SAMO OD SEBE

Samo od sebe svijet je za sebe. Ništa o njem ne znamo osim da je tu i da nam pomogne nagnavši nas u pokret kad se ničeg drugog ne uspijemo domisliti

Stvari se ponekad događaju same od sebe.

Kad nešto dođe samo od sebe, vjeruješ da je to bilo jedino moguće. Zapisano je ko zna kad i ko zna gdje. Jesi li i ti bio tu neki bivši ti koji se više ničega ne sjeća? U tome i jeste tajna tog samo od sebe postupka ili događaja.

 

Nekad smo svi znali plivati, kažu.

To nam tek rođena djeca potvrđuju.

Jesmo li ikad znali letjeti?

 

Poštujem ljude koji vjeruju u priče.

Poštujem njihovo vjerovanje.

 

Vjerujem u priču kad mi se sama otvori.

To je zaista otkrivenje.

Tad je njena jasnoća nepodnošljiva. Tako nastaju sjene koje sve više zatamnjuju ono o čemu je riječ.

Ljudi uglavnom vjeruju u ta zatamnjenja.

Žalosno bi bilo poštovati njihovo vjerovanje.

 

Jesmo li ikad znali letjeti?

Potvrđuju to mnoge priče.

Ne samo one o Dedalu i Ikaru.

 

U svakom slučaju, oduvijek smo mogli i znali letjeti onako kao Vir.

Iz tog iskustva uobličio se moj Sokolarov sonet.

 

Sve se događa samo od sebe.

Koliko god o tom razmišljali.

Zato neki ljudi vjeruju u slučajnosti.

Zato drugi u njih ne vjeruju.

 

Samo od sebe svijet je za sebe.

Ništa o njem ne znamo osim da je tu i da nam pomogne nagnavši nas u pokret kad se ničeg drugog ne uspijemo domisliti.

 

Tako jedanput jedan (a ovaj se put to nije dogodilo u “Išaretu”) naiđe na čovjeka koji zausti da mu nešto kaže, a on ga udari iz sve snage i nastavi koračati dalje. Sama se ruka podigla i nekako se bijesno sručila na čovjekovu bradu.

Znam, svi se sjećate prizora iz filma „Beskrajni dan“ gdje se dan neprekidno ponavlja i čovjek zapravo zna šta će se dogoditi, jer je u budućnosti već bio. Više puta.

Ovdje nije riječ o tom. Čovjek koji je udario drugog čovjeka nema pojma o budućnosti. Zna samo ono što su mu govorili. A i to je poprilično zaboravio. I da ga pitaš što je udario onog čovjeka, odgovorio bi da ne zna, da se to dogodilo samo od sebe.

 

Mnogi od nas žive kao roboti i sve im se događa na način koji smo opisali. Možda zato što vjeruju da će jednom iz tog samog od sebe izići nešto neobično i lijepo. Nešto nalik na čudotvorni preporod.

Međutim, samo od sebe jogunasto je tvrdokorno i iz njeg nas danima i mjesecima ništa ne posjećuje, a onda najednom zapovijed ruci: udari tog čovjeka. Ne vjerujem da postoji stručnjak koji bi u svemu tome pronašao neku pravilnost.

 

Samo od sebe, to je kad učiniš nešto što znaš podsvjesno da ne znaš učiniti, ili ne možeš, a onda najednom učiniš kao da si to nebrojeno puta činio.

I učiniš dobro.

 

Zarad istine, valja kazati da se samo od sebe ne pojavljuje samo u trenutku.

Postoje i dani koji započnu i teku sami od sebe.

Znam o čemu govorim.

Doživio sam ih nekoliko.

Sjećam se, nedavno, ne baš neočekivano, probudio sam se i svi najbliži bili su oko mene.

– Šta bi želio? – pitaju me.

– Ništa posebno – kažem – važno je da smo zajedno.

Nešto kasnije, izišli smo iz kuće i ušli u taksije.

Došli smo na neko mjesto gdje nikad ranije nisam bio. Lijep je pogled na tom mjestu. A dobro se tu i jede i pije.

Skupa smo i čini se da smo sretni.

Svi fotografiraju.

Svi pišu.

I svi govore na svojim univerzalnim aparatićima.

Glas iz Amerike.

Glas iz Tuzle.

Glas iz Britanije.

Glas iz Banje Luke.

Glas iz Australije.

Slika iz Japana.

Slika iz Sarajeva.

Japanske trešnje u Sarajevu.

 

Kako je to bio lijep dan.

A ništa nisam učinio za nj.

Samo sam bio tu.

I svi moji oko mene.

 

Ništa više nisam učinio od japanskih trešanja koje su procvale nedaleko od kuće u kojoj živim.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Otac, barem ne u cijelosti, nije mogao finansirati moje školovanje, a što je, opet, za posljedicu imalo glad. I, zaista, bio sam doslovno gladan. Tako, ujutro bih kupio burek, presjekao ga napola, pojeo polovicu, a drugu ostavio za poslijepodne, kad se s predavanja vratim u iznajmljeni i vazda hladni ubogi sobičak

Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku. U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo. Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!