San o porodici

Živio je u deseteročlanoj porodici, a u jednom je danu ostao bez roditelja, sestara i brata. Porodica je, kaže, za njega apstraktan pojam o kojem zaključuje na osnovu tuđih iskustava, a želio bi se zaposliti, postati nečiji otac i suprug, imati nekog svog

Zijo Ribić (33) rijetko skida osmijeh s lica uprkos brojnim problemima i iznimno teškom životnom putu. Zločinci su tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu smaknuli devet najbližih članova njegove porodice: majku, oca, šest sestara i brata. Zijo je jedini preživio strijeljanje mještana Skočića u julu 1992. godine. Nakon što je godinama stanovao u dječijim domovima, kućama kojima upravljaju nevladine organizacije i hotelskim sobama, nedavno je od Grada Tuzle dobio socijalni stan. No, radost zbog useljenja, pomutila je, kaže, neizvjesnost zbog traženja novog posla.

“U Hotelu ‘Tuzla’ radio sam šest godina kao kuhar i zaista volim taj posao i kolege s kojima sam radio. Tamo sam i živio, ali posao sam samovoljno napustio jer sam dobio stan, a plaće su bile neredovne i ne bih mogao plaćati račune. Žao mi je, ali morao sam donijeti ovakvu odluku. Otišao sam i pozdravio se sa svima. Novac mi je još potrebniji jer je nezaposlena i djevojka Ramiza s kojom živim, a koja je sa mnom odrastala u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli”, ovim je riječima Zijo započeo priču o posljednjim dešavanjima i odlukama koje je nerado donio. Osmijeh na njegovom licu zamijenio je izraz zabrinutosti.

“Prijavila sam se da idem u inostranstvo čuvati djecu. To sam već jednom radila i bilo je dobro, pa će valjda i sada biti”, dodaje 22-godišnja Ramiza Begić, Zijina djevojka.

“Išao sam već u dva restorana i ostavio sam svoj broj telefona. Zamolio sam ih da me pozovu ako im bude trebao kuhar. Sada nije sezona, pa posla za ugostitelje baš i nema, ali ako bih šta uspio naći, Ramiza ne bi morala čuvati djecu u inostranstvu. A, radio bih sve poslove koji su u skladu sa zakonom i za šta bih bio plaćen. Nije mi uopće važno koji je to posao, samo da je plaća redovna. U našim je prilikama nerealno kazati da želite siguran posao jer više nema sigurnih firmi, ali ako bih uspio pronaći bilo šta, gdje bih bio osiguran i gdje bih primao plaću koja može pokriti troškove režija i hrane, bio bih zadovoljan. Do sada mi je gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović pomagao više puta za edukaciju u Italiji, zatim u vezi sa stanom i s namještajem, pa ne bih volio dosađivati ili da se moj potez okarakterizira kao bezobrazluk ako mu se ponovo obratim za pomoć. Ali, pokušat ću razgovarati s njim, da vidim trebaju li gradskim preduzećima možda ljudi da čiste ulice, popisuju potrošnju vode, čuvaju parkinge ili slično”, navodi Zijo, koji nas je ugostio u svom stanu u tuzlanskom naselju Ši Selo, koji je dobio na doživotno korištenje.

Kada bi mogli roditelji vidjeti…

Stan je dvosoban, topao i s dosta dnevnog svjetla, a u trenutku kada je potpisao ugovor i dobio ključeve, Ziju su, priča, preplavile različite emocije.

“Kada sam zakoračio u stan, osjećaji su bili pomiješani. Istovremeno sam bio i presretan, ali i tužan. U meni su se miješali radost i neizmjerna praznina. Nije mala stvar imati svoj stan i pomislio sam koliko bi se tek moji roditelji radovali kada bi to mogli vidjeti i kada bi znali da sam postao čovjek koji, uprkos svemu što je preživio i koji je ostao sam, nije neko ko se raduje tuđoj nesreći i ko drugima nanosi zlo”, kaže Zijo.

Po useljenju, u stanu je imao samo mašinu za pranje veša i šporet. U nabavci ostalih kućanskih aparata i namještaja pomogli su mu Imamović, Edin Ramić, federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica, kao i austrijska organizacija “Hilfswerk”. Malo-pomalo, prazan je stan namješten.

Na redu su detalji…

Sat i uramljena fotografija tuzlanske Šarene džamije pod snijegom još nisu dobili svoje mjesto na zidu i privremeno se nalaze na komodi, pored televizora. Pažljivo odabranim sitnicama i poklonima koje su od prijatelja dobili na naselje Zijo i Ramiza popunjavaju svoj dom u kojem namjeravaju zasnovati porodicu.

No, sama riječ porodica za Ziju zvuči potpuno apstraktno. To je, kaže, nešto o čemu on može samo pretpostavljati, zaključivati logično i iz tuđih iskustava. Posljednji put toplinu, nježnost i ugodnost porodične atmosfere i doma osjetio je kao osmogodišnji dječak.

“Ono što je najvažnije, osim zdravlja, naravno, jeste porodica. Ja je nemam, ali u svojoj glavi maštam i pretpostavljam da bi majka i otac uradili sve za svoje dijete. Nemam se u koga pouzdati. Od 1992. godine faktički živim sam. Dođu mi trenuci kada kažem: ‘Dragi Bože, pomozi mi da idem dalje’, obratim se i prijateljima jer uvijek mogu računati barem na moralnu podršku starijih drugova koji su živjeli u domu kada i mi. Mi ih zovemo domci. Oni mi pomognu, ohrabre me, daju mi neki savjet ili mi predlože da nešto pokušam. Sve ove godine ne bih ništa uspio da nije bilo dobrih ljudi i podrške tuzlanske ‘Amice’. Opet, to nije isto kao kada imate nekog svog na koga se uvijek možete osloniti, nekog rođaka koji bi me u ovoj situaciji ‘pogurao’ dva-tri mjeseca dok se ne zaposlim. O lažnim nadama i obećanjima, naročito od strane romskih udruženja, neću ni da pričam”, govori Ribić.

Živjeti u mnogočlanoj porodici i u jednom danu ostati potpuno sam preteško je i za formiranu ličnost, a kamoli za dijete. No, sve što mu se dešavalo Zijo je prihvatio i prihvata smireno. Takva je, kaže, sudbina. Božijom je voljom on, dodaje, preživio, a u potpunosti će biti miran kada mu cijela porodica bude na okupu, odnosno kada svi budu ukopani na mezarju u Skočiću, gdje su i živjeli.

“Tamo sam ukopao oca Ismeta i majku Šefku, kao i sestre: Zlatiju (13), Zijadu (7), Suvadu (5) i Almasu (4). Krajem prošle godine identificirani su posmrtni ostaci trogodišnje Ismete i dvogodišnjeg Sabrije, ali oni još nisu ukopani jer mi je doktor predložio da sačekam s datumom dženaze, pošto će se raditi revizija kostiju pa će možda naći i sestru Zlatu. Nadam se da će je pronaći. Volio bih da znam da su svi na jednom mjestu, da im podignem nišane pa da se smire i oni, a i ja”, priča Zijo dok u ruci okreće kutiju cigareta.

Ovo je moja domovina i nigdje ne idem

Nakon što je otpio gutljaj kahve, spuštajući šoljicu na sto ispred sebe, dodao je: “Baš me neki dan zvala tetka iz Amerike. Plakala je. Kazala mi je da je sanjala da sam sestri Zlatiji kupio haljinu. Ne razumijem se u tumačenje snova i ne znam kakva je to poruka, ni treba li uopće vjerovati u snove, ali iduće ću sedmice otići Zlatiji i ostalima na mezar. Jedino to mogu uraditi.”

Ni u jednom trenutku ne govori o ogorčenosti ili mržnji. Ti bi ga osjećaji, tvrdi, samo sputavali da nastavi dalje. Ono što mu se desilo pamti i ne zaboravlja, a druži se s osobama različitih nacionalnosti. Nikog ne odvaja i ne diskriminira ni po čemu i kaže da priznaje samo podjelu na dobre i loše ljude, te dodaje: “Neko može biti čovjek ili nečovjek. To zavisi od njegovih djela. Smeta mi kada se potencira mržnja među nacijama, a, ustvari, svi imamo manje-više iste egzistencijalne probleme. Hajde da gradimo nešto dobro, da imamo neku perspektivu.”

Govoreći o budućnosti, Zijo kaže da nastoji biti optimističan i želi vjerovati da za sve narode u Bosni i Hercegovini dolaze bolji dani.

“Često mi kažu: ‘Ti znaš strane jezike i tvoj je zanat u inostranstvu cijenjen, što ne vidiš šta da ideš van BiH’, ali ja neću. Amidža mi veli da sam isti moj otac, koji je, i kada su uveliko ubijali i odvodili ljude, govorio: ‘Ja neću nigdje iz Skočića i iz svoje države. Nikom ništa nisam skrivio, ni s kim se nisam zavadio. Ovo je moja domovina i neću da idem.’ I bi šta bi. E, tako i ja. Iako se s moje tačke gledišta situacija pogoršava, ja se opet nadam da će biti bolje. Možda ne odmah, ali za jedno pet godina vjerujem da će biti bolje. Sada kada imam stan, to je još jedan razlog da ne idem nego da se skrasim. Godine prolaze, sada imam krov nad glavom i ne mogu kretati ispočetka negdje drugo. Osim posla, imam sve što mi treba da počnem stvarati ono što mi je cijeli život nedostajalo. Volio bih zasnovati svoju porodicu, da budem nečiji otac i suprug i da neko bude moj, da znam da imam nekog svog”, kaže Zijo na kraju razgovora za Stav.

Zločini u Skočiću

Zijo je bez porodice ostao 12. jula 1992. godine, kada su, uz ostalu rodbinu i komšije, odvedeni iz zvorničkog mjesta Skočić. Ubijeni su u mjestu Malešić i bačeni u jamu. Pripadnici paravojne formacije Simini četnici pucali su i metkom pogodili i Ziju. Zločincima to nije bilo dovoljno, nego su mu u glavu zaboli i nož. Misleći da je mrtav, gurnuli su ga u jamu, no, on se tokom noći osvijestio i pobjegao. Sutradan su ga spasila dvojica vojnika u uniformama bivše Jugoslavenske narodne armije i odveli su ga u Zvornik u bolnicu, a potom je izmješten u Institut “Simo Milošević” u Igalu u Crnoj Gori, pa u Dječiji dom “Mladost-Bijela” u Herceg‑Novom i kasnije u Dom za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli, koji je morao napustiti kada je napunio 18 godina. Tada se preselio u “Kuću na pola puta” tuzlanskog Udruženja “Amica”, a prije useljenja u socijalni stan živio je u hotelskoj sobi. Svjedočio je u Beogradu u procesu protiv Siminih četnika, ali je njegovo svjedočenje okarakterizirano kao nerelevantno. Naime, sudije su smatrale da je u vrijeme izvršenja egzekucija bio dječak i da se zbog toga ne može sjećati detalja. Sima Bogdanović, vođa Siminih četnika, umro je u pritvoru tokom suđenja. Pravda, ističe Zijo, još nije zadovoljena jer su na slobodi ostali članovi i članice grupe…

 

PROČITAJTE I...

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!