Stajališta

Godišnje provedem približno 1.000 sati u podzemnoj, mnogo više nego po svim silnim koncertima i izložbama. Jučer sam stajao i držao se za rukohvat posmatrajući ljude. Voz je bio poprilično pun, nije bilo mjesta za sjedenje. Ušla je žena s malim djetetom. Ekipa je bila jako šarolika, ljudi iz svih dijelova svijeta. Svako bi od njih u svojoj zemlji vjerovatno ustao i prepustio im mjesto. Neko nepisano pravilo ovdje je na snazi: niko nikome ne ustaje

Čitam sjajnu poeziju moje žene koju je pisala onako usput, bez literarnih ambicija i namjere da ove u svakom smislu zaista ostvarene pjesme posloži u zbirku i objavi. Čitam, vidim da u rukama imam prekrasnu simboličko-apstrahiranu liriku, a kleptomansko blasfemična primisao u meni sve je jača: uzeti njene pjesme i pojaviti se s njima na pjesničkoj smotri

Ratni je mart 1993. Od jutra pada sitna kiša, savršeno vrijeme za spavanje, za bacanje u bezdan, ali spavalo se intenzivno cijelu noć, i taj egzil nije u igri. Više ništa ne preostaje da se radi, osim sjediti kao u tamnici i brojati sekunde, brojati minute, brojati vječnost. Ali oko 11 sati, velikom milošću samog proviđenja (ili, da budemo precizniji, pregovaračkom intervencijom UN snaga), puštena je struja i sobu je obasjao nadzemaljski nur lustera

Podržite nas na Facebooku!