Sadik Idrizi: Veze Bošnjaka Kosova i Bosne i Hercegovine nikada nisu bile slabije

Sve veze Bošnjaka Kosova i Bosne i Hercegovine svedene su na individualne i sporadične kontakte. Jedino Institut za jezik i “Preporod” čine napore da se pokrenu određeni projekti. Univerziteti s Kosova na kojima se nastava izvodi na bosanskom jeziku uspostavili su kontakte i potpisali memorandume o saradnji s univerzitetima u Bosni, ali razmjena studenata i profesora gotovo je nemoguća zbog viznog režima koji je nepremostiva barijera

Sadik Idrizi rodio se 1954. godine u Kruševu, općina Dragaš, Kosovo. Historiju književnosti i srpskohrvatski jezik završio je na Filološkom fakultetu Univerziteta “Kiril i Metodij” u Skoplju 1977. godine, a trogodišnje doktorske studije iz oblasti filoloških nauka na Univerzitetu u Novom Pazaru. Doktorsku disertaciju Lingvostilističke osobenosti narodne poezije Gore odbranio je 2012. godine. Radio je kao profesor u osnovnoj i srednjoj školi u Kruševu i Dragašu, a u više je mandata bio i direktor OŠ “5. oktobar” u Kruševu. Od osnivanja Edukativnog fakulteta u Prizrenu, 2003/2004. akademske godine, angažiran je kao predavač na predmetima: Akademsko pisanje i kultura jezika, Fonetika, Morfologija, Sintaksa i Stilistika. Učestvovao je u izradi nastavnih planova za predmet Bosanski jezik i književnost za V, VI, VII i VIII razred osnovnih škola, kao i u izradi nastavnih planova za III i IV razred srednjih škola na Kosovu. Bio je poslanik u Parlamentu Kosova od 2002. do 2004. godine, kao i od 2007. do 2010. godine, dok je od 2004. do 2007. godine bio ministar u Vladi Kosova. Objavio je više naučnih radova iz oblasti jezika, književnosti, folklora i kulture. Do sada je objavio i više knjiga pjesama i pripovijedaka. Poezija mu je prevođena na turski, albanski, bugarski, slovenački i romski jezik. Prijevodi s makedonskog, albanskog i engleskog jezika. Za Stav govori o književnom naslijeđu Gore, poziciji Bošnjaka na Kosovu, njihovom odnosu prema Bosni i Hercegovini, kao i o političkim prilikama na Kosovu.

STAV: Trebali smo se sresti na manifestaciji “Dani Hasana Kaimije”, ali su granični policajci spriječili da kao građanin Kosova iziđete iz Srbije i uđete u Bosnu i Hercegovinu. Zašto se to desilo? Da li se građanima Kosova inače onemogućava ulazak u Bosnu preko Srbije?

IDRIZI: I dalje ne mogu vjerovati da s urednom vizom, s kojom sam nedavno boravio u Sarajevu, ne mogu ući na teritoriju Bosne i Hercegovine iz Republike Srbije. Granični policajci su mi na prijelazu u Malom Zvorniku dugo objašnjavali da s kosovskom ličnom kartom i potvrdom ne mogu napustiti Srbiju na graničnim prijelazima prema Bosni, ali da bez problema mogu ući u Hrvatsku, Mađarsku i druge zemlje Evropske unije. Dakle, građani Kosova mogu s ličnom kartom ući na teritoriju Srbije, ali ne mogu u Bosnu čak ni s urednom vizom. Šta reći drugo osim da je u pitanju selektivni pristup i apsurdna situacija u koju su dovedeni žitelji Kosova?!

STAV: Rijetko se susreću ljudi s tako širokom biografijom, pa se forma intervjua čini preuskom da bi se sve teme kojima se bavite i spomenule. Stoga, krenimo redom kako bismo uspjeli predstaviti bar dio Vašeg izuzetno značajnog opusa. Stručne oblasti kojim se bavite jesu jezik i književnost, na čemu ste i doktorirali 2012. na temu Lingvostilističke osobenosti narodne poezije Gore. Gdje Vas je odvelo istraživanje za ovu temu i do kakvih ste zaključaka došli? Kakve specifičnosti nudi usmeno književno naslijeđe Gore?

IDRIZI: Gora posjeduje bogato kulturno naslijeđe koje je djelomično zabilježeno i istraženo. U posljednjih dvadesetak godina pojačano je interesiranje za prikupljanjem i bilježenjem narodnih umotvorina s ovog područja, tako da su one u najvećem broju sačuvane od nestajanja u vremenu disolucije, globalizacije, migracije i urbanizacije. Najprije su zabilježene pjesme, a onda pripovijetke i kratke forme. Objavljeno je više knjiga pjesama i pripovijedaka iz kosovskog, ali i iz albanskog dijela Gore. Goranski govor razvijao se pod posebnim historijskim i lingvističkim okolnostima, zbog čega je veoma interesantan za proučavanje teorije jezičkih kontakata, kao i teorije razvoja jezika u tuđem jezičkom okruženju. U njemu su sačuvani mnogi arhaizmi i rijetke jezičke konstrukcije (što je odlika jezika u izolaciji), koje su u ostalim slavenskim jezicima odavno izišle iz upotrebe ili su njihova daleka jezička prošlost. Pojedini jezički oblici, likovi i forme koji su se u narodnoj poeziji Gore održali u okamenjenom obliku predstavljaju lingvističke raritete na cijelom južnoslavenskom prostoru.

STAV: Je li bogato usmeno naslijeđe koje ste predstavili u svojim knjigama i radovima danas živo među žiteljima Gore? Igra li ta poezija i danas ulogu vezivnog tkiva goranskog identiteta?

IDRIZI: Goranska narodna poezija prisutna je u životu Gorana u obimu u kojem je to moguće u ruralnoj sredini u vrijeme prodora i utjecaja savremenih medija i komunikacija. Nažalost, dio ovog blaga postepeno nestaje, izumire, zajedno s nestajanjem starijih pokoljenja. Najbogatiji i najčistiji goranski govor čuva se u narodnom usmenom stvaralaštvu.

STAV: Kako Gorani danas definiraju svoj identitet? Jesu li svjesni vlastite narodne posebnosti i koliko, u isto vrijeme, njeguju svoje orijentalno-islamsko naslijeđe?

IDRIZI: Do propasti Osmanske imperije 1912. godine Gora je bila geografska i duhovna cjelina, a zatim se našla na mjestu uspostavljanja granica između Albanije i Srbije. Londonskim mirom, kojim je izvršena podjela teritorija, a što je potvrđeno Bukureštanskim dogovorom 1913. godine, devet goranskih sela pripalo je Albaniji. Konačna podjela uslijedila je marta 1923. godine, kada je definitivno uspostavljena granica između Albanije i Kraljevine SHS. Ovom podjelom najveći dio Gore pripao je Kraljevini Jugoslaviji (21 selo), a manji dio Albaniji (9 sela). Poslije Drugog svjetskog rata dva sela (Urvič i Jelovjane) pripala su Makedoniji. Ipak, i pored velikih promjena koje su se dogodile u posljednjih sto godina (brojne migracije, izolacije, česte promjene granica, država, sistema, vlasti i sl.) u svim dijelovima Gore – na Kosovu, Albaniji i Makedoniji – djeca usvajaju goranski govor u prirodnom okruženju, u prirodnim situacijama od rođenja nadalje.

Danas se dosta govori o identitetu, vode se i mnoge javne i privatne rasprave o identitetu stanovnika Gore – jesu li oni Gorani ili su Bošnjaci, a da ne govorimo o drugim mišljenjima da su oni Srbi, Makedonci, Albanci, Turci ili Bugari. Porijeklo i etnogeneza stanovnika Gore veoma je složeno i kompleksno pitanje koje više decenija zaokuplja mnoge istraživače s Balkana, pa i šire. Posebno je to interesiranje pojačano u periodu raspada Jugoslavije, odnosno proteklih dvadesetak godina. O Gori su pisali mnogi autori koji su u svojim historijsko‑političkim ili antropogeografskim istraživanjima uglavnom bili jednostrani, a u zaključcima tendenciozni.

STAV: Orijentalno-islamsko naslijeđe nesumnjivo spaja Gorane i Bošnjake. Međutim, šta je s nacionalnom sviješću? U Gori danas žive i oni koji se izjašnjavaju kao Gorani i oni koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci?

ISRIZI: Svi Gorani svjesni su da pripadaju istoj zajednici. To se najbolje vidi u inostranstvu, u stranom okruženju. Tu se Gorani nađu na okupu, druže se, pomažu se, savjetuju… Možda se neki više prilagode stranoj sredini, a neki manje, ljudi iz jednog sela više međusobno kontaktiraju, ali, sve u svemu, van Gore svi su “našinci”.

Razdor se pojavio, prije svega, na domaćem terenu, u samoj Gori. Jedna grupa političara, javnih djelatnika i uvaženih ljudi, ustrajava u tome da su Gorani prosto Gorani i ništa drugo. Drugi se trude da i dalje prošire bošnjačku nacionalnu svijest. Odatle se razdor prenio i na nivo zvanične administracije, tako da u Gori zvanično žive i Gorani i Bošnjaci. Argumenti i jedne i druge strane uglavnom su svima poznati: Gorani nemaju veze s Bosnom, ili su s Bošnjacima prirodno, historijski i porijeklom vezani. Uz to, mnogo više skriveno, vrvi i sukob u vezi s vjerskom orijentacijom. Za jedne vezivanje za Bosnu (Bošnjake) znači preveliko sužavanje identiteta u vjerske okvire, za druge je to vraćanje nečeg prirodnog, što se ranije moglo negirati. Svoju ulogu igra i odnos prema dešavanjima tokom devedesetih: izrazito je to u vezi sa zločinima počinjenih nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, te odnosu prema albansko-srpskom sukobu između 1988. i 1999. godine.

STAV: Kako danas žive Bošnjaci na Kosovu i s kojom se vrstom izazova suočavaju?

IDRIZI: Bošnjaci Kosova brojem su više nego prepolovljeni. Na popisu 1991. registrirano je 67 hiljada Muslimana, dok je na popisu 2011. godine popisano blizu 28 hiljada Bošnjaka i oko 10 hiljada Gorana(ca). Danas ih je svakako manje. Iseljavanje je proces koji neprestano teče i koji utječe na ukupno stanje u bošnjačkoj zajednici. Kada nemate broj, vi ste beznačajni, bez obzira na prava koja su vam zagarantirana.

STAV: Bosanski jezik priznat je na Kosovu, a bošnjačkim učenicima omogućeno je izučavanje vlastitog jezika i nacionalne grupe predmeta. Učestvovali ste u izradi nastavnih planova za osnovne i za srednje škole na Kosovu. Kako je tekao proces priznavanja bosanskog jezika na Kosovu?

IDRIZI: Bošnjaci i bosanski jezik ustavne su kategorije na Kosovu. Ustav Republike Kosovo definira da “turski, bosanski i romski imaju status službenih jezika na opštinskom nivou ili će biti korišćeni kao službeni na svim nivoima, u skladu sa zakonom”. Prema zakonu, bosanski je službeni jezik u opštinama u kojima Bošnjaci čine najmanje 5% stanovništva, a to su opštine Prizren, Peć i Dragaš. Nastava na bosanskom jeziku u osnovnim i srednjim školama uvedena je nakon rata i u drugim opštinama gdje živi i manji procent Bošnjaka, dok su prvi fakulteti u Peći i Prizrenu otvoreni 2002. i 2003. godine.

STAV: Jeste li se u toku izrade udžbenika mogli osloniti na Sarajevo? Koju ste vrstu pomoći dobili od Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine?

IDRIZI: Nastavne planove za sve nivoe obrazovanja pisali su bošnjački intelektualci i profesori s Kosova, među kojima su i značajna imena kao što je bio akademik Alija Džogović. Kao osnova za izradu kurikuluma iz nacionalne grupe predmeta poslužili su nastavni planovi iz Federacije BiH prilagođeni kosovskim prilikama i uslovima. Također, u nastavi su korišteni udžbenici iz Bosne i Hercegovine.

STAV: Na kojoj su razini danas veze Bošnjaka Kosova i Bosne i Hercegovine? Jesu li one samo kulturološke?

IDRIZI: Veze Bošnjaka Kosova i Bosne i Hercegovine na najnižem su nivou u posljednjih dvadeset godina. Sve je svedeno na individualne i sporadične kontakte. Jedino Institut za jezik i “Preporod” čine napore da se pokrenu određeni projekti. Univerziteti s Kosova na kojima se nastava izvodi na bosanskom jeziku uspostavili su određene kontakte i potpisali memorandume o saradnji s univerzitetima u Bosni, ali postoje ogromne prepreke u njihovoj realizaciji. Razmjena studenata i profesora gotovo je nemoguća zbog viznog režima uspostavljenog između Bosne i Hercegovine i Kosova, koji je nepremostiva barijera.

STAV: Specifičnost političke situacije u Bosni i Hercegovini onemogućuje da Bosna prizna Kosovo, prije svega zbog političara iz Republike Srpske kao eksponenta politike Srbije u Bosni i Hercegovini. Koliko ta činjenica utječe na slabe političke veze Bošnjaka Kosova i Bosne i Hercegovine?

IDRIZI: Bošnjaci Kosova svjesni su dejtonskog ustrojstva i pozicije Bosne i Hercegovine, ali nikako ne mogu razumjeti inferioran i inertan stav i odnos bošnjačkih političkih lidera prema Bošnjacima Kosova. Niko iz Republike Srpske ne može spriječiti bošnjačke političare da posjete Bošnjake Kosova. Ne moraju to uraditi s državnog nivoa, ali je sasvim realno i moguće da to urade kao članovi političkih partija, ili čak kao privatna lica. Za Bošnjake Kosova bio bi to znak da nisu sami. Bajramska čestitka reisa Kavazovića povrijedila je Bošnjake Kosova, kad ih, možda nenamjerno, uopće nije ni spomenuo.

STAV: Između 2002. i 2010. godine bili ste u dva navrata poslanik u Parlamentu Kosova kao i ministar u Vladi Kosova. Koliko se danas politička klima izmijenila na Kosovu u odnosu na taj period?

IDRIZI: Sve do proglašenja nezavisnosti na Kosovu 2008. godine narod je imao nadu da će se stanje poboljšati, međutim, malo je toga urađeno. Kosovo je na polju infrastrukture lider u regiji. Ima najbolje izgrađene autoputeve, moderne zgrade, škole, ali narod, posebno mladi, želi da napusti Kosovo jer ne vidi perspektivu. Svakim danom sve više njih odlazi i ne zanimaju ih visoka politika i patriotizam, već samo zaštita i spas porodice.

STAV: Kako gledate na odnos Srbije prema Kosovu? Je li priznanje Kosova od Srbije samo pitanje dana, ili smatrate da će politika Beograda nastaviti insistirati na dosadašnjoj retorici?

IDRIZI: Odnos Srbije prema Kosovu konstantan je od 1912. godine. I pored toga što vlast i većina stanovnika znaju da je Kosovo nepovratno i zauvijek izgubljeno, niko ne smije javno prihvatiti takvu realnost. Retorika Beograda bit će ista u zavisnosti od unutrašnjih potreba, jer se najviše konzumira radi nekakvog mira u kući. Ne vjerujem da će Beograd priznati nezavisnost Kosova, ali će sigurno prihvatiti mnoge uslove koji će mu biti postavljeni na putu ka Evropskoj uniji.

PROČITAJTE I...

Prošla sam golgotu u vrijeme prof. dr. Farisa Gavrankapetanovića. Pa ne možete javnu zdravstvenu ustanovu smatrati svojom privatnom prčijom. To nije etički. Pored toga, primali su se ljudi koji ništa ne znaju raditi. Činilo mi se kao da sam došla na neko stratište jer je Klinika za očne bolesti u potpunosti bila devastirana. Iz KCUS-a su otišli ljudi koji ne mogu pratiti sistem časti i poštenja. Ništa nije stalo kako su pojedinci otišli iz KCUS-a, nijedna procedura ni metoda. Sve radi perfektno

“Uh, Šljivovica je bila gadna. To je valjda nekad bila neka fabrika. Prva dva-tri mjeseca bilo je baš loše. Nisu dali Crvenom krstu da uđe. Hrane nije bilo. Dnevno smo dobijali jednu konzervu ribe zvanu ‘čamac’, koja je išla na nas četvericu. Osim toga, dobijali smo po jednu krišku hljeba. Nikad nisam mogao shvatiti kako su uspijevali da isjeku onaj hljeb onako, jer kroz tu se krišku hljeba faktički vidjelo. To je bio obrok za 24 sata”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!