S TIM U VEZI

Pisci su tu poput onog Poeovog čudaka koji pokušava urediti krajolik po mjeri čovjeka. Tako se i značenja riječi gube. Preobražavaju se u neke druge riječi

Sve je s nečim u vezi. Naravno.

Teško je objasniti zašto se ljudi stide da jednostavno kažu šta ustvari misle i žele. Možda im se ono malo riječi koje su potrebne za njihovu misao ili želju čine nekako nedovoljnim, isuviše jadnim u svijetu bujnog, uskomešanog govora. To je jedna od radosti ili nevolja koje nam je donijela civilizacija, ta plima iza koje ostaje pun žal raznovrsnih stvarčica, riječi, a i fraza koje pokušavamo razvrstati u ovom apokrifnom rječniku. A možda su sve te zahrđale kuke i baglame, frazične krhotine i relikvije, nastale iz potrebe za boljim sporazumijevanjem, odnosno iz izmanipulirane demokratizacije govora. Nije li ova rečenica ćoškasta? Sumnjiva? I opasna? Kako se samo ovdje našla? Kako se zatekla usred ovog teksta?

Nekad govor i razgovor ljudski nisu bili tako masovna pojava kao danas. Jezici su se zbog toga i otuđivali. Svaka je sredina, svaka grupa, imala svoj jezik. Što manje riječi, a što više razumijevanja, bilo je geslo tih jezičnih zajednica. Ako je neko iz jedne jezične skupine htio razgovarati s onim iz druge, tu se već znalo ispriječiti bezbroj problema. Postojali su nesporazumi. A postojale su i sluge, stražari, čuvari, carinici, vojska. Nije to bilo tako jednostavno. Riječ je često dostizala po vrijednosti ljudski život. Svak je zato pazio šta govori i kako govori. To se, zar nije prepoznatljivo, održalo do danas.

Nešto je u svemu tome omekšavala trgovina. Trgovci su, zapravo, uz sve ograde prevrtljivosti i okrutnosti, neka vrsta vječnih misionara. Kako i ne bi. Razmjenjujući robu, razmjenjivali su i riječi. Zamislio sam se o tom kad sam u Oslu zastao pred glasovitom slikom Edvarda Muncha “Krik”. Ispod nje je pisalo “Skrik”. Nisam mogao povjerovati u tom trenutku. Onda su mi u svijest nahrupili prizori koje sam gotovo potpuno zaboravio. Neke su riječi u mnogim jezicima slične. Uglavnom su u pitanju preobličene posuđenice. Kako bi drukčije i moglo biti?! Danas je, naravno, posve drukčije nego nekad u zatvorenim zajednicama. Ljudi razgovaraju. Razgovaraju svuda gdje se sreću. Izuzetaka ima, ali oni, kao i obično, samo potvrđuju pravilo. Šta je bilo s onim silnim slugama, stražarima, vojnicima koji su priječili razgovor ljudski? Gdje su nestali? I jesu li uopće nestali? To je baš ono što sam htio reći. U tome je čitav problem. Pošto na svijetu ništa ne nestaje, nego se samo preobličuje, tako su se i oni skrili. A gdje su se skrili? U jezik, naravno. Ubacili su se na najbolje moguće mjesto odakle mogu priječiti i kontrolirati korespondenciju, razgovor ljudski. Ponekad poprimaju izgled riječi. Možda zato ljudi ne govore jasno, nego se snebivaju i nastoje se prvo dodvoriti slugama i čuvarima kako bi stigli do onog ljudskog, što je osnova svakog razgovora.

Pisci su tu poput onog Poeovog čudaka koji pokušava urediti krajolik po mjeri čovjeka. Tako se i značenja riječi gube. Preobražavaju se u neke druge riječi. Niko to ne zna bolje od pisca koji pokušava katkad iskazati nešto na iskonski način, a riječ djeluje prijetvorno. Jedini način da se riječ vrati sama sebi jeste da se izbrusi drugom riječju i ukaže se onakvom kakva je bila u trenutku svog nastanka. To je, uostalom, najvažnija stvar u umjetnosti pisanja. U pjesmi.

Čini mi se zaista važnim, s tim u vezi, da ispričam jedan mali događaj koji je u vezi s trgovinom. Došao jedan ugledan, takoreći javni čovjek, poznat nadaleko, u knjižaru. Pred knjižarom se osjetio nekako čudno. Zamolila ga njegova djevojčica, učenica trećeg razreda, da nešto kupi, pa uđe on s nekom radošću u tu knjižaru i s osmijehom na licu zaputi se ka prodavačici.

– Dobar dan, ne znam jeste li uspjeli u svim ovim teškoćama ispuniti svoj ovogodišnji plan izdanja?

Prodavačica se začudila, zbunila, a ponešto i uplašila. Nije mu ništa odgovorila, a pogledom je uzaludno tražila poslovođu koji bi je nekako izvukao iz nezgodne situacije.

– Mislim, u tom smislu, s tim u vezi – zbunio se sad i kupac – ja sam prisutan u tim tijelima, kantonalnim, entitetskim i republičkim, upoznat sam, pročitao sam, pa, nije da se hvalim, ali moja djevojčica, znate, ona je tek treći razred…

– Možda Vam treba nešto za treći razred? – upitala je s nadom tog čovjeka koji je očigledno nježno volio svoju djevojčicu.

– Naravno, no nije samo riječ o tome. I to dolazi u obzir, ali samo u jednom segmentu, iako zapravo nisam siguran…

– Knjige su tu, premda su mnoge već prodate. Imamo i za prvi i za drugi, četvrti, sve ostale… Ne znam šta vam je potrebno. Rekoh da su neke već rasprodane.

Kupac se sad već ozbiljno znojio. Nije mu bilo jasno zašto je uopće tu. Kako ona ne razumije. Onaj čovjek koji je na skupštini govorio o teškom položaju izdavaštva, posebno kad je riječ o udžbenicima, shvatio bi to odmah. Izvadio je maramicu i obrisao znojno čelo. S maramicom je na pult ispao komadić papira iz školske sveske. On ga je brzo i stidljivo pograbio. Na papiriću je nešto pisalo: TATA, KUPI MI ČITANKU ZA TREĆI RAZRED.

Prodavačica se ozarila, a kupcu se činilo, dok je plaćao, da tu ustvari nešto nije u redu. Nije moguće da je to baš toliko jednostavno.

 

PROČITAJTE I...

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!