Stajališta

U jednom momentu zgrabih vreću graha i primijetih rupu koju su bili napravili miševi. Dok su klopali, unutra su i nuždu obavljali, sve je skupa smrdjelo i gadilo mi se da vreću uopće podignem. “Druže zastavniče, gdje ćemo baciti ovu vreću, miševi su je uneredili”, rekoh. Zastavnik me prezrivo pogleda i odbrusi: “Šeriću, ne pravi se pametan, nosi to na kamion. Pojest će se”

Bošnjacima se i kroz potpuno iskrivljavanje slike političke stvarnosti podmeće majorizacija od samog početka višestranačja i time se gradi alibi za blokiranje institucija, dok se stvarna, isključivo etnička dimenzija političkog djelovanja može vidjeti kod onih koji na tim podvalama insistiraju, uz sekundiranje iz Zagreba i Beograda. Dok kod Bošnjaka vide trn, kod sebe ne primjećuju balvane

Iskustvo opominje da je Evropa upravo u pogledu te posvećenosti, odlučnosti i jasnog djelovanja bila najtanja. Tu karakternu crtu njene politike, koja se, nažalost, žilavo održava, poodavno je uočio jedan od najvećih zagovornika ujedinjene Evrope, švicarski pisac i filozof Denis de Rougemont, koji kaže: “U Evropi XX stoljeća osjećanje zajedništva na putu je da iščezne, ali potreba da se 'bude zajedno' ostaje vitalnom.” Je li se nešto u XXI stoljeću promijenilo

Pojavile su se puške, pištolji i noževi. I lingvisti posebne vrste. Pročitali su u njegovom imenu ono što je bilo očigledno i otpustili ga iz službe. To je bio početak olovnih dana i noći za sve koji su imali slična imena. On se nekako snašao. Brinula se za to njegova daleka stranka iako se ne zna kad je u nju ušao

Stajao sam usred njujorškog lifta punog ljudi. Glasno sam se smijao prisjećajući se te neke davno zaboravljene nižerazredne utakmice odigrane prije Bog zna koliko godina. Ko zna kako i zašto sam se toga sjetio. Nisam mogao prestati sa smijehom. Napolju je padala kiša. Ušao sam smočen u zgradu suda. Tražio sam kroz mokre koridore sobu u kojoj će me testirati jesam li pogodan za porotnika u nekom slučaju

Mladost je, bježeći od besperspektivnosti i bijede, odavno raštrkana diljem svijeta i pojavljuje se u mahali jednom godišnje, najčešće ljeti, katkad i uz Bajram, nadmena, zadrigla, solventna i, a to se ne da sakriti, nekako zgrožena nad onim što vidi. Presjede u avlijama kao na iglama desetak dana uz svoje ostarjele, uplakane majke, tješe ih zagrljajima, poljupcima, toplim riječima, novcem i drugim hedijama i, nakon što nekako osabure tih desetak usiljeno srdačnih, a u biti deprimirajućih dana, žurno i s olakšanjem odlaze

Podržite nas na Facebooku!