Krivo srastanje

Taksistu zaboravka poznajem, a on mene ne. I da sam htio, a malo mi je falilo, mogao sam ga podsjetiti na njegovo svojedobno “distorzirano promišljanje, ponašanje i djelovanje” koje je, iz vizure njegovih roditelja, nastavnika i socijalnih radnika, također, vodilo u socio kulturološki sunovrat, određenije – u ćorku. No, ne rekoh ništa

Uz Halilovu pomoć i s propusnicama kupljenim za masne pare od izvjesnog Ericha Frichlera, činovnika u Gradskom poglavarstvu, nena Hanifa i djeca krenuli su put Trebinja, sretno doputovali, smjestili se u neki konak i čekali Jusufa. Nedugo potom, s lažnim ispravama, kupljenim također od Frichlera, u lijepom i novom odijelu, izbrijan, podšišan, s kačketom na glavi i skupocjenim kožnim koferom, Halilovim poklonom za sretan i hairli put, ukrcao se u putničku kočiju, potegao Bismillu i krenuo ka Sarajevu

– Hoćeš li da ja dovršim tvoju priču? – Od volje ti! – Evo: upoznali ste se, zaljubili, odljubili i razišli! Je li tako bilo? – Otprilike – reče tiho Reza, diže se i uvrijeđeno zagrabi ka automobilu. – Oprosti, ni ja nisam mislio ništa loše, samo me malo izritiralo ono što si rekao za Nidžar i mene – rekoh dok se vozimo, nakon duge, neprijatne šutnje. – U redu je – Reza će neodređeno, a ja, pak, uviđam da sam ga dobro povrijedio, nesmotreno, nepromišljeno, infantilno. Eto šta je jezik, a riječ kao odapeta strijela, ode, ne stiže je niko, pomislih kajući se

Za pijačnim tezgama, barem u Tuzli, a siguran sam i drugdje, mogu se naći i vidjeti brojni pravnici, ekonomisti, profesori i uopće obrazovani ljudi koji, nemajući drugog izbora, budući da je organizirana i sistematizirana socijalna politika u našem društvu još uvijek čista apstrakcija, šutljivi i snuždeni, prodaju čarape i gaće, a kako znaju da sam pripadnik njihove kaste, uvijek me ljubazno pozdrave, katkad odlučno i bespogovorno tutnu u moju torbu potkošulju ili čarape (mada nerado, prihvatim da ih ne uvrijedim) i šapatom pitaju kako se čupam, kako deveram i jesam li na kakvim sedativima

Dok sjedam, krajičkom oka spazih da dva stola iza mene, skamenjenog pogleda i usukan u sebe, sjedi lik poznat mi pod nadimkom Bili: šizofrenik, narkoman, grebator i nasilnik, jedan od brojnih takvih u ovom zaista temeljito unesrećenom gradu. Niko mu ništa ne može. Napravi izgred, policija ga privede, pa sprovede u ludaru. Ondje ga zadrže neko vrijeme, tretiraju agresivnom terapijom, dovedu u kakav-takav red, otpuste iz bolnice, a Bili ponovo isto

Vraćam se kući, a ono Minkino “donji smo” podsjeti me na nešto davno prohujalo, na ljude kojih više nema, na divan majski dan kada smo, spontano i bez mnogo riječi, ravno iz ljetne bašte u kojoj smo dokoličarili, Fera, Sejo i ja sjeli u auto i zapucali u Živčiće: oni s namjerom da zijarete kabur svog šejha, ja onako, bez osobitog razloga, tek da stražnjica vidi puta

Podržite nas na Facebooku!