Stajališta

Nedavno je na poluvremenu košarkaške utakmice (ne znam ko je s kim igrao, koji medžlisi, muftijstva...) rezultat glasio 0:0. Ne da niko nije tricu ubacio, već ni slobodno bacanje – a bili su postavljeni koševi. Kad ne ide – ne ide! Nije htjela lopta u koš, nije htjela i džaba. (“Kako će u koš”, sad bi rekao moj daidža, “kad je bacaju k'o kamena s ramena?”) A možda su igrali na rezultat, prvo odbraniti svoj koš, a ako koji daju, dobro i jeste. Tvrda utakmica

Ipak, na tom tragu naprosto impresionira ustrajna nakana, pa makar bila i beznadna, tuzlanskih autora da u obamrle ćelije ovog kulturi hronično nesklonog grada, napose vaninstitucionalnoj, udahnu i nešto drugo osim jeftinog, provincijalnog politikantstva, sveopće intelektualne i etičke entropije i fingirano pompeznih pseudoknjiževnih smijurija koje osmišljava, realizira i plaća parama Tuzlaka, pa tako i mojim, samoproglašeni kulturalni arbitar, biznismen i povremeno gradonačelnik Tuzle

Na dijelu trase na kojem se ima izvršiti eksproprijacija realno je očekivati naglo i zadivljujuće buđenje radnog entuzijazma vlasnika zemljišta, ne isključujući ni zakup od strane “pretplaćenih” za razne vrste poticaja, koji će kamenjar užurbano pretvarati u plodno zemljište. Komisija će za to vrijeme strateški se pripremiti dok na tom dijelu niknu maslinjaci, plantaže smilja i druge kulture koje će vrelo hercegovačko sunce obasjati prvi put nakon postanka svijeta

Oni koji su zaista rođeni ovdje izgledaju kao da tu najmanje pripadaju. Opet podigoh pogled u krovove zgrada koje su izgradili ljudi što su dobro znali svoj zanat. U mraku su se mogle razaznati varijacije raznih evropskih utjecaja na lokalnu arhitekturu, bitka oblika i struktura odvijala se nesmetano već dugo vremena. A pogled onda padne na betonski trotoar, ispresijecan uzduž i poprijeko po potrebama vlasnika zgrade ispred koje se trotoar nalazio. A onda se odjednom nađeš ispod skele izlijepljene svim mogućim upozorenjima, kao da će ti to pomoći ako se nešto sruči na tebe

Taksistu zaboravka poznajem, a on mene ne. I da sam htio, a malo mi je falilo, mogao sam ga podsjetiti na njegovo svojedobno “distorzirano promišljanje, ponašanje i djelovanje” koje je, iz vizure njegovih roditelja, nastavnika i socijalnih radnika, također, vodilo u socio kulturološki sunovrat, određenije – u ćorku. No, ne rekoh ništa

Znate li da su najglasniji afirmatori Sarajevske deklaracije samo godinu dana ranije kazivali nešto poput: “Pisati kojekakve deklaracije nije ništa drugo do lobotomni povratak unazad” – a onda napisali deklaraciju!!! Treba biti dovoljno pametan pa podnijeti svu truhlež ove knjiške logike. Doduše, oni su mislili da nikakva deklaracija ne treba bosanskom jeziku, za kojeg kažu da ga je nakon standardizacije kao nedvojbeni znanstveni fakat prihvatila međunarodna slavistička zajednica. Baš jeste, isto kao što su široke narodne mase svjetske međunarodne zajednice prihvatile Bosnu i Hercegovinu, na koju je, upravo netom poslije, izvršena velika agresija (i s istoka, i sa zapada i iznutra, a ni međunarodnoj zajednici nije bilo mahane)

Snimka Srebreničana koje ubijaju “Škorpioni” može poslužiti kao paradigma današnjeg ubijanja: nema rituala, riječ je o krajnje discipliniranoj egzekuciji. Na snimku se vidi samo vulgarnost i ravnodušnost, ta jedina strast našeg vremena. Snimak ruši i drugi stereotip: četnici s bradom. Nema brada. (Jer četnici našeg doba posebna su patologija koju treba sagledati iz perspektive našeg doba.) Kod nas se o genocidu piše u jedanaestercu. Kojem se stoljeću i kojoj generaciji takvi pjesnici obraćaju

Podržite nas na Facebooku!