Ručki, ručki, da ti midžo ne poručki

Eh, otkad nisam sjeo u tramvaj, a godine sam protraćio u njemu! Mladost mi se izlizala na njegovom zglobu, od Ilidže do čaršije, i nazad, svaki Božiji dan. Da sam učio kineski, naučio bih ga. Da sam smišljao filozofski sistem, smislio bih. Da sam pleo priglavke, zgrnuo bih bogatstvo. A šta sam radio

Pozove me prije neka tri mjeseca prijatelj na Ikrar-dovu, i ni kriv ni dužan dobijem mikrofon u ruke dok mi je neki divni lokalni poluprofesionalni snimatelj unio kameru drito u lice. Ne volim kad mi tako daju ašere da učim, nije da ne znam učiti, naprotiv, a u tome “naprotiv” i jeste problem, ali kako sam, evo, ovo malo stao na noge, ne radim više takve stvari koje me podsjećaju na ona studentska vremena kada sam učeći mevlude po kućama zarađivao za izlaske. Život ide dalje, svi imamo svoje faze, hvala Bogu pa se nisam drogirao i bušio bradavice, mada, kažu ljudi, i to ima svoju poetiku i donosi stanovite spoznaje.

I tako učim to ašere na toj Ikrar-dovi, kad poznam u džematskoj masi revizora, svog – recimo tako – starog znanca, kako me nekako neodređeno gleda. Imali smo prije nekih desetak godina u tramvaju žestoku svađu, bio je krenuo da me fizički izbaci nakon što nisam želio sam izaći, na šta sam mu ja, onolikoj grdosiji, zaprijetio da me ne dira ili će biti svašta, da ću ga dati na sud i još koješta, na šta mi se ovaj unio tijelom u lice i jalijaški dreknuo: “Ko te dira? Ako te ja dotaknem, završit ćeš na CUM-u.” Više se ne sjećam šta je tu sve još bilo, jesam li nosio nečiju RVI kartu, jesam li imao srednjoškolsku, jesam li uopće imao kartu – odgojeni smo da se karta ne kupuje zarad stanicu-dvije, samo su mi ostali ona galama, ono nagurivanje.

Drugi su revizori smirili situaciju, kolega je ipak malo bio prešao ovlasti, nasjeo je na provokacije bezobraznog putnika, vidjelo se odmah da nije prošao nikakvu obuku, tapšali su ga po ramenima i uvjeravali nešto u smislu: “Pusti, izaći će sam.” Upamtio sam da mi je ovaj po završetku situacije na moj hinjski osmijeh gnjevno poručio: “Srest ćemo se mi još!” Ostao je taj gorak osjećaj, ali to je život, buka i bijes, kome se ne sviđa neka promijeni predstavu. I sad me taj isti revizor sluša kako učim ašere, oborio je glavu, ne mislim da je zbog pobožnosti, haman da ga je bilo stid više nego mene. A možda mu se i nakupilo sve ovo oko GRAS-a, pa je našao utočište u mom tužnom mekamu. Nismo se rukovali poslije dove, mudro smo se zaobišli na ručku, tu su porodice, tu su hadžije, tu je ulema, nema smisla da nastavimo onu svađu, ono gurkanje, onu galamu, poslije toliko crnih godina.

Eh, otkad nisam sjeo u tramvaj, a godine sam protraćio u njemu! Mladost mi se izlizala na njegovom zglobu, od Ilidže do Čaršije, i nazad, svaki Božiji dan. Da sam učio kineski, naučio bih ga. Da sam smišljao filozofski sistem, smislio bih. Da sam pleo priglavke, zgrnuo bih bogatstvo. A šta sam radio? Gledao kroz prozor, zvjerao po tramvaju pokušavajući dokučiti, poput anđela u Wendersovom filmu Nebo iznad Berlina, kakve se sve briga vuku po ljudskim glavama. Osim toga, tramvaj ima snažnu društvenu dinamiku: uvijek se zapodjene neki razgovor, neka svađa, uvijek neko galami na mobitel otkrivajući svoje klasno i geografsko porijeklo, pa čak i svoj religijski i politički background, uvijek neki akter prouzrokuje događaj. (O sljedećem događaju već sam pisao na jednom mjestu: stariji revizor, brkati Sandžaklija, mrda kažiprstom bebi koja doji, tepajući: “Ručki, ručki da ti midžo ne poručki.”) Tu je i čitav set društvenih uloga: džeparoši, općepoznati građani koji uvijek napadaju u grupama, kao hijene; gunđala, kreativni komentatori političke ontologije; tramvajdžije, vječiti svjedoci u policijskim bilježnicama; voajeri, koje je zabavnije gledati dok mjerkaju nego motriti samu djevojku (svaki voajer ima svog voajera); penzioneri, koji su tu samo da se ogriju, da čuju živu riječ; studenti utučeni socijalnim besmislom; srednjoškolci utučeni društvenim mrežama; i, konačno, revizori, koji se, poput mušketira, kreću u grupama od četiri člana i suvereno vladaju tim puzajućim društvom.

Ponekad zaglavim u špici na putu kući, frustracije su na vrhuncu, čuju se sirene, džungla na asfaltu, šta džungla – prije evolucija na asfaltu, neprimjetni mic po mic, prva-druga, prva-druga, pali se lampica za rezervu, nervni slom iz dana u dan. Umorni, nesretni, promašeni, ogorčeni, osvetoljubivi, izigrani, uplašeni, samovoljni ljudi pritišću sirene, blokiraju jedni druge, prijete kroz prozore, pojačavaju muziku, lupaju po volanima, bezumno bulje u apokaliptične oblake vrana. Tramvaj je izvan tog ludila, kotrlja se lagano, kao kornjača, ostavljajući zečeve u dubokoj histeriji.

Neki dan stojim na semaforu, kiša lije, već četrdeset minuta idem od Katedrale do Pofalića, zakasnio sam na sve živo. Jedan je dječak naslonio lice na zamagljeni tramvajski prozor i iz čista mira plazi mi jezik. Spustio sam prozor i vrisnuo iz sveg glasa u kišni alamet, nakon čega sam podigao prozor. Za divno čudo, dječak se bio prepao i poletio je majci u zagrljaj. A ja sam se osjećao relativno bolje.

PROČITAJTE I...

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Posljednjih mjeseci muslimansku javnost u SAD-u trese “skandal” s Noumanom Alijem Kanom, uglednim vaizom, profesorom arapskog jezika na “Nassau Community Collegeu”, osnivačem instituta za arapske i kur'anske studije “Bayyinah” i istinskom zvijezdom društvenih mreža. Neke edicije uvrstile su ga u 500 najutjecajnijih muslimana na svijetu. Nedavno ga je na svojoj stranici na Facebooku optužio jedan džematski zvaničnik za nepristojno ponašanje prema nekolicini žena

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!