Samit predsjednika Irana, Rusije i Turske o sirijskoj pokrajini Idlib: Nekima krvoproliće ne smeta

Da nije bilo direktnog prijenosa samita u Teheranu, čitanje 12 tačaka saopćenja u velikoj bi mjeri sakrilo stepen neslaganja tri garantora Astane. Ključni moment jeste onaj kada je predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan predložio da se u saopćenje uvrsti prekid vatre. Dok Erdoğan izlaže prijedlog, predsjednik Irana Rouhani s jedva primjetnim osmijehom očekuje Putinovu reakciju. Neki analitičari tumače potez oko prijenosa upravo pokušajem Iranaca da se Erdoğan izloži javnom “poniženju” kada njegov prijedlog Rusija odbije

Svijet je u petak, 7. septembra 2018. godine, imao jedinstvenu priliku da uživo gleda prijenos onoga što se po pravilu dešava iza zatvorenih vrata i o čemu se poslije izvijesti zajedničkim saopćenjem i/ili direktnim prijenosom konferencije za štampu. Riječ je o samitu u Teheranu, na kojem su se sastali predsjednici Irana, Ruske Federacije i Turske. Trećem takvom sastanku čiji je kontekst Astana (mirovni) proces za rješavanje sirijskog konflikta.

Činjenica da gostujuće delegacije nisu bile svjesne direktnog prijenosa samita čini stvar još zanimljivijom i temom pretpostavki i analiza. Šta god da je bio razlog, kako prijenosa, tako i neobaviještenosti ruske i turske delegacija o njemu, to je bila jedinstvena prilika da se vidi sastanak na najvišem nivou na kojem dvije trećine učesnika misli da je sastanak zatvoren za javnost. U tom je smislu realizacija (režija) prijenosa izuzetno interesantna, ali o tom potom.

Eskalacija zračnih napada i indicije da sirijski režim priprema ofanzivu na Idlib dodatno su povećale interesiranje svih umiješanih u sirijski haos za samit u Teheranu.

Idlib, provincija sjeverozapadne Sirije, s istoimenim glavnim gradom dijeli 130 kilometara dugu granicu s turskom provincijom Hatay. Prije rata imala je oko 1,4 miliona stanovnika. Broj ljudi sada nastanjenih u Idlibu procjenjuje se na najmanje 2,9 miliona, a procjene se kreću i do 3,5, od toga su milion djeca, a 1,4 miliona su interno raseljeni (čitaj: izbjeglice). Osim civila, Idlib je posljednje uporište oružane opozicije režimu Bašara al-Asada, kako grupa manje-više ujedinjenih u Slobodnu sirijsku armiju, tako terorističkih organizacija oko kojih postoji konsenzus Ujedinjenih nacija, kao što su Hayat Tahrir al-Sham (HTS – presvučena Jabhat al-Nusra) i ISIL.

STVARANJE UVJETA ZA POLITIČKO RJEŠENJE

Zapravo, Idlib je već dugo ropotarnica u koju se evakuiraju sve od sirijskog režima i njegovih saveznika (Rusije, Irana i Hezbollaha) poražene oružane snage i njihove porodice. Nekad je to rezultat pregovora i dogovora, a nekad subverzije u kojoj se ogleda stanovita kooperacija režima i američkih saveznika u Siriji – sirijskog ogranka PKK terorista. Naime, režimu zgodno dođe prisustvo terorista na teritoriji koju kontrolira opozicija. Teroristi nisu i ne mogu biti uključeni u prekid vatre, pa je to perfektan izgovor za nastavak bombardiranja i teroriziranja relativno stabiliziranih teritorija u cilju izbjegavanja političkog rješenja u koje se uzgred sve umiješane strane zaklinju, ponavljajući mantru da se sirijski konflikt ne može riješiti vojnim putem. Prestanak rata ne odgovara ni Americi iz jednostavnog razloga što je prisustvo američkih snaga van okvira bilo kakvog zakona, a SAD više ne kriju namjeru o trajnom prisustvu na sjeveroistoku Sirije.

Upravo na liniji stvaranja uvjeta za političko rješenje, Idlib je prošle godine dogovorom u Astani proglašen tzv. zonom deeskalacije, čiji su garantori Rusija, Iran i Turska. Tada je dogovoreno prisustvo turske vojske na 12 posmatračkih tačaka na liniji razdvajanja snaga režima i opozicije. Idlib je, da podsjetimo, bio jedna od četiriju zona deeskalacije. Tri – Homs, Istočna Ghoutu i Deeru – režim je u periodu od januara do kraja jula, metodom spržene zemlje, vratio pod svoju kontrolu, uz skoro potpunu tišinu tzv. međunarodne zajednice (ako ne računamo besmislenu “osvetu” za napad hemijskim oružjem na Istočnu Ghoutu u vidu bombardiranja praznih zgrada).

Prema specijalnom izaslaniku UN-a za Siriju Staffanu de Misturi, 98,5% sadašnje populacije Idliba jesu civili. Možda je Mistura malo potcijenio broj naoružanih, jer računicom se dođe do broja manjeg od 45 hiljada, a neke druge procjene stavljaju taj broj do 70 hiljada ljudi pod oružjem, od kojih je između 10 i 15 hiljada stranih boraca. Međutim, to ništa ne mijenja činjenicu da bi napad na Idlib po dosadašnjoj nediskriminatornoj praksi režima, odnosno potpunoj nebrizi o civilnim žrtvama, bio ogromno krvoproliće kojem je predtekst u odnosu na civile mali broj (univerzalno priznatih) terorista. Osim toga, takva ofanziva bila bi okidač novog masovnog talasa izbjeglica, koje praktično nemaju kuda osim u Tursku.

Da nije bilo direktnog prijenosa samita u Teheranu, čitanje 12 tačaka saopćenja u velikoj bi mjeri sakrilo stepen neslaganja tri garantora Astane. Ključni moment, podložan različitim tumačenjima ili, možda bolje, percepcijama, jeste svakako moment kada je predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan predložio da se u saopćenje uvrsti prekid vatre. Dok Erdoğan izlaže prijedlog, ide rez na krupni plan predsjednika Irana Rouhanija, koji s jedva primjetnim osmijehom (ciničnim, rekao bih) očekuje Putinovu reakciju. Neki turski analitičari tumače potez oko prijenosa upravo pokušajem Iranaca da se Erdoğan izloži javnom “poniženju” kada njegov prijedlog (na koji se moglo računati s potpunom sigurnošću) bude odbijen od strane Rusije. Možda su očekivali i manje diplomatsku kavgu.

JE LI PUTINU STALO DO SIRIJSKIH CIVILA

Međutim, Putinov je odgovor hem bio umotan u diplomatske oblande – počeo je primjedbom da je Erdoğan u principu u pravu – hem je ogolio (onima koji hoće da vide) da je ruski utjecaj na režim u Damasku izuzetno ograničen. Naime, izgovor da “teroristi nisu ovdje za stolom” da bi bili subjekt prekida vatre, djeluje, blago rečeno, plitko u okolnostima kada se sirijski režim priprema da napravi novi pokolj i izazove novi egzodus. Postoji i institucija jednostranog prekida vatre na koju bi Bašar al-Asad mogao biti pozvan (primoran) da je (pod jedan) pod potpunom kontrolom Putina i (pod dva) da je Putinu imalo stalo do sirijskih civila.

Ukratko, ta epizoda ogolila je ruski i iranski cinizam glede Sirijaca koji nisu po Asadovom ukusu. Inače, na momente je samit djelovao nadrealno, naročito kada je Rouhani govorio o rekonstrukciji Sirije i povratku izbjeglica. Priča o rekonstrukciji dok destrukcija traje? Da li predsjednik Rouhani ne zna za zakon broj deset, koji je režimu u Damasku omogućio konfiskaciju miliona nekretnina odsutnim građanima koji nisu do 10. maja dokazali sirijskim vlastima vlasništvo nad svojim nekretninama. Zakon koji će praktično onemogućiti povratak milionima? Ili se samo pravi naivnim?

Trojka u Teheranu, ipak, pokazala je saglasnost, osim oko standardnih tačaka o teritorijalnom integritetu, nužnosti političkog rješenja itd. i oko toga da se teroristi (svih boja) moraju eliminirati. Problem je kako ih izolirati od “kolateralne štete”, odnosno civila. Turska tvrdi da je to moguće kombinacijom obavještajnog rada i vremena. Rusija je od jula, čini se, promijenila svoju poziciju glede kopnene ofanzive na Idlib, kada je Alexander Lavrentyev, specijalni ruski izaslanik za Siriju, govorio da ona ne dolazi u obzir. Sada pod izgovorom da je Idlib “leglo terorista” kao da daje odriješene ruke Asadu… ili je Rouhani taj koji mu ih daje, dok Rusija balansira?

S 3,5 miliona izbjeglica iz Sirije (i ukupno oko 4 miliona izbjeglica na svom tlu) Turska je iscrpila kapacitete svog gostoprimstva. Nije pretjerivanje da je opasnost od novog vala izbjeglica velika prijetnja stabilnosti Turske, čak i ako se zanemari (a ne može da se zanemari s obzirom na gorka iskustva) opasnost od infiltracije terorista. Ta činjenica očigledno rezonira Evropom, bacajući je u paniku i stavljajući je čvrsto iza Turske. S obzirom na sporost ispunjavanja obećanog glede izbjeglica, teško je uzeti zapadnu zabrinutost i podršku Turskoj zdravo za gotovo, a ne kao vid samozaštite.

S druge strane Atlantika, istog dana (petak, 7. septembar) održana je sjednica Savjeta sigurnosti Ujedinjenih nacija sa Sirijom kao jedinom tačkom dnevnog reda. No, to je (opet) bila samo revija “zabrinutosti” na pozornici s koje su (opet) poslate prijetnje teškim konsekvencama ako (i samo ako) režim upotrijebi hemijsko naoružanje. Da, čini se da je Turska, koja je po nekim (rekao bih površnim) analitičarima otporom prema ofanzivi na Idlib na istoj liniji sa SAD (jaka “utjeha” kada na desecima drugih nije), zapravo jedina protiv tog odvratnog konsenzusa da Asad može nekažnjeno mlatiti vlastitu populaciju dokle god se ne maši za nekonvencionalno oružje.

Turska neće pristati na svršen čin niti će sjediti skrštenih ruku gledajući krvoproliće u Idlibu – jeste stav koji je Erdoğan iznio nakon teheranskog samita. Uz nastavak intenzivne diplomatije, koja, ako neće dovesti do odustajanja od ofanzive na Idlib, barem može da je odloži, izgleda da se intenzivno radi na planu B – stvaranju sigurnosne zone uz tursku granicu. Da li će dobijeno vrijeme biti dovoljno da se razmrsi idlibski čvor, ne može se u ovom trenutku znati. No, jedna od poruka koju bi morali primiti svi umiješani u sirijski haos jeste (po mom mišljenju) drugi ključni moment teheranskog samita, kada je Erdoğan na pres-konferenciji citirao riječi iranskog pjesnika Sadija Širazija: “Ako nemate simpatije za ljudski bol, ime čovjeka ne možete zadržati.”

 

PROČITAJTE I...

Ermina Lekaj Prljaskaj je saborska zastupnica albanske, bošnjačke, crnogorske, slovenske i makedonske nacionalne manjinu u Republici Hrvatskoj. Ova pripadnica albanske nacionalne manjine politički djeluje u Klubu zastupnika Milana Bandića i podržala je Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH. To je bio povod za žestoku reakciju mladog aktiviste i bošnjačkog političara u Hrvatskoj Armina Hodžića. „Politiku koju vodite ne vodite u ime Bošnjaka Hrvatske“, poručuje Hodžić koji je do sada jedini viđeniji Bošnjak u Hrvatskoj, a da djeluje unutar nacionalnih institucija, koji je reagirao na događaje u Hrvatskom saboru. Otvoreno pismo Armina Hodžića prenosimo u cijelosti:

Želi li Bandić da Hrvati u Sarajevu i BiH imaju isti položaj kao Bošnjaci u Zagrebu, trebalo bi ukinuti institut zaštite vitalnog nacionalnog interesa, posmjenjivati sve Hrvate direktore javnih poduzeća, ambasadore, generale, ministre, uvesti kategoriju Bošnjaka katoličke vjeroispovijesti i forsirati propagandu kako se Hrvatima daju velika prava jer je bošnjačka vlast u Sarajevu bila pokroviteljem godišnjeg hodočašća u organizaciji Katoličke crkve na spomen žrtvama Vukovara, uvesti davanje po dvadesetak hiljada maraka iz kantonalnih budžeta za izdavačku djelatnost manjinskih udruženja Hrvata

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!