Uncategorized

Najava rata srednjovjekovna je ili ranoburžoaska praksa, dok se u 20. i početkom 21. stoljeća ratovi u klasičnom smislu ne objavljuju i ne najavljuju. Državama u svom okruženju protiv kojih subverzivno djeluje, pa i BiH, Srbija nikada neće formalno objaviti rat, ali njenu subverziju u raznim oblicima “specijalnog rata” treba smatrati direktnom prijetnjom da predstoji klasična oružana agresija, odnosno rat.

Međutim, prije svakog dijaloga potrebno je definirati principe dijalogiziranja, a jedan od osnovnih principa u dijalogu bilo koje vrste, a koji ne želi prerasti u konflikt, jeste princip uvažavanja i priznavanja učesnika dijaloga, jer, bez ovog, dijaloga u osnovi nema. U tom smislu, prije svega drugog, Srbi napokon trebaju priznati Bošnjake kao samosvojan narod i istinski odustati od ideologeme o Bošnjacima kao “Srbima muhamedancima” ili “Srbima turske vere” koji su se “poturčili” i “izdali veru pradedovsku”, a koja u srpskoj politici, društvu i kulturi vrlo intenzivno traje posebno tokom dva prethodna stoljeća.

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

„Najvećem sinu, našem voljenom predsjedniku“, suukus je iskrenih emotivnih posveta koje dominiraju građom koja se nalazi u posjedu obitelji Izetbegović. Osim što se kroz posvete ogleda neskriveno divljenje koje je Izetbegović uživao unutar vlastitog naroda, s historijske distance koja raste iznimno je zanimljivo vidjeti posvete tadašnjih državnika, političara, međunarodnih predstavnika i raznih drugih prijatelja Bosne koji su pokazivali veliko poštovanje prema Aliji Izetbegoviću i „pravednoj borbi“ njegovog naroda

Ali kako je malo stvari koje u ovom pismenu želim zadržati za sebe, pa makar i za kratko vrijeme; odmah ću kazati zašto kanim sedam puta pisati jednu te istu knjigu. Naime, Husein-beg, kapetan gradačački, dao je da mu kao veziru bosanskom neki Ambra iz Ušćupa izradi pečat od zlata. Na tom pečatu urezano je sedam uzvika upućenih Allahu – dželešanuhu

Podržite nas na Facebooku!