Stajališta

Bend se raspao nakon jedne probe (svako je vukao na svoju stranu, a nismo ni znali svirati), dramski tekst nismo ni počeli pisati, premda se našoj nastavnici srpskohrvatskog jezika ideja dopala i poticala nas je na to, a ni od snimanja dokumentarnog filma nije bilo ništa: niko od nas nije znao rukovati kamerom, a nakon niza pokušaja, ustanovili smo i da je naša kao tuč teška ruska kamera neispravna

Te metuzaleme u likovima kancelarijsko-birokratskih moljaca ne bi bilo zgoreg mjesec dva spustiti i u rudarska okna, ili istjerati na građevinske skele i slične destinacije. Da se na licu mjesta uvjere kako je u šezdeset i nekoj uzeti krampu, mistriju i druge alatke. Možda bi to bio jedini način da shvate da su samo nasilnici u stanju ljude u tim godinama zakonski primorati da se pentraju po skelama ili spuštaju u rudarska okna

Zanimljivo je kad se razabereš oko tih pjesama. Neka je iz Sibira, neka iz Dobrudže, neka iz Soluna, neka iz Anadolije. Neka dolutala iz Francuske. Mađarske? Ili Finske? Lokalni talenti više su voljeli pamtiti nego sami pjesme uobličavati. To ti je kao biljka. Neka se primi, neka ne

Povodom odavno prežvakanih dilema o tome govore li Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Crnogorci zajedničkim jezikom, ili je riječ o tri-četiri zasebna jezika, čuju se i neki ljekoviti i spasonosni prijedlozi da se četiri bivše jugoslavenske zemlje odreknu svojih naziva jezika i da im se jezik zove baš samo tako: jezik. Jadna ti majka, naše će se države spasonosno zvati, samo tako: države. Ali, ne možemo tako u Evropu

Najgore su u zadrugama prolazili zemljoposjednici čije bi se ogromne plodne površine spajale s minijaturnim oranicama?! Oni čiji je ulog bio “ništa” bili su čak i u ideološkoj prednosti, revnosno provodeći svetu obavezu “eksproprijacije eksproprijatora”. Slično je i sa stećcima. Bosna je u zadrugu pod nadzorom UNESCO-a unijela praktički sve, pa će susjedi zbog njihovog velikodušnog unosa malo više od ništa uživati kao da su u najmanju ruku unijeli koliko i Bosna

Podržite nas na Facebooku!