Salem se nije uspio halaliti s bratom

“Kod mene je svake godine nervoza postajala sve veća i veća jer moj brat nema svoj grob. Prošle godine nisam bio psihički spreman na bratov ukop, a ove godine njegova porodica i ja donijeli smo odluku da bude ukopan bez obzira kako se ko osjećao. Lakše je kada znamo gdje mu je mezar, gdje možemo doći i proučiti Fatihu”

Salem Čakanović rodio se 1960. godine. Živio je i radio u Srebrenici, gdje je dočekao početak rata. Odlučio je ostati u svom rodnom mjestu, iako su mu supruga i djeca otišli iz grada tražeći spas od rata. Po padu Srebrenice, Salem je s hiljadama drugih krenuo na put kroz šume prema slobodnoj teritoriji. “Nije prešao”, kao ni hiljade drugih. Imao je 35 godina kada je ubijen.

Dijelovi njegovih posmrtnih ostataka pronađeni su 2005. godine u masovnoj grobnici Kamenica 6. Pronađeno je tek nekoliko kostiju, a porodica se nadala da će se s vremenom naći i ostali dijelovi tijela. Godine su prolazile u čekanju. Na kraju su odlučili da Salem bude ukopan 11. jula 2018. godine, na 23. godišnjicu od genocida u Srebrenici, iako njegovi posmrtni ostaci nisu kompletni.

“Moj Salem je meni bio sve. Bio mi je stariji brat, i otac, podrška, uzor”, kaže njegov mlađi brat Suljo Čakanović.

“Ja sam kao dijete od 13 godina ostao bez oca. Moj brat je tada imao devetnaest godina, on je postao nosilac domaćinstva i glava porodice. Mi smo svi u njemu vidjeli starijeg brata, oca i glavu porodice. Tako smo se i ponašali prema njemu. Dogovarali se o svemu u porodici, a kada se nismo mogli dogovoriti, bilo je onako kako Salem kaže”, priča Suljo, prisjećajući se početka rata.

“Nas je rat zadesio u Srebrenici. Njegova supruga i dvoje djece otišli su iz Srebrenice na početku rata, a on je ostao. Ja sam bio zagovornik da i on ode iz grada. S druge strane, kao medicinski radnik, smatrao sam da ja trebam ostati. Nije me poslušao, ostao je na Budaku. Cijeli rat je bio na Budaku na prvoj liniji, živio je s majkom koja je dva puta ranjavana. Težak je to period bio za sve nas. Nastojao sam dati svoj doprinos koliko sam mogao. I u tim teškim danima rata moj brat je bio glava porodice i moj uzor.”

NISMO SE NI ZAGRLILI

Srebrenica se u julu 1995. godine nalazila u teškom stanju, stalno granatiranje, veliki broj ubijenih i ranjenih u gradu. Medicinski radnici, ono malo što ih je bilo, radili su danonoćno. Srebrenica je padala, a Suljo se nije uspio oprostiti s bratom.

“Jula 1995. godine, kada je bilo masovno granatiranje Srebrenice, civilnih objekata i civila, bilo je dosta posla za mene, tako da ga nisam viđao često. Posljednji put vidio sam ga možda dvadesetak dana prije nego što je grad pao. Ja sam, kada je Srebrenica pala, krenuo prema Jaglićima, gdje je bilo okupljanje, a da nisam uspio vidjeti brata. Nismo se rastali, nismo se kao braća zagrlili, halalili i poselamili”, priča Suljo, koji je i u putu preko šuma pokušavao pronaći Salema.

“Vraćao sam se po nekoliko kilometara ne bih li ga pronašao. U svoj toj gužvi nisam ga uspio vidjeti. Ja sam išao naprijed, iako je bilo mišljenje da će poginuti ko ide prvi. Nekako sam se bio halalio sa svojim životom, ali sam mislio da će on preživjeti. Kada sam prešao u Nezuk, tek tad sam vidio sve posljedice i shvatio da su male šanse da i on dođe. Ipak, tješio sam se da hoće, ali nije došao.”

U Srebrenici se za one koji nisu uspjeli doći na slobodnu teritoriju kaže “nije prešao” ili “nije došao”. U prvim godinama poslije rata postojala je nada članova porodica da će njihovi najmiliji doći preko šuma. Međutim, kada su se počele otkrivati prve masovne grobnice, ta je nada nestala, a preživjeli su čekali trenutak kada će im biti javljeno da su pronađena tijela njihovog oca, brata, sina, supruga…

“Nekoliko njegovih kostiju pronađeno je 2005. godine u masovnoj grobnici Kamenica 6, a ta je grobnica vezana za masovno ubijanje u Pilici. Mi, njegovi najbliži, nadali smo se da će biti pronađeno barem 60-70% njegovih ostataka, pa da ga ukopamo. Međutim, sve što je pronađeno bilo je te 2005. godine, poslije toga ništa”, govori Suljo.

Salemova supruga, djeca i brat odlučili su da on bude ove godine ukopan u mezarju Memorijalnog centra Potočari.

“Kod mene je svake godine nervoza postajala sve veća i veća jer moj brat nema svoj grob. Prošle godine nisam bio psihički spreman na bratov ukop, a ove godine njegova porodica i ja donijeli smo odluku da bude ukopan bez obzira kako se ko osjećao. Lakše je kada znamo gdje mu je mezar, gdje možemo doći i proučiti Fatihu. Jednostavno, znamo da je tu, da je u mojoj blizini. Ja živim nedaleko odavde. Moja kuća gleda na Memorijalni centar Potočari. Imam tu nesreću da ujutro kada ustanem kroz jedan prozor kuće gledam na mezarje u Memorijalnom centru, a kroz drugi na masovnu grobnicu otkrivenu nedaleko od kuće na Budaku. Nažalost, ja s tim moram živjeti. Lakše mi je kada znam gdje je mezar mog brata.”

SPOR PRONALAZAK NESTALIH I IDENTIFIKACIJA

Suljo Čakanović smatra da pronalazak nestalih i njihova identifikacija traju sporo, te da mnogi neće doživjeti pronalazak voljenih.

“Moj sin ima 24 godine. Rodio se u Srebrenici 1994. godine. On je formirana ličnost. Od kraja rata do danas prošle su 23 godine. Mnogo je vremena prošlo, a još uvijek nije završen proces pronalaska i identifikacije nestalih osoba. Svjedoci smo da naše majke umiru a ne dočekaju da pronađu svoju djecu i ukopaju ih. I moja majka je umrla, a nije dočekala da ukopa svog sina. Mi preživjeli imamo puno pravo da kažemo da se procesom pronalaska nestalih i identifikacijom na neki način manipulira. Živim u mjestu gdje su otkrivene dvije masovne grobnice. U julu mjesecu tragalo se za trećom. Postavljam pitanje sam sebi zašto se to radi u julu, zašto to nije u aprilu, martu, tokom cijele godine, nego su svi kad se približi juli nešto aktivni, nešto se radi, a mi ove godine kopamo 35 identificiranih osoba. To je najmanja dženaza do sada, a tragamo za više od hiljadu osoba. Identifikaciju otežava i to što je laboratorija za identifikaciju prebačena u Hag. To će još više produbiti agoniju porodica”, govori Suljo, koji je jedan od onih što smatraju da Srebrenica već 12. jula bude od mnogih zaboravljena.

“Nekako, 12. jula sve utihne i Srebrenica bude prepuštena sama sebi. Niko više ne pita kako je ljudima koji žive u Srebrenici, kako im je 12. jula. Mi se 12. jula vratimo u stvarnost. Između 7. i 11. jula u Srebrenici je mnogo ljudi. Sretneš one koje inače ne viđaš. A onda te 12. jula pogodi surova realnost. Ipak, Srebrenica će u budućnosti da živi. Sa mnom ili bez mene, s vama ili bez vas”, zaključuje Suljo Čakanović.

PROČITAJTE I...

Kada je Srebrenica pala, Bekir je imao šesnaest godina. S hiljadama drugih krenuo je putem smrti u nadi da će stići do slobodne teritorije. Ipak, dani su prolazili, zima je došla i prošla, snjegovi se otopili, a Bekir nije dolazio. Došlo je proljeće, a s proljećem i Bekir. Nakon devet mjeseci provedenih u podrinjskim šumama, 6. aprila 1996. godine, nakon 270 dana lutanja, skrivanja i probijanja, Bekir je s još pet muškaraca došao na slobodnu teritoriju

Džamija u Slapovićima zapaljena je 1995. godine, ali nije srušena do temelja. Ostali su sačuvani masivni perimetralni zidovi, izrađeni od lomljenog kamena, kao i munara. Nakon povratka su mještani odlučili da je obnove. Godine 2008. džamija u Slapovićima je obnovljena, i to je jedina džamija na području opštine Srebrenica koja je nakon obnove uspjela zadržati stari, autentični izgled

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!