SAN LJETNE RAMAZANSKE NOĆI

Za sofrom bi se prvo otac mašao ibrika i dugo pio hladnu vodu, a onda bi došao red i na nas ostale. Bilo je to predjelo, a potom je na red dolazila obavezna čorba. Kao i s vodom, otac je imao prednost. S drvenim kašikama u rukama iščekivali smo nestrpljivo da krene prema ćasi. Nakon čorbe, slijedilo je što se nađe u sahanima, ćasama i tepsiji

Kada bi se u našoj mahali krenulo s velikim pospremanjem – krečenjem, podvlačenjem mavi bojom cokni na kućama, uređivanjem avlija, popravljanjem ograda – bio je to i za nas djecu znak da dolazi ramazan, mjesec odricanja od mnogih blagodati koji nam ovozemaljski život pruža. Naravno, mi, djeca, o tome smo znali malo ili skoro ništa, ali smo osjećali da ramazan donosi neko svečarsko, vanredno, tajanstveno pa i mistično vrijeme i raspoloženje.

Sjećam se, bilo je to davnijeh dana, ramazan je došao u augustu. Dani dugi, kao sač vreli. Roditelje sam molio i preklinjao da i ja zapostim. Plačem sam ih privolio da popuste. Ručao sam s majkom i ocem i tako prvi put u svom životu zapostio. Duge sam dana i dalje provodio u igri, skupljanju voće koje ću uz juftar pojesti strogo pazeći da se ne napijem vode i tako omrsim.

Pred juftar, mi, djeca, skupljali smo se i kolektivno naoružani s bardacima, tikvama, ibricima i đugumima odlazili na podaleke bunare i izvore, da svaki svojoj kući donesemo svježu i hladnu vodu. Osim donošenja vode, zadaća nam je bila da osluškujemo ezan s neke od tuzlanskih džamija. Kada bi se ezan oglasio, mi bismo horski javljali da je “Puko hodža!”, trčeći zatim svako za svoju sofru da juftarimo.

Za sofrom bi se prvo otac mašao ibrika i dugo pio hladnu vodu, a onda je dolazio red na nas ostale. Bilo je to predjelo. Potom je na red dolazila obavezna čorba. Kao i s vodom, otac je imao prednost. S drvenim kašikama u rukama iščekivali smo nestrpljivo da krene prema ćasi. Nakon čorbe, slijedilo je što se nađe u sahanima, ćasama i tepsiji. Juftarenje je protjecalo u tišini, bez frke i priče.

Mi, djeca, ustajali smo prvi iza sofre uz budnu očevu pažnju da iza nas na sofri ne ostane ni mrvica nepojedena. Roditelji bi ostali sjediti uz kahvu, nekad pravu, a češće ječmenušu, uz tihi razgovor kako je dan prošao i šta je sutra raditi.

Nakon što bi malo prilegao, da se juftar slegne, otac je s društvom odlazio klanjati teraviju. Nas djecu ostavljao je da uživamo u augustovskoj noći s blagim povjetarcem i s gore iznad nas čistim nebom i mjesecom, kao tek okalaisanom tepsijom demirlijom. Punih stomaka kretali smo u svakojake nestašluke i šejtanluke. Bili su to, u našoj režiji, snovi ljetnih noći, a da pojma nismo imali da ih je napisao slavni i nama nepoznati Shakespeare. I tako iz dan u dan, iz noći u noć, pa do Ramazanskog bajrama.

Za bajramski je svečani ručak majka, prema dugoj tradiciji, prvo pripremala baklavu ili ružicu, a često i oboje, potom tepsiju riže s mesom domaće koke živičarke zapečene u rerni, nezaobilazni burek, kravlju pitu i ostale jemeke što u ćasama, što u sahanima. Na prvi dan Bajrama obavezno su dolazili djed i nena, majčini roditelji. Jelo se po ustaljenom redu, sofra za starije, sofra za djecu, uz neizostavne bajramske poklone nama djeci.

Slijedio je Hadžijski bajram, kojem sam se manje radovao. Između Hadžijskog i Ramazanskog bajrama otac je redovno kupovao kurban, ovcu ili ovna, da ga malo uhrani. Dovoljno vremena da se sa životinjom upoznam i da je zavolim. Kao i za svaki Bajram, otac je ustajao rano, brijao se, oblačio šalvare, bijelu košulju, koporan, oko sebe namotavao dugi svileni šareni tramboloz, na glavu stavljao nakalufljen fes i s naglancanim cipelama, tako nakićen, odlazio na Bajram-namaz.

Po očevom povratku iz džamije, znajući šta slijedi, bježao sam od kuće i u samoći oplakivao svog miljenika. Potom je slijedilo raznošenje kurbana. Iako bih od toga imao i koristi jer je uz ono halalosum i kabulosum donosiocu kurbana slijedio bajramluk ili neki prigodan poklončić, to sam opet uz plač odlučno odbijao. Bajramski ručak, koji je majka pripremila od kurbanskog mesa, nisam mogao niti htio jesti ni po cijenu batina.

Kako onda, tako i danas.

PROČITAJTE I...

“Osjetio sam kao da me nešto podiglo sa zemlje. Geler me je pogodio u lijevu stranu lica, izbio mi lijevo oko, polomio mi nos u 43 komada i glava mi je pukla u 12 komada. Uvijek sam uz sebe imao maramicu kojom sam brisao znoj s čela kada igram fudbal. Kada sam se probudio, dirao sam se da osjetim jesu li mi ruke i noge u redu. Osjetio sam nemoć i tešku glavu, nisam mogao disati, nisam više ništa vidio. Mislio sam da mi je ta maramica pala preko očiju, zgrabio sam za lice i trznuo jer sam želio da skinem to s lica, da progledam, a zapravo sam svoje oko trgnuo koje je bilo izbijeno. Prepao sam se i počeo sam da vrištim. Bio sam pokriven nekom dekom jer su mislili da sam mrtav”

I zaista, u “Mošćanici” kao da je vrijeme stalo. Kao da su ljudi oni starinski i nikome od njih ne smeta što, ako dođu u terminu između 9:30 i 14:30 sati, skoro uvijek moraju čekati da neko završi jelo, kako bi onda oni mogli sjesti i uživati u čarolijama “Mošćanice”. A ne smetaju im ni drvene tapacirane klupe i stari stolovi na kojima se poslužuje hrana. Memo tvrdi da je u “Mošćanici” važan kvalitet usluge i higijena, i to mu je na prvom mjestu. “Nikad mi nismo išli na to da to bude nešto napucano, vjerovatno zbog toga što nam je babo stalno govorio: 'Najvažnije je šta se u tanjiru donese, a namještaj nije bitan'”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!