Samo zlonamjerni mogu tvrditi da država oslobađa silovatelje

Nije mala ironija da kemalisti spominju izbjegavanje kazne ako se počinilac oženi žrtvom kao nešto totalno neprihvatljivo (kao što jeste neprihvatljivo). Naime, to JESTE bio zakon sve do 2005. godine, kada je na inicijativu AKP, a zbog uklapanja u zakone EU, to izbačeno kao zakonska mogućnost

Da li će silovatelji biti pušteni iz zatvora u Turskoj? Potrebno je mnogo orijentalizma da bi se povjerovalo u takvu (dez)informaciju. A povjerovati u to, kako su to, navodno, predstavile ovdašnje nevladine organizacije i kako spinuje (kemalistička) opozicija – “da bi usvajanje ovog zakona moglo dovesti do toga da silovatelji i pedofili pregovaraju sa žrtvom i njenom porodicom kako bi izbjegli kaznu” – već je orijentalizam na steroidima. Naime, to bi podrazumijevalo da Turci ne vole svoju djecu. Ljubav i pažnju prema djeci u Turskoj primijeti svako ko je posjeti, pa i moja rahmetli majka kada je u svojoj osamdesetčetvrtoj godini života prvi put bila u Istanbulu na svega nedjelju dana. Da ne bude zabune, ljubav se odnosi na oba pola i treba vidjeti “sirove” gorštake kako se, poslije tri-četiri dana svadbe, zarozaju od plača kada dođe moment da im kćerka trajno izađe iz kuće i ode “ondje gdje će biti stranac” – u najvećem broju slučajeva u susjedno selo ni 10 kilometara udaljenosti (uvjerio sam se mnogo puta da ta specifična ljubav između očeva i kćerki u Turskoj nije ništa drugačija nego u ostatku Evrope).

Riječ je, tek, o izmjeni spornog zakona

No, ne treba nimalo sumnjati u orijentalizam na steroidima bijelih Turaka i kemalista, kao ni u oportunizam gülenističke propagandne mašine, koji svi igraju na kartu zapadnjačkog orijentalizma, spinujući prijedlog zakona smišljenog da presahne izvor velikog broja žalbi, proisteklih iz posljedica sadašnjih zakonskih rješenja. Uslijed tog orijentalizma, na steroidima imamo naslove poput Turski parlament razmatra prijedlog da silovatelji budu oslobođeni ako se ožene žrtvom, kako u turskoj (opozicionoj), tako u inostranoj štampi. O čemu je, zapravo, riječ?

Priča o ovoj “kontroverzi,” koja to nije, počinje 24. februara 2016. godine devetim zasjedanjem parlamentarne komisije za ispitivanje problema koji ugrožavaju integritet porodice. Ta komisija sastavljena je od članova svih parlamentarnih stranaka, a u njen rad uključene su i nevladine organizacije. Čitanje zapisnika (dostupnog na sajtu Parlamenta Turske) s tog devetog zasjedanja objašnjava problem koji se prijedlogom zakona pokušava riješiti.

Kao predstavnica grupe žena s istim problemom, pred komisijom je svjedočila Leyla Tan, dvadesettrogodišnja majka dvoje djece iz Sivasa. Evo dijelova njene izjave: “Ja sam imala 14 godina, a moj muž 17 kada smo se sreli. Porodice su se složile, prošnju i zaruke smo obavili te godine, ali mi nismo čekali – ja sam odbjegla kod muža. Poslije toga smo napravili svadbu. Dvije godine kasnije počeo je taj proces zato što smo mi u maloljetničkom braku. Te 2007. godine rođen je naš stariji sin. Ja sam se poslije porođaja razboljela i otišla u bolnicu. Policija je došla u bolnicu da me ispituju o tome kako sam udala kao maloljetna. Ja sam im ispričala kako je bilo i rekla da imam dijete. Muža su mi odveli u pritvor direktno iz bolnice. ‘Kako ste mogli da se uzmete u tako ranom dobu, to nije zvaničan brak, a još i dijete imate?!’ Onda su započeli suđenje mom mužu. Osuđen je na osam godina i četiri mjeseca zatvora na osnovu seksualnog nasilja, ali mi smo u braku. Ja nisam doživjela nikakvo nasilje od mog muža, nikakvih problema nije bilo između nas. Zakonski je to bio proces zbog silovanja maloljetnice, ali nikakvih problema nije bilo između nas. Godine 2012. rodio nam se drugi sin. Tada je moj muž radio kao profesionalni narednik. Tri godine je radio u Siirtu kao profesionalni narednik. Kada smo bili već osam godina u braku, kazna je potvrđena. Sada je već dvije godine u zatvoru, a ja sam s dvoje djece ostala sama. Ja sam žrtva… Ja volim moga muža, znam da on mene voli. Napravili smo jedno sretno gnijezdo i onda se sve odjednom raspalo… Ovo nije samo moj problem, u kontaktu sam s drugim ženama s istim problemom. Nas je mnogo. Četrdeset puta sam dolazila u Parlament… Zbog toga što oni nazivaju pravdom, ja sam žrtva. Kažu da je država uzela žene u zaštitu. Ja takvu zaštitu ne želim. Ja sam stvarna žrtva, a žrtvom me je napravila država…”

Iz Leylinog izlaganja jasno se mogu naslutiti dva problema sadašnjeg zakonskog rješenja. Prvi i osnovni jeste da zakon ne pravi razliku između silovanja i seksualnog odnosa uz pristanak obaju partnera ako je riječ o maloljetnicima, pa čak ni između maloljetnika. Drugi je da je uzrast seksualne saglasnosti relativno visok, 18 godina. U Evropi je uglavnom između 15 i 16 godina, s izuzetkom Irske (17) i Malte, u kojoj je, kao i u Turskoj, 18. Međutim, ono što je bitnije za ovu priču, a očigledno je iz Leylinog svjedočenja, jeste to da nikom nije palo na pamet da oslobađa silovatelje i pedofile, nego je cilj bio da se riješi jedan društveni problem koji, prema vladinim procjenama, pogađa oko 3.000 porodica.

Pitanje tih porodica nije palo s neba i nisu ga (bili) svjesni jedino poslanici vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP). Naprotiv, poslanik Republikanske narodne partije (CHP) Özcan Purçu iz Izmira dobar je dio svoje predizborne kampanje 2015. godine posvetio ukazivanju na problem i obećanjima da će nastojati da on bude riješeni. Kao što napisah, u radu spomenute komisije učestvovali su poslanici iz svih partija, a jedna od najglasnijih zagovornica rješavanja ovog pitanja također je dolazila iz reda kemalista. Burcu Köksal, CHP parlamentarka iz Afyonkarahısara, advokat po zvanju, direktno je učestvovala, kako u radu komisije, tako i konstrukciji prijedloga.

Previše buke ni oko čega

A onda… onda su prevladali dnevnopolitička sitna međupartijska prepucavanja i prilika da se AKP (po ko zna koji put) predstavi, naročito u inostranstvu, kao regresivna i štetočinska. Kako to obično biva, umjesto konstruktivne rasprave i predlaganja amandmana uslijedio je teatar opozicije u kojem je izražavanje “zgražanja” i smišljanje najstravičnijih scenarija (koji nemaju nikakve veze s prijedlogom) imalo centralno mjesto.

Istine radi, prijedlog ostavlja mnogo prostora za spin. Kratak i ograničen definicijom čina (koja se nalazi u presudama) kao “seksualnog zlostavljanja”, prijedlogom se pokušava napraviti razlika između silovanja i dobrovoljnog seksualnog odnosa. To mora zvučati rogobatno. Kad se tome još doda spominjanje braka između “žrtve” i “počinioca”, recept za spomenuti teatar i spinovanje jeste gotov. Uostalom, evo ga u mom prijevodu: “Glede zločina seksualnog zlostavljanja počinjenih prije 16. novembra 2016., a u slučajevima u kojima nije bilo primjene sile, prevare, ograničenja slobodne volje, presude bazirane na krivičnom zakonu bit će suspendirane u slučaju braka između žrtve i počinioca.”

Ako se ne znaju priče Leyle Tan i mnogih drugih kojima su muževi u zatvoru praktično zbog maloljetničkog braka, a da apsurd bude veći, zbog sporosti sudova, muževe te kazne stižu po pravilu kada su supruge već odavno punoljetne i kada se brak i zvanično ustoličio, onda se to može spinovati kao amnestija “silovateljima” i “pedofilima”.

Nije mala ironija da kemalisti spominju izbjegavanje kazne ako se počinilac oženi žrtvom kao nešto totalno neprihvatljivo (kao što jeste). Naime, to JESTE bio zakon sve do 2005. godine, kada je na inicijativu AKP, a zbog uklapanja u zakone EU, to izbačeno kao zakonska mogućnost. To je bio zakon gotovo čitavih 80 godina jer je mlada turska država 1926. godine praktično prepisala jedan italijanski zakon iz 19. vijeka. Gledaoci turske TV serije Fatmagül'ün Suçu Ne?, kod nas prevedene kao Izgubljena čast, imali su prilike uvjeriti se u tu praksu – knjiga po kojoj je serija napravljena (navodno po istinitom događaju) napisana je osamdesetih godina prošlog vijeka.

No, nazad na prijedlog zakona. S obzirom na to da je prijedlog bio predmet ozbiljnije kritike od opozicione, prije svega od strane nevladinih organizacija koje su ukazivale na nedorečenosti i nejasnoće, premijer Binali Yıldırım naredio je poslanicima AK partije da se s opozicijom vrate za “crtaći sto” i naprave novu skicu. To uglavnom čini ovaj slučaj shakespearovskim komadom Mnogo buke ni oko čega. Nažalost, u glavama orijentalista ovo će ostati (još) jedna mrlja na Turskoj.

 

PROČITAJTE I...

Tekst Roberta Fiska jeste paradigma antiturske propagande, a on je novinarska zvijezda i “autoritet” za pitanja regije – takorekuć brend – pa je stoga korisno pobliže pogledati njegovu paškvilu objavljenu 2. januara pod naslovom Ovo je razlog što se mi na Zapadu ne osvrćemo na mrtve u Turskoj

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!