Stajališta

Povodom odavno prežvakanih dilema o tome govore li Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Crnogorci zajedničkim jezikom, ili je riječ o tri-četiri zasebna jezika, čuju se i neki ljekoviti i spasonosni prijedlozi da se četiri bivše jugoslavenske zemlje odreknu svojih naziva jezika i da im se jezik zove baš samo tako: jezik. Jadna ti majka, naše će se države spasonosno zvati, samo tako: države. Ali, ne možemo tako u Evropu

Najgore su u zadrugama prolazili zemljoposjednici čije bi se ogromne plodne površine spajale s minijaturnim oranicama?! Oni čiji je ulog bio “ništa” bili su čak i u ideološkoj prednosti, revnosno provodeći svetu obavezu “eksproprijacije eksproprijatora”. Slično je i sa stećcima. Bosna je u zadrugu pod nadzorom UNESCO-a unijela praktički sve, pa će susjedi zbog njihovog velikodušnog unosa malo više od ništa uživati kao da su u najmanju ruku unijeli koliko i Bosna

Volio je znati. I zato je svaki čas dobijao neki dobronamjerni savjet. Rastužio se kad mu je čovjek blagog lica kazao: “Nikad nemoj guzicom zatvarati vrata.” “Čime sam drugo mogao?”, rekao mu je tužno: “U rukama su mi bili neki teški paketi.”

Peremo skupa lonce, šerpe, tanjire, čašice za čaj, escajg. Zaronjen u pjenu do lakata, Sejid mi priča o vremenu šaha Pahlavija. Bilo, kaže, tada u Teheranu mnogo droge, alkohola i prostitucije, pa se ljudi, dosta njih, odrodili od vjere, a bez vjere – zastaje Sejid i značajno me gleda – Iran je sakat, bez vjere Iran nikada nije bio. Onda došla Revolucija, islamistički revolucionari sve to skršili, pohapsili i pobili koga je trebalo pohapsiti i pobiti, pa zavladao mir, ali nekakav čudan mir

Podržite nas na Facebooku!