SAD između NATO saveznika i drumskih razbojnika

Antiterorističkom operacijom protiv PKK/YPG-a poremećen je status quo u kojem SAD sjede na dvije stolice. Amerika je prinuđena da odluči ko joj je (strateški) više “prirastao srcu” – NATO saveznik ili banda drumskih razbojnika, trgovaca narkoticima, oružjem i ljudima

Da je istina prva žrtva rata, prastari je klišej. Međutim, kada je riječ o antiterorističkoj operaciji “Maslinova grana”, istina je ubijena ranije. Lažno i u neku ruku monstruozno izjednačavanja Kurda i tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK) i/ili njenih ogranaka, prakticirano godinama od štampe i političara, ubilo ju je. Ono što se sada dešava mrcvarenje je njenog leša.

Zapravo, kada se pogleda nešto duži period, Kurdi imaju tu nesreću da su u inostranstvu percipirani kroz prizmu simplifikacija (zapadne) štampe, tako da su svojevremeno, zavisno od trenutačne situacije ili potreba, izjednačavani s Demokratskom partijom Kurdistana (KDP), Patriotskom unijom Kurdistana (PUK) ili sa spomenutom PKK. Da su KDP i PUK vodili kurdsko-kurdski, dakle građanski rat davnih devedesetih prošlog stoljeća, samo je (“nepotreban”) zbunjujući, pa stoga i zaboravljeni detalj. Međutim, ta pojednostavljenja nemaju sva istu težinu, pa je izjednačavanje Kurda s PKK-om (ili njenim ograncima) daleko na vrhu političarsko-novinarskog beščašća.

Osnovana prije četrdeset godina, PKK – “radnička” partija u zemlji u kojoj nije bilo “radničke klase” vrijedne spomena, da tek ne govorimo o regiji koja je imala namjeru da se otcijepi od Turske – nikad nije imala podršku Kurda koje je pretendirala predstavljati. Presudni razlog tome leži u njenoj staljinističko-maoističkoj ideologiji, koja je, najblaže rečeno, nekompatibilna sa svjetonazorima velike većine kurdskog naroda. “Za narod, uprkos narodu” – kemalistički je poklič koji je PKK u potpunosti prihvatio.

Prvih šest godina postojanja potrošila je na eliminaciju svih kurdskih političkih rivala, odnosno političara i organizacija koje su se političkim (nepotrebno reći – nenasilnim) putem borile za poboljšanje položaja Kurda u Turskoj. Taj položaj u vrijeme državne politike nasilne asimilacije i negiranja postojanja etničke raznolikosti Turske svakako nije bio jednostavan. Međutim, odricanje od osnovnog muslimanskog identitetskog sloja nije bila cijena koju je većina Kurda, stisnuta između dviju (slične) ideologija, bila spremna platiti. Zulum partije nad civilnim (kurdskim) stanovništvom, te masakri poput onog u selu Pınarcık 1987. godine (žrtve 30 civila, od čega, 16 djece i 6 žena), koji je samo jedan od mnogih sličnih od 1984. godine, nisu doprinijeli privlačnosti PKK-a.

PKK nije uživao podršku Kurda tada, a ni sada je ne uživa. Jedan od PKK lidera veterana Murat Karayılan, osvrćući se nedavno na neuspjeh “opštenarodnog ustanka” 2015. godine u intervjuu za radio Dengê Welat otvoreno kaže: “Nismo pridobili narod.”

U smislu položaja Kurda, ovaj kratki historijski osvrt odnosi se na pluskvamperfekt. Počev od 2000. godine, napuštena je državna politika asimilacije i mnoga su kolektivna prava (nezamisliva u vrijeme te politike) osvojena. No, bitno je reći da se to desilo unatoč, a ne kao koncesija PKK terorizmu. Nažalost, strana je štampa (i/ili politika) to ili previdjela ili omalovažila, ostavljajući kod konzumenata percepciju o “represiji prema Kurdima” i PKK-u kao nosiocu kurdskih interesa uglavnom netaknutu.

S druge strane, PKK je formalno na listama terorističkih organizacija u SAD-u i Evropskoj uniji. Naglasak je na “formalno”, jer kada se pogledaju odnosi, prije svega, evropskih ljevičara, od kojih su mnogi učesnici u vlasti u svojim zemljama (i šire), jasno je da je na sceni neopjevana količina licemjerja. Nedavna izjava izvjestiteljice Evropskog parlamenta za Tursku Kati Piri za Ahvalnews portal (uzgred, to je dio gülenističke dezinformacione kanalizacije), u kojoj kaže: “Za nas kurdska milicija, PKK i njene varijante nisu prijetnja. Nema PKK napada u Holandiji, Belgiji ili Francuskoj”, savršena je ilustracija te hipokrizije. Četrdeset hiljada života turskih državljana (raspoređenih na četrdeset godina) ne dotiče Kati Piri. Toliko o EU “borbi protiv terorizma”.

Međutim, to blijedi nad licemjerjem SAD-a, koji je odlučio cijepati dlaku na dva i tri dijela i naoružati do zuba sirijsku granu PKK-a, odnosno YPG miliciju. Gombanje u vezi s tim da li je YPG dio PKK-a u neku je ruku surealno i jedino se može shvatiti kao američko potcjenjivanje turske javnosti. Uvredljivo potcjenjivanje. Naime, toliko je zvaničnih američkih izvora koji potvrđuju da su američki zvaničnici itekako svjesni da je to jedno te isto, da je o tome prosto besmisleno uopće razgovarati.

No, tu je štampa da sve izbijeli, zamagli i proda rog za svijeću. Teško je naći naslov u stranoj štampi koji u sebi ne sadrži etničku odrednicu za u biti terorističku organizaciju. Međutim, nešto još zlokobnije valja se na stranicama New York Timesa, a to je izuzetno blagonaklon odnos prema pojavama koje su inače indignacijom osuđivane kada je riječ o drugim (terorističkim) organizacijama. Naprimjer, članak Roda Nordlanda od 28. januara vrlo je blizu (ako nije prešao granicu) slavljenja djevojke bombaša samoubice, koja se prema PKK/YPG izvorima samoeksplodirala u Afrinu. Dan prije toga, Megan Specia, također u New York Timesu, piše, u najmanju ruku, neutralno ili “romantično” o stranim borcima koji se bore na PKK/YPG strani u Afrinu (i ne samo Afrinu). O kidnapiranju i nasilnom regrutiranju djece, etničko-političkom čišćenju i drugim sličnim “podvizima” PKK/YPG-a, naravno, nema ni riječi. Ipak su oni američki “saveznici”. Osim kad nisu. U tu svrhu imamo novi termin za istu organizaciju – “Afrinski Kurdi” – za dio PKK/YPG-a kojeg se Pentagon odrekao.

Ponuda američkog državnog sekretara Rexa Tillersona da se formira zona sigurnosti duž turske granice, nešto za šta se Turska zalaže od početka sirijskog krvoprolića, a što su SAD u potpunosti ignorirale, jeste iznenađenje. Da li prijedlog reflektira naknadnu pamet o grešci naoružavanja jedne terorističke organizacije da bi se pobijedila druga (ISIL)? Teško. To je desperatan pokušaj da se operacija “Maslinova grana” zaustavi, dodajući još jedno obećanje koje bi (sračunato) bilo prekršeno. Naime, antiterorističkom operacijom protiv PKK/YPG-a poremećen je status quo u kojem SAD sjede na dvije stolice i Amerika je prinuđena da odluči ko joj je (strateški) više “prirastao srcu” – NATO saveznik ili banda drumskih razbojnika, trgovaca narkoticima, oružjem i ljudima. Koliko god izbor izgledao logičan, SAD su otišle predaleko u igri s PKK-om i već ih odricanje od “Afrinskih Kurda” može skupo koštati.

Poslije svih prekršenih obećanja, (PKK/YPG neće dobiti teško naoružanje, dobro, dobili su, ali ćemo ga uzeti nazad – prekršeno, PKK/YPG neće preći na zapadnu obalu Eufrata, prešli su, ali će se povući i dati vlast lokalnim snagama – prekršeno, nećemo više naoružavati PKK/YPG – ali ni manje) bilo bi krajnje neozbiljno da se Turska upeca na još jedno. Iz telefonskog razgovora savjetnika za nacionalnu sigurnost H. R. McCmastera i savjetnika turskog predsjednika İbrahima Kalına saznajemo za pet uvjeta koje SAD treba ispuniti da bi došlo do deeskalacije u napetim odnosima dviju zemalja. Svih pet vezano je za (PKK/)YPG – prestanak naoružavanja, oduzimanje već razdijeljenog naoružanja, prestanak obuke, nikakva logistička podrška i sječenje svih veza s tom organizacijom.

Ne treba zadržavati dah čekajući da SAD to ispune, što samo znači nastavak i rast tenzija. Najava nastavka operacije čišćenjem Mümbiça od PKK/YPG-a (jednog od američkih prekršenih obećanja) ponukala je generala Votela, komandanta Centralne komande (CENTKOM), da kaže da se američke snage neće povući. Izjava opravdava pitanja iz turske štampe: “A ko uopće rukovodi Amerikom?” Ko god da je, stabilizacija Sirije mu nije na pameti.

P. S. Kad god vidite u naslovima da turski zvaničnici govore o Kurdima bilo kako drugačije nego kao o braći, znajte da je to lažna vijest. Ovdje niko, a naročito ne zvaničnici, ne pada u zamku miješanja PKK-a i njenih ogranaka s kurdskim narodom.

PROČITAJTE I...

Zgrada u svojoj ukupnosti, po brojevima i opisu (najveći terminal pod jednim krovom na svijetu), jeste velika, ogromna zapravo, međutim, to nije veličina koja plaši ili čini da se čovjek osjeća neprijatno ili izgubljeno u njoj. Naprotiv, čak i relativno prazna, ona je prijatno mjesto za boravak. Prirodno svjetlo možda je faktor koji tome najviše doprinosi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!