Stajališta

Na pitanje o djevojkama odgovori kako je u selu bila samo jedna cura – od nekih pedesetak godina, starija od njegove matere. Krkani i žbirovi ga još jednom ismijaše. Maštao je da će na praksu otići u velegradove dijaspore, a završio na Mont Everestu. Ubrzo nakon ramazana, usred nastave i nenajavljeno, Cake ode u Ameriku. Medresu nije nikad završio i, koliko nam je poznato, u Bosnu se nije vraćao

Kolonama ekonomskih emigranata iz zaostalih krajeva Hrvatske pridružit će se uskoro i ostaci ostataka nekada vrlo primjetne građanske klase koju su upropastili tranzicijski kapitalizam i stvarna refeudalizacija zemlje, popraćena strašnom nacionalističkom ideologijom i propagandom, saturacijom mitovima, izmišljotinama i lažima. Naime, niti tzv. lijeva ili liberalna opcija nije ništa više građanska niti manje ekstremna, samo u drugom smjeru

Jednog dana, nedugo iza profesorova pitanja, došao je novi učenik u naš razred. Neka od bistrih glava iz mog razreda prozvala ga je Aristotelom. Ko bi to razumio? Bio je i on dokraja zbunjen. Očito nikad nije čuo za tog Aristotela. Aristotel je imao poderane i uredno zakrpane hlače. Usto je bio smušen i nespretan. Kao da je imao nekakvu svoju tugu. Ustane iz klupe i udari se. Na odmoru se stalno sudara i pada

– Hoćeš li da ja dovršim tvoju priču? – Od volje ti! – Evo: upoznali ste se, zaljubili, odljubili i razišli! Je li tako bilo? – Otprilike – reče tiho Reza, diže se i uvrijeđeno zagrabi ka automobilu. – Oprosti, ni ja nisam mislio ništa loše, samo me malo izritiralo ono što si rekao za Nidžar i mene – rekoh dok se vozimo, nakon duge, neprijatne šutnje. – U redu je – Reza će neodređeno, a ja, pak, uviđam da sam ga dobro povrijedio, nesmotreno, nepromišljeno, infantilno. Eto šta je jezik, a riječ kao odapeta strijela, ode, ne stiže je niko, pomislih kajući se

Upravo tada jednom amidži iz prvog safa naprasno zvoni mobitel, melodija je izvorna, s podrinjskih teferiča: “Bit ću šofer i na onom svijetu / Da prevozim žene po Džennetu / Ja ne mogu živjeti bez volana / Šoferska mi sudba zapisana.” Amidža usplahireno vadi mobitel, skakuće mu u rukama i nikako da ga isključi, džemat je u rasulu, djeca padaju od smijeha, samo efendija ide uz struju i ne prekida namaz. Amidža, sav u goloj vodi, konačno ukida poziv, a džemat dolazi do daha

Kad se upotrijebi na pravom mjestu i u pravom trenutku, ova sintagma isključuje sva moguća potpitanja, ona jednostavno poput oreola zablista oko čela onog koji je njome označen i time se obično završavaju i moguće prepirke ili nesporazumi, jer onaj koji je označen kao potkovan u takvom razgovoru više nema šta tražiti

Podržite nas na Facebooku!