Uoči petka

Je li vam se ikad dogodilo da vas na ulici zasretne neka srodna hadžijska duša i izloži vas nevinoj, podužoj, krajnje iskrenoj, suštinski dobronamjernoj hodočasničkoj narativnoj torturi? To se meni stalno događa; možda prolazim krizu srednjih godina, a možda se pretvaram u namćora koji mrzi riječ samo ako nije njegova. Uši su mi postale ranjive od loših priča, pogubio sam živce od ljudi koji se malo-malo pa umore od šutnje, ljudi koje odgovor ne zanima dok postavljaju pitanje, koji pričaju a ništa ne kazuju.

Ne znam da li zbog ramazanske magije, žeđi ili što je to baš tako (položaj sela, blizina borovine, užegle trave, veliko čisto nebo), učinilo mi se da nikad ništa ljepše nisam vidio: prizor vode, pun ogromnih odbljesaka, romora kristalne muzike. Ako niste bili u Knežini, otiđite, to je raj na zemlji, na oko sat od Sarajeva preko naše lijepe Romanije. O, zašto nas više nema u našim dženetima

Identitet jednog čovjeka “čini” moralna biografija u nastajanju i mnoštvo sekundarnih pripadnosti. Kada dođe do sukoba između ovih dvaju identiteta, uvijek se treba opredijeliti za prvi, koji je supstancijalno moralni. Ima samo jedno pravilo da se bude musliman: proći kroz život, vremeniti bitak, dunjaluk, odbacujući okove definicija – one donose napetost, zabludu i bespotrebne konflikte

Nedavno je na poluvremenu košarkaške utakmice (ne znam ko je s kim igrao, koji medžlisi, muftijstva...) rezultat glasio 0:0. Ne da niko nije tricu ubacio, već ni slobodno bacanje – a bili su postavljeni koševi. Kad ne ide – ne ide! Nije htjela lopta u koš, nije htjela i džaba. (“Kako će u koš”, sad bi rekao moj daidža, “kad je bacaju k'o kamena s ramena?”) A možda su igrali na rezultat, prvo odbraniti svoj koš, a ako koji daju, dobro i jeste. Tvrda utakmica

Snimka Srebreničana koje ubijaju “Škorpioni” može poslužiti kao paradigma današnjeg ubijanja: nema rituala, riječ je o krajnje discipliniranoj egzekuciji. Na snimku se vidi samo vulgarnost i ravnodušnost, ta jedina strast našeg vremena. Snimak ruši i drugi stereotip: četnici s bradom. Nema brada. (Jer četnici našeg doba posebna su patologija koju treba sagledati iz perspektive našeg doba.) Kod nas se o genocidu piše u jedanaestercu. Kojem se stoljeću i kojoj generaciji takvi pjesnici obraćaju

Ima taj hadžija Fehim iz K. koji momački isposti cijeli ramazan, ali – nikad za nikad – ne ide u džamiju na bajram-namaz. Ovako rezonira: Većina Bošnjaka jeduckaju i pijuckaju (šta jeduckaju i pijuckaju – žderu!) dok on posti (šta posti – krepava!), ali, opet, većina tih istih idu na bajram-namaz u svečanim odijelima i blagdanskom raspoloženju i, stoga, kad svi neće da poste, a svi hoće na Bajram, hadžija Fehim bojkotira Bajram

S., opet, ima nekog amidžu koji je oženio pravoslavnu iz Banata, Radu. Rada se godinama druži s muslimanskim ženama i uz njih prihvatila i naše običaje, vjeru... Ona sad posti, a amidža, stari komunjara, jok. I ne samo što ne posti nego mu beskrajno ide na živce ta Rada koja posti

Na pitanje o djevojkama odgovori kako je u selu bila samo jedna cura – od nekih pedesetak godina, starija od njegove matere. Krkani i žbirovi ga još jednom ismijaše. Maštao je da će na praksu otići u velegradove dijaspore, a završio na Mont Everestu. Ubrzo nakon ramazana, usred nastave i nenajavljeno, Cake ode u Ameriku. Medresu nije nikad završio i, koliko nam je poznato, u Bosnu se nije vraćao

Upravo tada jednom amidži iz prvog safa naprasno zvoni mobitel, melodija je izvorna, s podrinjskih teferiča: “Bit ću šofer i na onom svijetu / Da prevozim žene po Džennetu / Ja ne mogu živjeti bez volana / Šoferska mi sudba zapisana.” Amidža usplahireno vadi mobitel, skakuće mu u rukama i nikako da ga isključi, džemat je u rasulu, djeca padaju od smijeha, samo efendija ide uz struju i ne prekida namaz. Amidža, sav u goloj vodi, konačno ukida poziv, a džemat dolazi do daha

Podržite nas na Facebooku!