Srbije i Crne Gore protiv volje i samih vođa i organizatora ZAVNOS-a na njegovom posljednjem zasjedanju, održanom 29. marta 1945. godine.

Unutar korpusa bošnjačke usmene lirike najprije možemo prepoznati one pjesme u kojima se pojavljuje popis sandžačkih gradova, pri čemu će povod njihova nabrajanja nužno biti povezan s ljubavnim zgodama sevdalinke:

 

Kona je konu pitala:

“Kol’ko si vjera m’jenjala,

koliko mom’ka varala?”

– Devet sam vjera m’jenjala,

devet momaka varala!

Prvo mi momče Stambolče,

stambolski kalem pisaše;

drugo mi momče Pazarče,

pazarski hata jahaše;

treće mi momče Pr’jepoljče,

pr’jepoljsko vino pijaše;

četvrto momče Akovče,

akovski govor zboraše;

peto mi momče Pribojče,

mestve kaloše nosaše…

 

Pjesma je, uz Stambol kao intelektualno središte Carstva iz kojeg dolazi Stambolče koje “stambolski kalem pisaše”, zapamtila i sandžačke gradove, Novi Pazar, Prijepolje, Akovo (Bijelo Polje) te Priboj, što nam potvrđuje ideju da je riječ o jednom kulturnom prostoru. Momci koje kona spominje svojoj drugarici ostali su upamćeni po nekoj osobenosti: pazarsko jahanje hata, prijepoljsko pijenje vina, akovski govor, te mestve u Priboju. Sam kulturni ambijent u kom nastaje ova pjesma sasvim je jasno raspoznavao kakvoću opisanih poslova, dok je za današnjeg recipijenta u ovim posebnostima momaka prisutno tek djevojačko divljenje bez posebnog razaznavanja o kakvim se osobenostima radi. Ono što jasno možemo dešifrirati jeste činjenica da su zapamćene kulturne posebnosti bile društveno ustanovljena vrijednost.

Sličan katalog sandžačkih gradova nalazimo i u pjesmi Ne čudim se…, s tom razlikom što ćemo već u nabrajanju prepoznavati osobine samih gradova:

 

Ne čudim se Šipu u planini,

ni Rožaju što je pod planinom,

ni Akovu što je u tjeskobi,

ni Pazaru što je na jordamu,

ni Sjenici što je u ravnici,

Ibar vodi što se često muti,

no mom dragom što se na me ljuti!

Ako sam mu šećer-šerbet dala,

nijesam ga pod prozore zvala;

ako sam ga pod prozore zvala,

nijesam mu vezen jagluk dala;

ako sam mu vezen jagluk dala,

to je samo da ga boli glava,

putujući, na mene misleći,

dan i noć se meni nadajući!

 

Iako u samom katalogu dominira opisivanje geografskog položaja lokaliteta Rožaja, Akova i Sjenice, slučaj Novog Pazara nije takve prirode – pjesnik se ipak opredjeljuje za društveno‑socijalnu osobinu grada – jordam (ponos).

Djevojačka igra momačkog izazivanja započinje njezinim popisom uobičajenosti, a kako bi istakla svoje navodno čuđenje nad njegovim ponašanjem. Tako je prvi dio pjesme popis stvari kojima se ona ne čudi, da bi dodatno istakla njegovu ljutnju kao sasvim začuđujući postupak. U drugom dijelu pjesme djevojka oblikuje ljubavnu igru u dvostihovnoj kombinaciji: izlaže vlastiti postupak i momkovo pogrešno tumačenje njezina djela, da bi već u narednom distihu njegovo “pogrešno tumačenje” sada postalo njezino učinjeno djelo iza kojeg slijedi njegovo novo “pogrešno tumačenje”. Izvanredna igra okončat će se iznenada, djevojka će njegovo “pogrešno tumačenje” pretvoriti u svoje djelo, a potom neće uslijediti dalja igra, već će pojasniti kakav je stvarni razlog začikavanja: “putujući, na mene misleći, / dan i noć se meni nadajući!”.

Sandžačka mjesta koja će ipak dominirati prostorom sevdalinke jesu Pljevlja, Plav i Gusinje, za šta razlog možemo prepoznati u većoj geografskoj blizini s centrima razvoja sevdalinke, kakvi su Sarajevo i Mostar, s jedne, te samim sklonostima stanovništva kojima je blizak sevdalinski senzibilitet, s druge strane. Time su se, zapravo, dobrano diferencirali Sjenica, Novi Pazar i Bijelo Polje kao prostori epskog svijeta, dok su Pljevlja, Plav i Gusinje dominantno lirski.

Od sasvim jednostavnih sevdalinskih monoloških iskaza, kakav je ovaj:

 

Humo moja, ta ljepota tvoja,

ljepota ti carev grad valjaše,

a visina Plava i Gusinja,

b’jelo lice – skadarske čaršije,

jagodice – varoš Podgorice,

trepavice – šeher Đakovice!

 

pa do pjesama koje su pored lokaliteta zapamtile i neku važnu historijsku ličnost:

 

Knjigu pišu gusinjske đevojke,

pa ju šalju paši Ali-paši:

“Aman, pašo, aman, Ali-pašo,

pušćaj nama momčad Gusinjane,

i Plavljane, sive sokolove,

ostadosmo mlade neudate.

Isprošene, a nedovedene,

dovedene, a nepoljubljene.

Upuhljaše medne gurabije,

izagnjaše kape rašmajlije,

na đamove puholj popanuo,

iz sokaka trava izniknula,

bez momaka i bez đevojaka!”

 

Pjesma je zapamtila težak period života Bošnjaka na ovom prostoru. Ali-paša Šabanagić, ili u narodu poznatiji kao Ali-paša Gusinjski, rodio se 1817, a umro je 1889. godine. Bio je poznata ličnost druge polovine 19. stoljeća i strateg koji je u trima važnim bitkama porazio vojsku Crne Gore: Polimska bitka, Bitka na Nokšiću i Murinska bitka. “Ali-paša je ostao zabilježen u svjetskoj historiji jer nije priznao odluke Berlinskog kongresa, odluke Porte. To je bio nezabilježen slučaj u svijetu. Tada Gusinje postaje samostalna teritorija, sve do 1912. godine. On nije dozvolio da se ovaj kraj okupira”, kaže historičar Rizah Gruda.

Upravo ovakvi primjeri pokazuju posebnost sevdalinskog senzibiliteta: na snažne vojno-političke pritiske Ali-paša Šabanagić skuplja vojsku, a djevojke mu poručuju da su momci davno od kuće i da ih treba vratiti. Pjesma je uobličena kao “uvod plus lirski monolog”, gdje je monolog djevojačko pismo, koje je najavljeno već prvim stihom. Sâmo pismo sastoji se iz izravnog obraćanja Ali-paši, želje djevojaka i razloga / povoda. Želja je uobličena sasvim jednostavno: “pušćaj nama momčad Gusinjane, / i Plavljane, sive sokolove”, isto je tako jednostavno formuliran i razlog: “ostadosmo mlade neudate”. Centralno mjesto sevdalinskog naboja nalazi se u naredna dva stiha: “Isprošene, a nedovedene, / dovedene, a nepoljubljene”. Sva emotivna komprimiranost njihovog sevdalinskog bola nalazi se upravo ovdje. Stihovi su konstruirani u naporednim odnosima započetih, a ne dovršenih poslova, što oslikava nerealiziranu ljubav kao temeljno mjesto sevdalinke. Neupotpunjenost navedenih poslova djevojke majstorski komprimiraju u svega dva stiha ističući time svu silinu vlastite boli. Naredna četiri stiha četiri su odvojene slike propadanja: buđ na gurabijama, oštećenja na kapama, prašina po konjskoj opremi i trava na sokacima. Svaka slika dio je svatovskih i svadbenih običaja, čime se podražava emocija duboke tuge i iznimno teške zabrinutosti.

Najbolje zapamćen sandžački lokalitet zasigurno je Moćevac, naselje u Pljevljima. Među brojnim uobličenjima posebno se izdvaja sevdalinka o Ćirkovića Magdi:

 

Moćevčiću, mali Carigrade,

dok bijaše, dobar li bijaše!

Kroz tebe se proći ne mogaše,

od ćošaka i od mušebaka,

od momaka i od đevojaka:

od ljepote Ćirkovića Magde,

ja je gledah, a majka je ne da!

“Podaj, majko, otići ću sama,

ostaviću otvorena vrata,

i avlijska obadva kanata;

imam brata, zatvoriće vrata,

imam seju, utješiće majku!”

 

Oblikovanjem deminutiva Moćevčić, koji uz to oslikava sintagmom “mali Carigrade”, pjesnik najprije iznosi vlastito oduševljenje naseljem Moćevcom, a dvostrukim umanjivanjem predočava gotovo roditeljski odnos. U narednom stihu sasvim izravno pjesnik ukazuje na tugu za prošlim vremenima, čime, zapravo, pjesma sasvim nedvosmisleno pamti tešku sudbinu ovog sandžačkog kraja. Od Berlinskog kongresa i dolaska austrougarske vojske 1878, odlaska ove carevine 1908. i povratka osmanske nadležnosti, te ponovnog odlaska Osmanlija Balkanskim ratovima 1912. godine, ovaj kraj za Bošnjake biva negostoljubiv i oni ga u fazama gotovo potpuno napuštaju.

Pjesnik izvanrednim slikama predočava lični doživljaj bogate prošlosti ovog kraja, čime gradi jasnu distancu od vremena dešavanja ljubavne zgode. Stihom “kroz tebe se proći ne mogaše” bivamo uvedeni u magični svijet ovog kraja. U gradacijski poredanim slikama razlogâ zašto se proći ne mogaše, koji imaju istovjetan početak “od”, pjesnik filmskom tehnikom zumira široki kadar u kojem zahvata urbanu sredinu – “od ćošaka i od mušebaka”, potom prelazi na sudionike zgodâ – “od momaka i od đevojaka”, da bi u konačnici u krupnom kadru došao do svog osnovnog motiva pjesme – “od ljepote Ćirkovića Magde”, nakon čega će uslijediti i razlog ljubavne tuge: “ja je gledah, a majka je ne da!”.

U sevdalinskom rasporedu silnica momak i djevojka osjećaju ljubavno privlačenja, a njena majka ih razdvaja, djevojka odgovara da je spriječiti niko ne može jer ima pomagače koji će joj pomoći da pobjegne: brata i sestru.

Pored ovako bogate slike Moćevca, ovo će se mjesto u narednom primjeru biti prikazano kao “referentna točka” ugodnosti:

 

Nema hlada bez Moćevca grada!

Eno jada u Džematu gradu,

đe boluje mlado neženjeno,

oblaze ga svi redom jarani,

a najposl’je lijepa đevojka,

donosi mu gospodske ponude:

šećer s mora, smokve iz Mostara,

limunova iz Novog Pazara!

 

Slika hlada u orijentalno-islamskoj tradiciji ima posebno mjesto i uvijek nosi značenje utočišta, a najčešće će se pojavljivati u predajama o Sudnjem danu i hladu Arša. Nakon slike da “nema hlada bez Moćevca grada”, kojom započinje pjesma, uslijedit će kontrast s kojim pjesnik poredi miran i blagoslovljen prostor Moćevca: “eno jada u Džematu gradu”. U spoju oprečnih slika “hlad – jad” ogledat će se brojne orijentalno-islamske slike sakralne provenijencije.

Centralno mjesto pjesme jeste bolovanje “mladog neženjenog”, kojeg obilaze svi jarani pa i mlada djevojka, što je očigledno jedini lijek hasti. Djevojka mu donosi gospodske “ponude”, što je sandžački sinonim za “poklon”, među kojima su: “šećer s mora, smokve iz Mostara, / limunova iz Novog Pazara!”. U popisu su pokloni vezani za prostore po različitim osnovama: šećer s mora dolazi u Bosnu pa i u Sandžak, smokve uspješno daju plodove u Mostaru, a limuna mora biti u Novom Pazaru jer je stari trgovački grad. Time je pjesnik zapamtio veći broj lokaliteta, iako su veze između poklona i lokaliteta raznolike.

Pjesma koja je po svoj prilici nastala dosta kasno za razvoj sevdalinke uobličena je kao dijalog momka i djevojke:

 

Više neću kroz Moćevac proći,

u Moćevcu nema đevojaka:

što j’ valjalo, sve se razudalo,

što j’ ostalo, za me ne pristalo!

“A valaha, nema ni momaka:

što bi dike, ode u vojnike,

što j’ ostalo, za nas ne pristalo!”

 

Uobličena kao ljubavno nadgovaranje, koje poprima oblik flerta, sadrži i primjetnu dozu ženske srditosti. Na njegovu konstataciju da u Moćevcu više nema djevojaka za njega, jer “što j’ valjalo, sve se razudalo, / što j’ ostalo za me ne pristalo!”, djevojka vidno rasrđena odgovara da nema ni momaka, jer što je valjalo otišlo je u vojnike, a što je ostalo, za njih ne pristaje.

Prisustvo sandžačkih gradova u sevdalinci raznoliko je uobličeno, od pamćenja geografskih posebnosti, preko kulturnih osobenosti, historijskih nepovoljnosti, pa do sjetnog prisjećanja na sretnija vremena i ljubavne zgode, što ovaj kraj, kao rubni dio bosanskog i bošnjačkog kulturnog prostora, umnogome čini posebnim.

 

PROČITAJTE I...

Jedan od najznačajnijih savremenih španskih pisaca Juan Goytisolo (87) preminuo je 5. juna. Goytisolo, dobitnik nagrade “Cervantes” za životno djelo, bio je jedan od najvažnijih španskih pisaca 20. stoljeća. Objavio je više od 20 romana, bio žestoki protivnik Francove diktature, te je zbog toga dobar dio svog života proveo u dobrovoljnom egzilu. Goytisolo je 1993. godine bio dopisnik dnevnika El País iz opkoljenog Sarajeva, a svoja iskustva iz glavnog grada BiH pretočio je u knjigu Sarajevska bilježnica

Ramazan je jedna od velikih tema usmene, divanske i novije bošnjačke književnosti. Brojni su autori u ovom mjesecu prepoznali identitarni topos pogodan za literarnu obradu, pa su u ramazanu pronalazili temu, motivacijski mehanizam, simbol... Stoga ćemo podsjetiti na neke od najboljih priča i pjesama u bošnjačkoj književnosti posvećenih ramazanu i njegovim refleksijama na kulturu Bošnjaka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!