Samo još islam ima šta ponuditi Evropi

“Izazov kojeg mnogi Evropljani imaju s muslimanima ne ogleda se u njihovom stavu da su muslimani barbari, već prije u njihovom strahu od čudesne moći koju islam očito posjeduje. Ustvari, radi se o strahu da i sami ne postanu muslimani. Naslijeđe sekularizma veoma je snažno u Evropi, i tu imate općenito problem s religijom. Mislim da je to skoro svima u Evropi jasno: da Evropa nema problem s islamom, već s religioznošću. U isto vrijeme, Evropljani znaju da još samo islam može nešto ponuditi, da je on zaista živ i vidno prisutan. Zbog toga Evropa ima problem s islamom”

Profesor, islamski učenjak i poznavalac historije islama Abdal Hakim Murad spada među najvažnije poznavaoce islamske kulture u Velikoj Britaniji. Rođen je 1960. godine kao Timothy John Winter, a kasnije je prešao na islam i promijenio ime u Abdal Hakim Murad. Godine 1983. diplomirao je arapski jezik na Univerzitetu Cambridge, nakon čega je tri godine proveo u Kairu na Univerzitetu Al-Azhar studirajući islamske nauke.

Po povratku u Englesku upisuje studij turskog i perzijskog jezika. Murad je kao dekan Cambridge Muslim Collegea uradio mnogo na izučavanju islamske kulture, a poseban naglasak u njegovom naučnom radu stavljen je na istraživanje odnosa muslimana i kršćana. Za Stav govori o odnosu Evrope i muslimana, bitnosti Sarajeva i Bosne i Hercegovine u toj raspravi, ulozi islamske duhovnosti u redefiniranju pozicije muslimana…

STAV: U Sarajevu ste prvi put boravili 1978. godine, prije 40 godina. Kakvu sliku Sarajeva pamtite i koliko se ona izmijenila u odnosu na ovo što danas vidite?

MURAD: Prvi put sam došao u Sarajevo 1978. godine. Kad sam došao, imao sam šator na leđima i boravili smo na mjestu za kampovanje na Ilidži. Oko ponoći se dogodila najgora oluja koju sam doživio i šator je nestao u noći, pa sam odsjeo u jednom od hotela u Centru. Naravno, u to je vrijeme komunizam vladao Bosnom, pa je toplina, koja je ovdje inače prisutna (rekao bih endemična u odnosu na ostatak svijeta), bila prigušena. Bio sam prilično aktivan prilikom suđenja Aliji Izetbegoviću i drugima kao predstavnik “Amnesty Internationala”. Bilo je to veoma zanimljivo iskustvo. Kasnije sam tokom rata učestvovao u slanju konvoja humanitarne pomoći za Sarajevo. Naravno, i nakon rata sam posjećivao Sarajevo jer je ovaj grad veoma zanimljiv, višeslojan. U Sarajevu osjetite osmansko, austrougarsko, jugoslavensko, komunističko naslijeđe, i svi ti slojevi identiteta ovog grada i Bosne veoma su različiti, ali ipak uspijevaju koegzistirati jedni uz druge.

STAV: Napisali ste nekoliko radova o osmanskom naslijeđu. Kad ste izučavali o Osmanskom carstvu i njegovoj kulturi, da li ste našli neke reference ili teme koje se čine aktualnim i danas, poput multikulturnog društva?

MURAD: To je moderan izraz kojeg neki nastoje prisvojiti kao vlastiti izum kako bi nastavili održavati svoju moć. Iako je sam izraz novijeg datuma, njegova praktična upotreba seže u daleku prošlost, posebno ako imamo na umu Osmansko carstvo. Multireligijsko i multikulturno društvo bilo je njegov zaštitni znak. U praksi je to društvo mnogo bolje funkcioniralo nego ijedno predmoderno društvo u kojem su dominirali kršćani. Osmansko naslijeđe pretpostavlja da, dok god su određene zajednice lojalne bez obzira na njihov religijski i kulturni predznak, trebaju biti uključene u društvo. Engleska vjerska historija, naprimjer, svela se na masakr za masakrom, istjerivanja za istjerivanjima, uništavanje drugačijih zajednica…

Ne radi se samo o Engleskoj. Ako pogledate na historiju njemačke reformacije, uvidjet ćete brojne sličnosti. Takve se stvari nisu dešavale u islamskim civilizacijama. Islam je bio vrsta modernog svjetonazora koji je omogućavao supostojanje raznolikih zajednica. Upravo su takve zajednice činile pejzaž islamskih društava. Ali, to nije sve. Moja teza glasi da su slobode koje je omogućavalo Osmansko carstvo veće od sloboda bilo koje moderne države. Recimo, da ste u Osmanskom carstvu bili ortodoksni kršćanin, država vam je mogla garantirati da će i vaša unučad također biti ortodoksni kršćani ukoliko budete lojalan građanin. Međutim, moderna društva u kojim živimo ne mogu dati takvu vrstu garancije. Hibridnost savremenih društava naprosto uništava šarolikost svijeta. Multikultura se ne bi trebala zasnivati na brisanju razlika, već na njihovom njegovanju.

Moderna društva zasnovana su na hibridnom sistemu vrijednosti koji nastoji unificirati postojeće kulturne modele pretvarajući ih u jedan novi model koji postaje novim kodom društvene realnosti. Stoga moderna društva ne mogu dati garanciju kakvu je moglo Osmansko carstvo, ne mogu vam dati to povjerenje u budućnost. Danas niko ne zna šta će biti njegova djeca, a kamoli unučad. Hiperindividualizam savremenog društva ne može ponuditi tu vrstu garancije. Ne možete ni sami znati u šta ćete izrasti i šta ćete biti za deset godina. Mladi danas biraju svoj spol, od malena se uče da, kad stekneš punoljetstvo, možeš birati da li ćeš biti ne više muškarac ili žena već možda neki od pedeset oficijelnih spolova, koliko je priznato u Velikoj Britaniji. S jedne strane, mladima se gotovo militantno nameće da budu šta god žele biti, dok s druge strane ne postoji konsenzus šta je sve moguće biti. Što se mene tiče, takva politika označava početak kraja multikulturnog društva.

STAV: Kako su takvi koncepti utjecali na identitet? Kako muslimani kao evropska manjina reagiraju na to?

MURAD: U mnogim kontekstima muslimani nisu manjina nego većina. Ako gledate u kontekstu religioznosti, muslimani se mogu posmatrati kao većina u mnogim evropskim gradovima. U Parizu, recimo, 65% ljudi koji su vjernici otpada na muslimane. U Berlinu je taj procent i veći, oko 70%. Ako gledate nominalno, većina se ljudi u Evropi izjašnjavaju kao kršćani, ali, ako gledate realnost i procent onih koji idu u džamije, crkve i sinagoge, vidjet ćete da je islam dominantna religija u Evropi. Stoga je islam najvažnija tema na konferencijama o usklađenosti sekularnog društva i vjerskih svjetonazora. Islam je posljednja, ali veoma važna tradicija koja pokušava održati balans između ta dva svijeta i zbog toga je veoma, veoma važan. To izaziva podjednaku paniku među konzervativnim sekularistima i konzervativnim islamistima.

Pazite, ako gledamo u kontekstu Evrope, još samo islam suštinski insistira na nekim formama koje su izgradile ljudsku civilizaciju, pa i onu evropsku, kao što je brak, heteroseksualnost i tako dalje. Muslimani uspješno održavaju neke društvene i kulturne forme koje su Evropljani izgubili. I na tome, čini mi se, Evropa pokazuje zavist. Pritom su crkve prazne, a džamije pune. Islamofobija je zasnovana na zavisti, pa je zbog toga i ranjiva. Jučer sam na vijestima vidio jednog njemačkog desničara koji je prešao na islam, a bio je žestoki protivnik islamskog prisustva u Evropi. Ovo nije prvi slučaj. Znam i neke druge političare koji su branili Evropu od islama i izbjeglica, a onda su prešli na islam i usvojili četvero sirijske djece. U kontaktu sam s dvoje važnih evropskih političara koji su ozbiljno zainteresirani za islam. Izazov kojeg mnogi Evropljani imaju s muslimanima ne ogleda se u njihovom stavu da su muslimani barbari, već prije u njihovom strahu od čudesne moći koju islam očito posjeduje. Ustvari, radi se o strahu da i sami ne postanu muslimani. Naslijeđe sekularizma veoma je snažno u Evropi, i tu imate općenito problem s religijom. Mislim da je to skoro svima u Evropi jasno, da Evropa nema problem s islamom, već s religioznošću. U isto vrijeme, Evropljani znaju da još samo islam može nešto ponuditi, da je on zaista živ i vidno prisutan. Zbog toga Evropa ima problem s islamom.

STAV: Tvrdite da Evropa nema problem s islamom koliko ima s religioznošću. Ipak, istovremeno dok to izgovarate, radikalne desničarske stranke pozivaju se na vrijednosti kršćanstva kako bi branile svoju poziciju. Kako je to moguće?

MURAD: Da, obično se radi o katolicima, ali takva kampanja ne dolazi iz Vatikana. Takvu retoriku ne čujemo od pape. Stoga je pitanje koga takve politike brane: katoličanstvo ili nacionalne interese, mogućnost svog dolaska na vlast ili učvršćivanje na vlasti? Mislim da je upitan njihov argument da brane kršćanstvo. S druge strane, u kontekstu pravoslavne crkve možemo primijetiti mnogo više nekonstruktivne nacionalističke retorike prema muslimanima, što je prilično vidljivo u Rusiji. Ali, prijetnja ortodoksnoj crkvi nisu muslimani, već baptisti, mormoni, luterani, evanđelisti. Iako muslimani nisu stvarna prijetnja ni jednima ni drugima, njihova retorika utječe na muslimane. Naš odgovor treba se ogledati u dosljednom povratku islamu i prihvatanju zahtjeva naše vjere. Moramo biti autentični muslimani.

STAV: Kako vidite Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu u kontekstu rasprave o islamu i Evropi?

MURAD: Sarajevo je jedinstveno mjesto, na mnogo načina. Po svom duhovnom naslijeđu, Sarajevo svakako spada u žive spomenike ljudske civilizacije. Značajno je i kao grad s izuzetnim islamskim naslijeđem. Istovremeno, Sarajevo i Bosna i Hercegovina smješteni su u Evropi, pa vi ovdje možete artikulirati evropske narative podjednako jasno i autentično, kako to možete s narativima s islamskim predznakom. Sarajevo ima kapacitet da ta dva svijeta doživljava podjednako svojima i domaćim, i u tome je vaše najveće bogatstvo. U isto vrijeme, veoma je važna ta interpretacija islama koja se ovdje prirodno nametnula. Ne treba zaboraviti na utjecaj islamske duhovnosti koji je izuzetno važan u kulturnoj historiji grada. Govorim o sufizmu, naravno.

Sufizam može pomoći Evropljanima da ponovo otkriju svoj zaboravljeni identitet, da ih podsjeti da je takva vrsta duhovnosti odavno prisutna u Evropi. Istovremeno, sufizam je prijeko potreban i samim muslimanima kako bi se vratili svojoj autentičnoj duhovnosti. Ljudi u Evropi najčešće prelaze na islam zahvaljujući pjesniku i šejhu Mevlani Dželaluddinu Rumiju. Vi ste u Sarajevu imali tekiju na Bentbaši, gdje se pola milenija čitala i tumačila Rumijeva Mesnevija. To je islamski narativ kojeg treba ponuditi Evropi. To je narativ koji ne ostavlja ravnodušnim Evropljane, to pouzdano znam. Sufizam, s druge strane, može koristiti muslimanima da se uništi pogubna ideologija tekfira. Ne kažem da trebamo odustati od šerijatskih rasprava, da ne trebamo voditi rasprave o hidžabu na univerzitetima u Evropi ili nekim drugim važnim pitanjima. To su religijske forme koje se moraju poštivati, i to je ono čim se bavi šerijat. Te su nam forme neophodne kako bismo sačuvali sadržaje koji su najljepše definirani upravo kroz sufizam, i na tome insistiraju i sufijski predstavnici. Tako se osvajaju srca ljudi. Samo pogledajte ko je donio islam ljudima u Bosni. Nije to učinio neki namrgođeni muftija koji je strašio ljude zabranama i kaznama. Islam su u Bosnu donijele sufije koji su osvojili ljudska srca. A kad osvojite srca, sve ostalo je lahko.

 

PROČITAJTE I...

Ratnom zločincu Marku Maki Radiću pravosnažno je presuđeno za torture kroz koje su prolazili logoraši u zloglasnom logoru Vojno. Osuđen je 2011. na 21 godinu zatvora. U oktobru ove godine, uz blagoslov Ministarstva pravde BiH, prebačen je iz Kazneno-popravnog zavoda u Mostaru na izdržavanje kazne u Hrvatskoj, gdje mu je Županijski sud u Zagrebu smanjio već izrečenu kaznu. Praktično, on je već slobodan čovjek.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!