Samomrzeći Bošnjak

Čuveni štokholmski sindrom mogao bi biti jedna od dijagnoza koja se odnosi na značajan broj Bošnjaka koji osjećaju autoprezir ili kompleks niže vrijednosti, onih koji se stide svog naslijeđenog identiteta. Nešto slično zabilježeno je među određenim brojem evropskih i američkih Jevreja, i to službeno pod nazivom “Self-Hating Jews”. Postoje frapantne podudarnosti u manifestaciji takvih osobina kod obaju naroda, što je zabilježeno u nekoliko publikacija

Širom zapadne hemisfere odavno postoji termin “samomrzeći Jevrej”, o čijem značenju ima nekoliko tumačenja. Objavljeni su i naučni radovi s definiranjem tog pojma. Zvuči možda rogobatno, ali zaista je službeno usvojen i na engleskom kao “‘Self-Hating Jew”.

Najpoznatija knjiga o ovoj temi mogla bi biti Jevrejska samomržnja autora Theodora Lessinga iz 1930. godine, odmah zatim od Sandera Gilmana Antisemitizam i skriveni jezik Jevreja iz 1986. godine. I ovi radovi i mnoštvo drugih srodnih bave se pojavom Jevreja koji iz različitih razloga ispoljavaju netrpeljivost prema Jevrejima općenito ili prema judaizmu kao tradiciji i religiji. Najčešće se takve osobe definiraju krizom identiteta. Sekularizacija većine evropskih društava omogućila je mnogim Jevrejima srednje društvene klase, ili čak i niže, da svoj izvorno vjerski identitet zamijene nacionalnim.

Uoči holokausta i Drugog svjetskog rata mnoge jevrejske porodice, koje su generacijski živjele u Njemačkoj i drugim evropskim područjima koji su ubrzo došli pod nacističku vlast, integrirale su se u moderno evropsko društvo. Odijevali su se prema zapadnoevropskoj sekularnoj modi, vjenčavali se s “nejevrejima”, često prilagođavali svoja imena podneblju i jeziku sredine u kojoj su živjeli, još rijetko ili nikako prakticirali judaizam. Jedan od više razloga što su nacisti u područjima svoje kontrole zahtijevali da Jevreji na rukavima nose vidljive oznake jeste i to što su bez njih izgledali kao svi ostali građani, pa ih se nije moglo tek tako razlikovati i poslije izdvajati. Naravno, bilo je i dalje ponešto vjeri privrženih Jevreja koji su se drugačije odijevali, trudili se živjeti po zakonu Tore. U tom su slučaju bili raspoznatljivi i bez žute trake.

Sve ovo ne znači da su oni evrointegrirani Jevreji mrzili sami sebe ili prezirali svoju tradiciju, iako je evidentno bilo i toga, već da su se navikli na moderne tokove evropskog života i da im je bilo manje-više svejedno kako će se izjašnjavati ili kako će ih drugi vidjeti. Stoga je za neke od njih nacizam uz deportacije u logore nastupio kao neočekivani šok. Neki su se pitali zašto ih mrze ako se izgledom, običajima i porijeklom ne razlikuju od susjeda nejevreja. Među onim Jevrejima koji su preživjeli Drugi svjetski rat u Evropi, na Bliskom istoku, ili koji su ga preživjeli daleko u SAD-u, našli su se i oni koji su u sebi razvili kompleks niže vrijednosti, odnosno prezir prema vlastitom jevrejskom identitetu. Izraelska propaganda nije mirovala, pa su mediji skloni cionizmu nazivali samomrzećim sve Jevreje koji se samo protive izraelskoj politici ili kritiziraju Izrael općenito. Kritičari Izraela, naravno, ne spadaju u mrzitelje Jevreja, pošto je poznato da izraelska država nema ekskluzivu zastupanja svih Jevreja svijeta osim u onoj mjeri u kojoj se to vještački nameće.

E sad, nakon što je nekome sve ovo zazvučalo možda poznato, možemo se prebaciti u novije vrijeme. Pri analiziranju nemalog broja Bošnjaka koji preziru pojam Bošnjaci iz različitih razloga, neizbježno je primijetiti sličnost s takozvanim samomrzećim Jevrejima. Svakako da ovakvih pojava ima kod mnogih naroda, ali s Bošnjacima je specifično i to što su ih i pojedini stranci upoređivali s Jevrejima, a ponekad su ih nazivali evropskim Palestincima najviše zbog tragične političke sudbine iz bliske prošlosti, a u nekoj mjeri i sadašnjosti. Nije zabilježeno da je postojala samomržnja takve vrste među Palestincima. Palestinci su većim dijelom sačuvali svoj identitet i ponos, na osnovu čega odolijevaju višedecenijskim napadima i okupacijama. S Jevrejima, uglavnom onima izvan Izraela, ovo je posebno osjetljivo polje zbog naslijeđa Drugog svjetskog rata i starog evropskog antisemitizma, a s Bošnjacima ne samo zbog genocida nego i zbog različitih političkih režima kroz koje su prošli tokom cijelog 20. stoljeća.

Ono što se spominje kao prezir vlastite populacije, ili samog sebe, ne mora značiti ni istinsku mržnju niti prezir, ni kod Jevreja ni kod Bošnjaka, ali može značiti nekakav strah ili djelimično skrivenu traumu. Takvi strahovi mogu ponekad djelovati kao samomržnja.

Još 2009. godine objavljena je knjiga Psihologija Bošnjaka Jusufa Kardeša. U njoj se autor, pored ostalog, dotiče i autoprezira, samomržnje ili strahova od vlastitog identiteta.

“Osjećaj zajedništva koji proističe iz osjećanja identiteta i pripadnosti jednom narodu kojeg voliš Bošnjaci još uvijek nisu u potpunosti izgradili. Sigurnost utječe onda i na individualno ponašanje, pa je i ovo jedan od odgovora na pitanje zašto smo svi tako napeti. To osjećanje bratstva još uvijek nije kvalitetno prisutno među Bošnjacima”, napisao je Kardeš.

Ovdje se već vidi razlika između jevrejskog i bošnjačkog identiteta. Jevrejski identitet bio je izgrađen i prije holokausta. I dan-danas oni Jevreji koji iz nekog razloga ne podnose svoj identitet osporavaju ga, ali nema negacije, dok je kod nekih Bošnjaka prisutna negacija samog kolektivnog pojma Bošnjaci, bilo kod sebe ili kod populacije u cjelini. Budući da je većina stanovništva u Bosni i Hercegovini u socijalističkom razdoblju bila relativno apolitična, dozvoljavala je da komunisti za njih razmišljaju o politici, ekonomiji i kulturi te usput sakrivaju mnogo toga, i nisu se imali kada navići na neke javne ili privatne pojmove. Tako su se navikli na upotrebu pojmova Srbin, Bosanac, Hercegovac, Jugoslaven, Hrvat, Crnogorac, Musliman, ali ne i Bošnjak. Samo među pojedincima i porodicama koje su nosile prezime Bošnjak mogla se ponekad čuti ta imenica kao postojeća. Poslije je došao termin Bošnjak u javnu upotrebu, iako usred agresije, pa je mnogima trebalo vremena i prilike da se naviknu na njega.

Odatle potječu više puta ponovljene izjave pojedinih zbunjenih i neupućenih Bošnjaka, poput: “Otkud sad Bošnjak, zna se da smo vazda bili muslimani?!” Ili ona s još više neupućenosti: “Šta sad izmišljaju nekakve Bošnjake, to nikad nije bilo.” Ovakvih izjava moglo se čuti usred rata među samim Bošnjacima. Nažalost, mogu se čuti i danas. Iz ovakvih izjava vidi se veliko neznanje, nezainteresiranost za čitanje o prošlosti vlastitog okruženja, želja da se neko drugi bavi politikom i misli za njega, nervoza i autoprezir. Ovdje bi se uklopio citat iz knjige Psihologija Bošnjaka koji glasi: “Zašto su Bošnjaci uvijek nesigurni i u strahu da slučajno ne bi nekome stali na žulj, čime bi dali direktnog povoda i razloga da ih se napadne!? Ovo ukazuje i na klasični nedostatak samopoštovanja i samopouzdanja.”

 Pored osjećaja prezira i mržnje prema vlastitoj populaciji, zatim osjećaja straha, postoji i povremeni osjećaj stida. Taj je osjećaj najvjerovatnije nametnut kroz dugotrajnu indoktrinaciju koja vrvi pojmovima “Turci”, “poturice”, “harač”, “feudalci”, “zulum”, “Kosovska bitka”, “500 godina okupacije”, “vekovni neprijatelji”… Znalo se to osjetiti i za vrijeme komunizma. Oni koji su tada bili Muslimani po nametnutoj nacionalnosti ponekad bi osjećali stid zbog takvog “arhaičnog” naziva koji asocira na drevno razdoblje osmanske vladavine za koju se govorilo i učilo da je najužasnija od svih okupacija iz prošlosti. Takav naziv bio je sofisticirano demoniziran i kroz školstvo. Pritom vuče na vjersku terminologiju, što je dodatno otežavalo krizu identiteta, uslijed tabuiziranja religije.

Statistike su pokazale da je tada unutar Bosne Hercegovine procentualno najviše ondašnjih Muslimana po nacionalnosti težilo ka izjašnjavanju kao Jugoslaveni po etnonacionalnosti. Bosanski Srbi i bosanski Hrvati uglavnom nisu imali takvih nejasnoća pošto je njihov etnoidentitet bio zaštićen ustavom i samoopredjeljenjem i niko im nije nametao vjerski pojam za nacionalnost. Nisu postojali “Pravoslavci” po nacionalnosti niti “Katolici”, kao ni “Ateisti” po nacionalnosti, jer se znalo koja bi to kontradikcija bila. Čak i danas, pored, uvjetno rečeno, djelimičnog povratka vjerničkoj praksi u BiH, takozvani evropski sekularizam više je podržan u sredinama gdje su Bošnjaci većina nego ondje gdje su Hrvati i Srbi većina, pa opet identitetsko nezadovoljstvo dominira.

Uporedo sa strahovima, autoprezirom, osjećajima nelagode i samomržnjom, po inerciji se javlja iskompleksiranost, pojedinačna i kolektivna. Evo primjera iz ratne 1993. godine. Sarajevski pop‑sastav “Fazla Band” gostuje u Irskoj kao predstavnik Bosne i Hercegovine na “Eurosongu”. Strane TV ekipe snimale su ih kao neku egzotičnu pojavu, iz više uglova, jer dolaze iz artiljerijske opsade i iz zemlje u kojoj se vrši masovno etničko čišćenje usred Evrope, što ih je činilo ekskluzivnom pričom na “Eurosongu”. Istovremeno, u Istočnoj Bosni trajali su obnovljeni napadi na Žepu, Srebrenicu i Goražde. Snimci “Fazla Benda”, čiji su članovi bili dotjerani, uredni, nalickani po zapadnoevropskoj modi, smjenjuju se sa snimcima izbjeglica iz Istočne Bosne dok ih evakuiraju kamioni UN-a. Među njima je mnoštvo napaćenih žena u dimijama, vunenim džemperima, šamijama, s musavom djecom blatnjavih čizama, pa suze, ranjenici i mršavi izmoreni žitelji bošnjačkih sela uz Podrinje.

U Sarajevu su te godine rijetka domaćinstva imala dotok električne struje. Oni koji su imali struju gledali su TV prijenos iz Dublina. Tada je u jednom sarajevskom domaćinstvu (a možda i u više njih) zabilježen komentar: “Neka, vala, snime Fazlu da vide kako smo moderni. Da nas svijet ne gleda više po onim snimcima žena iz Srebrenice, onih s dimijama, maramama, one jade i fukaru.” Paralela s autoprezirućim Jevrejima mogla bi se ovdje naći u sjećanju na funkciju zvanu “kapo Jevrej”. Kako je poznato, takvi su Jevreji u nacističkim logorima držali pod nadzorom druge Jevreje i ostale zatočenike. Oni su ponekad u svom dodvoravanju nacistima za određene privilegije, s kombinacijom prezira, straha i ko zna čega još, maltretirali druge Jevreje ili ih samo potkazivali, prijavljivali nacističkim stražarima za razne sitnice. Oni Bošnjaci koji su se dodvoravali zapadnjacima za vrijeme genocida, bilo preko UN-a ili stranih novinara, podsjećali su na funkciju kojom se bavio prosječni kapo Jevrej, jer su s gnušanjem odbijali sebe vidjeti u istom “toru” s getoiziranim istočnobosanskim Bošnjacima ruralnog porijekla, ili s onima iz Bosanske krajine. S gnušanjem su ponekad pričali o bošnjačkim izbjeglicama pred strancima, rado su oponašali zapadnjačku modu, pokazivali svoje znanje engleskog, njemačkog, ponekad i francuskog jezika, samo da ih stranci ne bi gledali istim očima kao one “jadnike” u Podrinju.

U spomenutu izreku o izbjeglicama i “Eurosongu” uklapa se pitanje koje se ponavlja među turistima u poslijeratnom Sarajevu. To pitanje ponovljeno je pred više lokalnih vodiča. Stranci bi upitali vodiče da li sada u Bosni i Hercegovini ima više pokrivenih žena s hidžabom nego prije rata. Ako bi neki od turista, onih slabije upućenih u pozadinu i početak agresije na BiH, saznali da je prije rata bilo vrlo malo Bošnjakinja s hidžabom, tada bi se ti isti turisti zapitali zašto je onda srpska vojska napadala Bošnjake, naročito u urbanim sredinama poput Mostara, Sarajeva, Zenice, Tuzle. U suprotnom slučaju, po toj kvazilogici, da je bilo više djevojaka pod hidžabom prije rata, onda bi agresija i opsada, po njima, ispale skoro pa “opravdane.” Na ovakvo neznanje, plus predrasude ponekih stranih turista, nakalemila bi se iskompleksiranost bošnjačkih pojedinaca, bilo među vodičima ili novinarima koji bi se pozivali na neku tradiciju o kojoj znaju vrlo malo, govoreći strancima kako pokrivanje žena nije običaj u Bosni, osim kod starih nana u mahalama. Nebuloze ove vrste donekle su maskirane pričama o “liberalnosti”, preko ateističke furke među domaćinima spomenutih turista.

Prije petnaestak godina sarajevski pozorišni festival MESS imao je gošću iz New Yorka. Amerikanka koja se bavila teatrom bila je članica žirija festivala. U neformalnom razgovoru s osobom iz festivala rekla je: “Kada sam gledala TV reportaže iz Sarajeva za vrijeme rata, vidjela sam obično stanovništvo na ulicama. Pomislila sam, pa ovi ljudi izgledaju isto kao i mi, i pitala se zašto naša vlada ne učini nešto da im pomogne.”

Jedan sarajevski profesor na ovu je opterećenost furkama zvanim liberalizam ili pretjerani modernizam svojevremeno dao koncizno pojašnjenje, rekavši kako je i najliberalniji Hrvat i dalje Hrvat, da je i najliberalniji Srbin i dalje Srbin, dok se samo od Bošnjaka koji je liberalan očekuje da prestane biti Bošnjak i da bude Bosanac, Hercegovac, Jugoslaven, ateista, agnostik, Evropejac, bilo šta drugo. Stvorena je svijest o sumanutoj ideji kako je nemoguće istovremeno biti liberalan i biti Bošnjak. Naravno, zavisi kako se tumači pojam liberalan i šta to sve znači u glavi onih koji su dali sebi za pravo da određuju šta jeste liberalno. Pritom, zabilježeno je da samo dobrovoljno izjašnjavanje Bošnjakom, za nekoga ko ne podnosi ni tu riječ, podrazumijeva da je onaj ko se tako izjasnio automatski nacionalista, prije nego što iznese bilo kakav stav. Zanimljivo kako oni Bošnjaci koji i danas kukaju za Titom, odbijajući da prihvate kako je i on bio smrtnik te da ne može oživjeti, uz klasičnu nostalgiju kroz koju prosipaju suze po mobitelima i računarskim tastaturama pregledajući stare SFRJ snimke po YouTubeu i Facebooku, ne vide jednu jasnu stvar iz tog proteklog vremena.

Spominjući pred strancima (uglavnom zapadnjacima) ili pred prijateljima iz drugih krajeva Balkana da oni nisu ni bili muslimani te da to spada u privatnost (klasika) i da to ne može biti nečija nacionalnost, ne vide kako im je tu neželjenu kvazinacionalnost nametnuo Titov režim za kojim plaču. Jevrejima su nacisti u okupiranim područjima nametali nošenje žute trake radi oznake identiteta, a Bošnjacima su komunisti nametnuli vjerski naziv za nacionalnost. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu strane novinske agencije izvještavale su o Srbima, Hrvatima i Muslimanima. Na zapadu nije postojao koncept “musliman po nacionalnosti”, tako da je stvorena slika u jednom krugu međunarodne javnosti kako se ovdje bori muslimanska religijska grupa. Nazivi drugih dvaju naroda sekularni su jer nemaju vjerski prizvuk, pa je time olakšana velikosrpska, a potom i velikohrvatska propaganda o srpsko-hrvatskoj “odbrani” sekularne Evrope od muslimana. Ovdje imamo podsjećanje na citat iz Dnevnika Ane Frank: “Kada će Jevreji prestati biti Jevreji i postati ljudi?” Tako se i mnogi Bošnjaci nadaju da će ih neko izvan Bosne i Hercegovine prvo vidjeti kao ljude, a ne prvo kao imaginarne likove iz duboko ukorijenjenih šovinističkih viceva o Muji, Sulji i Fati. Da bi to dobili, pokušavaju se odreći ili bošnjaštva ili muslimanskog identiteta. U neka doba neki shvate da se ne mogu opustiti niti u opredjeljenju “Bosanac i Hercegovac” zato što je i ta kategorija dehumanizirana kao i bošnjaštvo. Onda se bježi dalje u evropejstvo, amerikanizam, jugoslavenstvo, ateizam, komunizam, globalizam, nindže, eskime, rokere, furke na dalekoistočne sekte i filozofije. U prošlost bilo čiju, samo ne svoju.

Na sve to se dovežu i regionalne netrpeljivosti, zasnovane ponovo na autošovinizmu kao i na predrasudama. Recimo, kada je Goran Bregović najavio svoj povratak u Sarajevo, jedan vremešni sarajevski Bošnjak koji je u mladosti pratio rad “Bijelog dugmeta”, a period artiljerijske opsade proveo je u Sarajevu, smatra sebe liberalnim i savremenim, iskazao je možda i nesvjesni šovinizam na tu temu. Okolnosti Breginog povratka uz njegovo kasnije dobijanje CT snimka u bolnici na Koševu preko reda prouzročile su negativne reakcije u sarajevskoj čaršiji. Čuvši da ima negodovanja povodom Breginog povratka na pomalo mutan način, spomenuti Sarajlija reče: “Bolje da se i Brega vrati nego da imamo tolike Sandžaklije u Sarajevu.”

U američkom filmu Hotel Ruanda ima detalj za koji se tvrdi da je istinit. Tokom genocida nad narodom iz plemena Tutsi, iz 1994. godine, jedna ustrašena djevojčica obraćala se onima što su vršili genocid nad njenim saplemenicima: “Molim vas, nemojte me ubiti, obećavam da neću više biti Tutsi.” Svaka sličnost ovog događaja iz Ruande s određenim (nikako ne svim) Jevrejima, Indijancima i Bošnjacima nimalo nije slučajna.

PROČITAJTE I...

Ostao sam šokiran pojedinim iftarskim “ponudama”, tačnije cijenama. Ruku na srce, to nema nikakve veze s duhom ramazana i onim što bi iftar vjerniku trebao značiti. Platiti 50, pa i više konvertibilnih maraka za jedan iftar pretjerivanje je koje se ničim ne može opravdati niti bilo kako dovesti u vezu s duhom ramazana. Kada sam jednom prijatelju, onako i sam začuđen, pokazao sličnu cijenu jednog iftara, odmahujući rukama, rekao je: “Vala, da je s onog svijeta – što je previše, previše je”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!