Sablast mahalske gerijatrije

Mladost je, bježeći od besperspektivnosti i bijede, odavno raštrkana diljem svijeta i pojavljuje se u mahali jednom godišnje, najčešće ljeti, katkad i uz Bajram, nadmena, zadrigla, solventna i, a to se ne da sakriti, nekako zgrožena nad onim što vidi. Presjede u avlijama kao na iglama desetak dana uz svoje ostarjele, uplakane majke, tješe ih zagrljajima, poljupcima, toplim riječima, novcem i drugim hedijama i, nakon što nekako osabure tih desetak usiljeno srdačnih, a u biti deprimirajućih dana, žurno i s olakšanjem odlaze

 

Proljeće. Konačno. Dani su topli, lijepi i prozračni. Stariji žitelji moje mahale, žene uglavnom, sjede u avlijama, griju se, istjeruju hladnoću i starost iz kostiju poslije duge i nezapamćeno ledene zime i, na moju žalost, mnogo zapitkuju. Ali, mogu to razumjeti, pa sam i strpljiv i nagodan.

Mladost je, bježeći od besperspektivnosti i bijede, odavno raštrkana diljem svijeta i pojavljuje se u mahali jednom godišnje, najčešće ljeti, katkad i uz Bajram, nadmena, zadrigla, solventna i, a to se ne da sakriti, nekako zgrožena nad onim što vidi. Jasno im na licima iščitavam gotovo pa zapanjenu zapitanost: “Kako smo, zaboga, ovdje ikada i ikako mogli živjeti?”

I tako presjede u avlijama kao na iglama desetak dana uz svoje ostarjele, uplakane majke, tješe ih zagrljajima, poljupcima, toplim riječima, novcem i drugim hedijama i, nakon što nekako osabure tih desetak usiljeno srdačnih, a u biti deprimirajućih dana, žurno i s olakšanjem odlaze. Do narednog ljeta i nove posjete majkama i obamrloj mahali, čemu se, a ni to se ne da sakriti, i ne raduju baš previše. Zapravo nimalo.

Ali, kao alternacija, kakva-takva, tu sam ja, pa dok prolazim zaista tugaljivom mahalom, bez dječije graje, jer djece skoro da i nema, i pozdravljam komšinice, usamljene, tipično ženski radoznale i željne bilo kakvog razgovora, zastajkujem svako malo, strpljivo odgovaram na pitanja kojima me nesmiljeno rešetaju, izgovaram, svjesno i s namjerom, bujicu riječi, pa slušam bujicu riječi, učtivo i kao zainteresirano, čekam da se starice umore, a radoznalost presahne, a kada se to desi, othuknem s olakšanjem i gotovo da zažalim za teškom, polarnom zimom, kada u avlijama, a ni na ulici, nema ni psa ni mačke ni živog roba.

– Jesi li ti u onoj sekti u kojoj je moj sin – pita me komšinica B. nakon što me je, štiklajući pitanje na pitanje, bez pauze i u jednom dahu, u svega nekoliko minuta propitala bezmalo sve

– od pradjeda mi Abdulaha, do moje djece.

– Nisam.

– Ama, čula sam to, neko mi je reče… Eto, ne mogu se sjetiti, ali neko mi je rekao, sigurno jeste!

– Kono, je li tvoj sin u Indiji?

– Jeste, Bog ga ne ubio, ali, šta ću, pomirila sam se s tim, dijete mi je!

– Eto! On je u Indiji, ja u Bosni! Godinama ga nisam vidio, a u kakvoj je sekti ne znam niti me zanima, njegova stvar!

– Ma, jesi, jesi, čula sam, neko mi je… Jeste li vi muslimani?

– Ko mi?

– Pa vi, u toj tvojoj sekti?!

– Kono, nešto ti je lupnulo u kući! Možda je mačka – slagah kada sam osjetio da su moja strpljivost i nagodnost pri kraju i da besmisleni razgovor u koji sam se nepromišljeno upleo neće lijepo završiti.

Ona se prenu, potciknu i žurno zagrabi ka ulaznim vratima, a ja nastavih dalje.

Od tada ka porodičnoj kući ne idem glavnom džadom, nego kraticama i kroz avlije manje ljubopitljivijih komšija.

I lakše mi je. Mnogo lakše nego biti strpljiv i nagodan i slušati beskrajne staračke priče u mahali gerijatriji, opustjeloj, sablasno tihoj i skoro bez djece.

A ondje gdje nema djece nije dobro, nikako nije dobro i više je nego upozoravajuće da do fajronta i gašenja svjetla nije daleko.

 

PROČITAJTE I...

– Hoćeš li da ja dovršim tvoju priču? – Od volje ti! – Evo: upoznali ste se, zaljubili, odljubili i razišli! Je li tako bilo? – Otprilike – reče tiho Reza, diže se i uvrijeđeno zagrabi ka automobilu. – Oprosti, ni ja nisam mislio ništa loše, samo me malo izritiralo ono što si rekao za Nidžar i mene – rekoh dok se vozimo, nakon duge, neprijatne šutnje. – U redu je – Reza će neodređeno, a ja, pak, uviđam da sam ga dobro povrijedio, nesmotreno, nepromišljeno, infantilno. Eto šta je jezik, a riječ kao odapeta strijela, ode, ne stiže je niko, pomislih kajući se

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!