Sablast mahalske gerijatrije

Mladost je, bježeći od besperspektivnosti i bijede, odavno raštrkana diljem svijeta i pojavljuje se u mahali jednom godišnje, najčešće ljeti, katkad i uz Bajram, nadmena, zadrigla, solventna i, a to se ne da sakriti, nekako zgrožena nad onim što vidi. Presjede u avlijama kao na iglama desetak dana uz svoje ostarjele, uplakane majke, tješe ih zagrljajima, poljupcima, toplim riječima, novcem i drugim hedijama i, nakon što nekako osabure tih desetak usiljeno srdačnih, a u biti deprimirajućih dana, žurno i s olakšanjem odlaze

 

Proljeće. Konačno. Dani su topli, lijepi i prozračni. Stariji žitelji moje mahale, žene uglavnom, sjede u avlijama, griju se, istjeruju hladnoću i starost iz kostiju poslije duge i nezapamćeno ledene zime i, na moju žalost, mnogo zapitkuju. Ali, mogu to razumjeti, pa sam i strpljiv i nagodan.

Mladost je, bježeći od besperspektivnosti i bijede, odavno raštrkana diljem svijeta i pojavljuje se u mahali jednom godišnje, najčešće ljeti, katkad i uz Bajram, nadmena, zadrigla, solventna i, a to se ne da sakriti, nekako zgrožena nad onim što vidi. Jasno im na licima iščitavam gotovo pa zapanjenu zapitanost: “Kako smo, zaboga, ovdje ikada i ikako mogli živjeti?”

I tako presjede u avlijama kao na iglama desetak dana uz svoje ostarjele, uplakane majke, tješe ih zagrljajima, poljupcima, toplim riječima, novcem i drugim hedijama i, nakon što nekako osabure tih desetak usiljeno srdačnih, a u biti deprimirajućih dana, žurno i s olakšanjem odlaze. Do narednog ljeta i nove posjete majkama i obamrloj mahali, čemu se, a ni to se ne da sakriti, i ne raduju baš previše. Zapravo nimalo.

Ali, kao alternacija, kakva-takva, tu sam ja, pa dok prolazim zaista tugaljivom mahalom, bez dječije graje, jer djece skoro da i nema, i pozdravljam komšinice, usamljene, tipično ženski radoznale i željne bilo kakvog razgovora, zastajkujem svako malo, strpljivo odgovaram na pitanja kojima me nesmiljeno rešetaju, izgovaram, svjesno i s namjerom, bujicu riječi, pa slušam bujicu riječi, učtivo i kao zainteresirano, čekam da se starice umore, a radoznalost presahne, a kada se to desi, othuknem s olakšanjem i gotovo da zažalim za teškom, polarnom zimom, kada u avlijama, a ni na ulici, nema ni psa ni mačke ni živog roba.

– Jesi li ti u onoj sekti u kojoj je moj sin – pita me komšinica B. nakon što me je, štiklajući pitanje na pitanje, bez pauze i u jednom dahu, u svega nekoliko minuta propitala bezmalo sve

– od pradjeda mi Abdulaha, do moje djece.

– Nisam.

– Ama, čula sam to, neko mi je reče… Eto, ne mogu se sjetiti, ali neko mi je rekao, sigurno jeste!

– Kono, je li tvoj sin u Indiji?

– Jeste, Bog ga ne ubio, ali, šta ću, pomirila sam se s tim, dijete mi je!

– Eto! On je u Indiji, ja u Bosni! Godinama ga nisam vidio, a u kakvoj je sekti ne znam niti me zanima, njegova stvar!

– Ma, jesi, jesi, čula sam, neko mi je… Jeste li vi muslimani?

– Ko mi?

– Pa vi, u toj tvojoj sekti?!

– Kono, nešto ti je lupnulo u kući! Možda je mačka – slagah kada sam osjetio da su moja strpljivost i nagodnost pri kraju i da besmisleni razgovor u koji sam se nepromišljeno upleo neće lijepo završiti.

Ona se prenu, potciknu i žurno zagrabi ka ulaznim vratima, a ja nastavih dalje.

Od tada ka porodičnoj kući ne idem glavnom džadom, nego kraticama i kroz avlije manje ljubopitljivijih komšija.

I lakše mi je. Mnogo lakše nego biti strpljiv i nagodan i slušati beskrajne staračke priče u mahali gerijatriji, opustjeloj, sablasno tihoj i skoro bez djece.

A ondje gdje nema djece nije dobro, nikako nije dobro i više je nego upozoravajuće da do fajronta i gašenja svjetla nije daleko.

 

PROČITAJTE I...

B. je pragmatik. Oduvijek. Ne zanimaju ga ni priče ni skupovi koji ne mirišu na pare ili, još gore, mirišu na pare iz njegovog džepa, te ih se kloni. Kloni se i mahalskih akšamlija šlihtara (a i oni njega jer znaju da je ters i cicija) koji po principu “kad je džabe, i sirće je slatko” tiho i nenametljivo obilaze druge pecirakijaše, molećevim pogledom očekuju da ih domaćin pozove za rakijski kazan, a kad se to desi, a rijetko se desi jer su takvi krajnje neomiljeni u pecirakijskim društvima, niko sretniji od njih

: I, na koncu, šta je od svega preostalo? Ništa. Odavno nema ni Abdulaha, ni Hamida, ni Ahmeda, ni mog oca, ni cijele generacije starih Ibrahimovića. Ostala je samo ova štura bilješka, upitne vjerodostojnosti, napisana na iskrzanom, istrgnutom komadu papira, koju, poluzgužvanu, nađoh nedavno zaturenu i zaboravljenu među gomilama godinama neotvorenih, davno pročitanih knjižurina

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!