Uoči petka

Eh, otkad nisam sjeo u tramvaj, a godine sam protraćio u njemu! Mladost mi se izlizala na njegovom zglobu, od Ilidže do čaršije, i nazad, svaki Božiji dan. Da sam učio kineski, naučio bih ga. Da sam smišljao filozofski sistem, smislio bih. Da sam pleo priglavke, zgrnuo bih bogatstvo. A šta sam radio

Iako je pogrešno pretpostaviti da postoje samo dva jasna, jednostavna i međusobno suprotstavljena skupa uvjerenja o patriotizmu, za ovu priliku možemo prihvatiti takvu simplificiranu binarizaciju: na jednoj strani gledanje specifično za 19. stoljeće i veći dio povijesti (patriotizam kao neupitna vrlina), a na drugoj suprotno stanovište, koje je šezdesetih godina 20. stoljeća ponekad izražavano sa zapanjujućom jasnoćom – patriotizam je porok

Prijateljica mi priča kako je prije rata kao učenica medrese boravila u Zagrebu i neke prilike bila pozvana na iftar kod jedne romske muslimanske porodice. Dok su čekali iftar, domaćin je iznio na sto skupocjeni viski i nasuo im u čaše, čisto da se malo osvježe. Mladi i neiskusni, odmah su reagirali: “Znate li da je haram piti?”, i slično. Domaćin se našao u čudu: “Ja sam čitao u Kur’anu da je zabranjeno klanjati pijan, ali da se ne smije nikako piti, to stvarno prvi put čujem”

A studenti k’o studenti: uvijek će se naći i crnih i bijelih, i egzaltiranih i namćora, i bistrih i mutnih. Neki će za omraženog profesora napisati: “Puno se pravi pametan.” Drugi: “Umislio da je neko važan.” Treći: “Zbunjen, neorganiziran.” Četvrti: “Mnogo raspravlja sa studentima.” Peti: “Neozbiljan.” Šesti: “Ne koristi vannastavna pomagala.” Nije da će profesori vječito ostajati ravnodušni na ove neoliberalne mjerače funkcionalnosti. Počet će se dodvoravati studentima

Kad se nema šta reći, onda pozivamo tradiciju da nam bude advokat. Kada drhtimo pred sfingom budućnosti, uzdišemo ašikane za dragom prošlošću. Kad god osjetimo strah od jezive noći svijeta, bježimo u sigurnu jazbinu tradicije. Ondje je toplo, mračno i sigurno, ondje su drugi u naše ime davno donijeli odluke

I dok su hodža i hodžinica konzumirali svoj halal, dok su, takoreći, obavljali svoju vjersku dužnost, neko samo bahnu. Šefika, starija džematlijka, dosadna kao čvor, stajala je na vratima dok su se oni raspetljavali iza kauča

Memo je došao na ročište u gležnjačama, kožnim hlačama i blještavoj moto jakni, neobrijan, neošišan, bijesan na murjaka što ga je tjerao čak do suda. Kada ga je sudija upitao šta je po zanimanju, Memo je malo zašutio pa ponosno odgovorio: “Vjerski službenik”

Hutbe su mu bile veoma posjećene. Tada je to značilo da je hatib zanimljiv, a ne kao danas, kad ljudi nemaju gdje otići pa su primorani slušati sve i svašta – samo zato što su vjernici. Nije trpio nered te bi često pobacao obuću ako nije bila lijepo složena pred džamijom. Poslije bi nesretne džematlije dozivale prolaznike da im donesu cipele s ulice i tramvajske pruge

Krenuo vozom iz Sarajeva tamo nekad pred sami Drugi svjetski rat nekakav beg kući u Zavidoviće. Sjedi u kupeu, sumornom kao što je i on sam, vadi jezgru iz papirne kesice i brižljivo je krcka žutim zubima

Podržite nas na Facebooku!