S nadbiskupom Stepincem i poglavnikom Pavelićem u Evropsku uniju

Šta nam to o poglavniku Paveliću i nadbiskupu Stepincu, s ove vremenske distance, ima poručiti biskupska uzoritost? Zašto baš sada i šta je svrha biskupovog javnog obraćanja? Potpuno subjektivno, većina Bošnjaka u Mostaru biskupovu tribinu nonšalantno je ignorirala ne želeći mu pridavati nikakav značaj. Nekritički su i Stepinca i Pavelića i biskupa Perića svrstali u istu ideološku matricu

Najava da će mostarski biskup Ratko Perić održati predavanje na temu Nadbiskup Stepinac i poglavnik Pavelić na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru u domaćoj javnosti izazvala je dosta kontroverzi. Većina je medija potpuno ignorirala ovaj događaj, premda je on sam po sebi prizivao ekskluzivu i premda je ispunjavao sve preduvjete za javnu kritiku i argumentiranu polemiku jer se dešava u javnom prostoru, u javnoj ustanovi koja se finansira budžetskim sredstvima svih građana. Šta nam to o poglavniku Paveliću i nadbiskupu Stepincu, s ove vremenske distance, ima poručiti biskupska uzoritost? Zašto baš sada i šta je svrha biskupovog javnog obraćanja? Potpuno subjektivno, većina Bošnjaka u Mostaru biskupovu tribinu nonšalantno je ignorirala ne želeći mu pridavati nikakav značaj. Nekritički su i Stepinca i Pavelića i biskupa Perića svrstali u istu ideološku matricu. Perić je za ovo predavanje izdvojio fragmente naučne studije istoimenog naziva u kojem se promatra međusobni odnos nadbiskupa Stepinca i poglavnika Pavelića fokusirane na međusobne susrete i posljedice tih razgovora. U četiri godine od 1940. do 1945. godine bilo ih je deset.

Smiju li Hrvati imati državu

Tek imajući na umu da je biskup Perić u svojoj Promemoriji Draganu Čoviću 11. decembra 2014. podebljao zahtjev o ustavnim promjenama – federalizaciji BiH, reformi Izbornoga zakona i s tim u vezi rješenje pitanja Mostara – čime se direktno uključio u politički proces uređenja države, mogu se potražiti neki od odgovora zašto je biskup odlučio dodatno “satanizirati” već sataniziranog” poglavnika Antu Pavelića, a abolirati nadbiskupa Stepinca. Kažemo “abolirati” jer se u svom radu nijednom nije referirao na dokumente tužiteljstva i sudske spise u procesu vođenom protiv Stepinca. Njega je znanstveno interesirao samo odnos nadbiskupa s poglavnikom.

Prema Periću, nadbiskup Stepinac istinski je rodoljub poučen gorkim iskustvima dviju državnih tvorevina (Austro‑Ugarske i Kraljevine Jugoslavije) u kojima se hrvatski narod osjećao zapostavljenim i izričito je bio za samostalnu i neovisnu državu Hrvatsku i 1941. i 1945. godine. “To nije nikakav zločin već izraz duboke domoljubne svijesti. Državu je bitno razlikovao od konkretna režima. Poznata je njegova rečenica: ‘Hrvatska država politički je cilj svih dobrih rodoljuba, ali režim nije država'”, podsjetio Perić, dodavši kako su Stepinčevi poduhvati u okviru crkve išli za tim da se država kao institucija učvrsti kao podloga za slobodu crkve i vjere i da se režimske ljude poziva i popravlja na poštovanje Božijega zakona.

Prema Perićevoj ocjeni, temeljni prigovor nadbiskupu Stepincu bio je to što je htio hrvatsku državu. “Tome se ne može dovoljno načuditi dobar dio srpskoga vodstva. Hrvati ne smiju imati državnu tvorevinu. To je poruka!”, kazao je Perić ilustrirajući to činjenicama da je naprasno nestala država SHS od 29. oktobra do 1. decembra 1918. godine (33 dana) i Banovina Hrvatska od 26. augusta 1939. do 27. marta 1941. godine, zatim NDH od 10. aprila 1941. do 8. maja 1945. godine. Biskup Perić je “Hrvatsko proljeće” 1971. godine nazvao legitimnim zahtjevom za državnu autonomiju. “Stepinac nije bio za državu u kojoj će se odreći crkvene službe jer bi se i sam stavio na čelo države kao što mu je Pavelić nudio kad je vidio da je sve propalo”, podsjetio je Perić. Prema njegovim ocjenama, Stepinac je imao pravo kritizirati državnu politiku. Nije pristajao da vlast imenuje župnike, kao ni da crkva imenuje župane. Govoreći o Paveliću, Perić je bez zadrške govorio o saradnji NDH-a s fašističkom Italijom i Hitlerovom nacističkom Njemačkom. Stepinac je, pak, kako ističe Perić, osnivanje NDH-a pozdravio sasvim dolično i bez ikakvog trijumfa. “Kao istinski domoljub, nadbiskup se raduje uspostavi hrvatske države. On to jasno kaže i 1941. godine i u namontiranom komunističkom sudu 1946. godine”, istakao je Perić komentirajući pri tom Stepinčevo mišljenje da je hrvatski narod bio rob u komunističkom režimu Jugoslavije.

Pavelić nikada nije došao u Katedralu

Opisujući susrete nadbiskupa Stepinca s Pavelićem, Perić je naglašavao da su ti susreti bili površni, kratki i s jasnim ubjeđenjem da se Stepinac nije želio miješati u aktivnu politiku te da se zalagao za slobodno djelovanje crkve. Stepinac je čak Paveliću ponavljao kršćanske maksime univerzalne humanosti: “Sve poštujete, braću ljubite, Boga se bojte, kralja štujte!”

“Nažalost glavne riječi nisu ostale u ušima i u duši Pavelićevoj”, dodao je Perić. U jednom od susreta Stepinac se kod Pavelića zalagao za puštanje Stevana Ćirića, bivšeg ministra kojeg su ustaše odvele u logor u Koprivnicu, brata pravoslavnog episkopa Irineja. Nadalje, protumačio je Perić kako je Stepinac intervenirao kod ustaških vlasti za bilo kojeg čovjeka bez obzira na vjeru i naciju. Sve te posjete, kako je protumačio, Stepinac je doživljavao tegobno. No, kad se radilo o većim stvarima, morao je ići i kod njega “Pavelić nikada nije bio u nadbiskupskom dvoru. Nikad nije došao ni u Katedralu. Samo na neku misu zadušnicu italijanskom kralju. Usput napominjem da dr. Josipović, gospođa Kolinda, ovi ministri, dođu u Mostar pa svrate u biskupski ordinarijat, bez ikakva kompleksa i bez ikakva problema, baš prijateljski i ljudski”, prokomentirao je Perić. Stepinac je u jednom od obraćanja Paveliću, pored ostalog, zatražio da Sabor donosi pravedne zakone, poštene i moguće, gdje su jednaki i tereti i prava za sve građane Hrvatske. “

Stepinac je tražio da se rad Sabora, pored ostalog, zasniva i na vječnim temeljima evanđeoskih Kristovih načela”, naglasio je Perić. Prema zapisu Marka Došena, predsjednika Sabora, Pavelić je na takve zahtjeve odgovorio kako ga taj balavac (Stepinac) neće učiti politici. U daljoj se elaboraciji biskup Perić bavio i pitanjem koliko je veliki katolik bio Pavelić. Dalja korespondencija i međusobni susreti između Stepinca i Pavelića bili su zbog spašavanja nedužnih ljudi iz zatvora ili od prijetnji smrtnom kaznom. Sedmi susret Stepinca i Pavelića bio je nakon što je Stepinčeve žestoke propovjedne osude i nacističkih i fašističkih i ustaških i svake vrste zločina, rasnih zakona, pa su odnosi između njih zahladili. U 18 tačaka argumentirao je Stepinac svoje stavove i pročitao ih Paveliću, a on je u potpunosti ignorirao sve navedeno i razgovor usmjerio u potpuno drugom pravcu.

Posljednji njihov susret bio je pred nestanak NDH kad je Stepincu ponuđeno da preuzme državu. Stepinac je odbio jer bi to značilo za nekoliko dana izgubiti život i potpuno preuzeti odgovornost. “Time je Pavelić pokazao kako mu je vlastita oholost, koju je najviše cijenio, bila najveća neprijateljica”, rekao je Perić, osvrnuvši se i na Stepinčevu spremnost da sažalijeva Pavelića poslije pokušaja atentata u Argentini iako mu je zadao, kako je naglasio, “mnogo ljutih rana”.

Perić je Stepinca opisao kao nesalomljivog iako je zatvaran i mučen. Prema njegovom mišljenju, Stepinac umire kao hrvatski heroj i kao katolički mučenik. Perić je Stepinčevu spremnost da oprašta svima, i partizanima, i ustašama, i Nijemcima, Italijanima, a “i nekima iz naših redova”, jer “ne zna za mržnju”, protumačio kao osnovu za proglašenje blaženim i svetim.

Zločin je uvijek samo zločin, rekao bi nadbiskup Stepinac

U zaključcima predavanja konstatirao je Perić kako je Stepinac dostojanstveno očuvao sve ljudske norme, forme i manire, a pogotovo kršćanske vrline, pokazujući Paveliću kako bi i on trebao biti kulturan prema drugima. Nakon ovakve konstatacije i pozivanja na manire i kulturne vrline, teško se ne zapitati zašto biskup Perić izbjegava susrete i javne posjete predstavnicima Islamske zajednice u Mostaru. Takvi susreti, zahvaljujući njegovom osobnom stavu, na prste se mogu izbrojati.

“Stepinac je pokazao kako je velikodušan prema potrebnima koji su se njemu obraćali za pomoć, a dostojanstven prema silnicima ovoga svijeta. Nije ih se bojao, ni Hitlera, ni Musolinija, ni Pavelića, ni Tita. Nije ih se bojao jer je iza sebe imao Svetu stolicu, imao je Jevanđelje. Pavelić kao da iz petogodišnjeg komuniciranja nije ništa naučio. Nije se ni potrudio iz stadija neukroćene osvete prijeći u pošteno čovjekoljublje, niti se odrekao mržnje kao najrazornije ljudske strasti. Kako se državu može osvetom i mržnjom stvarati i njome upravljati? Mržnja je propast bez obzira na oblik i opseg i društva i države. Da je Pavelić znao kako se država izgrađuje, ne bi onako postupio ni s hrvatskim narodom ni s hrvatskom državom i povijest bi nam od četrdesetih godina do danas bila sigurno mirnija. Kao što je Pavelić po mraku ušao u Hrvatsku 1941. godine, tako je po mraku iz nje i pobjegao 1945. godine, prepustivši narod jugokomunističkoj nasilničkoj, osvetničkoj i mrziteljskoj kami i jadu”, zaključio je Perić.

Zaista je začuđujuće kako je biskup Perić, očigledno zadivljen svim onim što je radio Alojzije Stepinac, previdio činjenicu da je u jednom sličnom amfiteatru, u neposrednoj blizinu amfiteatra u kojem je držao predavanje, na Mašinskom fakultetu, bilo sabiralište i mučilište brojnih Mostaraca, pa i potpisnika ovih redova, prije odvođenja u zloglasni logor Heliodrom. Bila je to zgodna prilika da i od mostarskog biskupa konačno javno čujemo osudu zločina koje je počinio HVO u Hercegovini. Slijedom logike koju je biskup Perić iznio na predavanju, Stepinac bi osudio zločin ma ko god da ih je počinio, Hitlerovi nacisti, Musolinijevi fašisti, Pavelićeve ustaše, Armija RBiH ili bojovnici HVO-a i HV-a, jer Evropa sigurno u svoje nasljeđe neće prihvatiti ni jedan zločin ma ko god da ga je i u ime bilo kojih ciljeva počinio. (Nije valjda da balavci trebaju biskupa učiti čovjekoljublju!?)

 

 

PROČITAJTE I...

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!